Zlatne mrvice (protiv grandomanije)
Svi smno mi, ljudi, pomalo grandomani. Nosimo grandomaniju u krvi. Baštinili smo je od svoga zajedničkoga praoca, kojemu nije bilo dosta, da ga Bog voli, nego je htio i da bude velik kao i Bog (Post 3, 5. 6. 22.). Puno držimo do sebe i do svoje glave. Hoćemo, da se za nas zna i da se o nama govori. Drago nam je, da drugi u nas gledaju sa poštovanjem i sa zavišću. Uživamo u učiteljevanju i u vodstvenim funkcijama. A ako već ne možemo biti prvi, nastojimo da se barem što bliže primaknemo onima prvima. Ako sami nijesmo idoli masa, oduševljavamo se za idole i vješamo se njima o skute: sklanjamo se njima pod krila; hoćemo, da na nas pane barem njihova sjena. Imponiraju nam samo veliki. Njihovom se slavom i mi pomalo opijamo. Čini nam se, da s njima i mi rastemo. Pa pozajmljujemo njihove ideje i postajemo njihovi zaneseni sljedbenici i propagatori: fanatici raznih, bučnih i originalnih, novih »pokreta« i »ideja«. Fascinira nas njihova popularnost. Mali ljudi za nas ne postoje. Ne postoje ni sitni, obični, problemi. Ni mala ostvarenja. Svagdanje nas dužnosti i brige samo oneraspoložuju. Osjećamo ih na sebi kao teret i kao poniženje; kao ropstvo i kao okove. Htjeli bismo i mi poletjeti u visine: u društvo, u carstvo, izabranih. Puna nam je glava velikih osnova i, još više, velikih sanja i velikih ambicija: iluzionističkih najviše. Realnost zamjenjujemo maštanjem i himerama.
Nitko, — ili malotko. — od nas nije sam sebi toliko sitan, da ne bi mogao stajati više, nego što stoji, i da se ne bi znao uživjeti u ulogu pametara, ideologa, stratega, tribuna: ako već ne u onoj najvišoj kategoriji, a ono barem u ambijentu i sferi, koja ga okružuje. U svima nama živi iskonska tragična opsesija slave: „Celebremus nomen nostrum“! (Post 11, 4.), „Faciamus et ipsi nobis nomen!« (1 Mak 5, 57. 67.).
Svi smo mi ljudi pomalo grandomani. Zato svi, više ili manje, dijelimo i grandomansku tragiku: gorčinu razočaranja. Život nemilice križa te naše velike planove. Gubimo u konkurenciji sa rivalima. Drugi nas preteku ili nadmaše. Okolina nas neštedice, pa i zlobno, ignorira. Svijet je slijep i gluh za naše prijedloge i sugestije i okrutno ravnodušan prema našoj veličini i našim sposobnostima.
I većina nas, prije ili kasnije, resignira. Neki postanu mizantropi, — ljuti su jednako na ljude i na život, kao i na svoju hudu kob, — ali se mire sa svojom prosječnošću. Drugi, tvrdokorniji i naivniji, ustraju, pa sve do kraja vjeruju u svoju zvijezdu i gordo prolaze svijetom u ulozi neshvaćenih genija: dosađuju svakome oko sebe, — i tko ih hoće da sluša i tko neće, — svojim morskim idejama; postaju »tipovi« i »originalženiji«, kojima se svijet iza leđa smije; pišu i pišu, govore i govore, predlažu i predlažu; na desno i na lijevo, usmeno i pismeno. I umru žaleći svijet, što nije primio njihove spasonosne poruke ni uočio njihove historijske i providencijalne misije. ,,Quantus poeta, — ili ,,propheta“, svejedno, — pereo“! Smire se istom u grobu. A svijet ostane živ i zdrav i bez njih.
Ima i među nama svećenicima garandomana. Nesvjesnih još više nego onih svjesnih. Ali ima ih i svjesnih. Nagledali smo ih se i naslušali, i previše, ovih saborskih dana. Nezvanih proroka u mantijama. »Reformnih« prijedloga svake ruke, koji su imali da preobraze Crkvu; da u ekumenskom naletu u tren oka osvoje sav svijet za Boga; da jadnom i iskrvavljenom čovječanstvu, već sutra, donesu vječnu pravdu, mir i sreću. Samo ih je trebalo poslušati. I nijesu se ničim dali odvratiti od puta, kojim ih je vodio, — ili nosio, — njihov »genij«. Ako im nijesu dali govoriti na saboru, oni su marljivo tiskali letke i pamflete. Ako ih od ozbiljne crkvene i vjerničke publike nitko nije htio da sluša, oni su priređivali konferencije za inovjerce, liberalce, omladinu. Ako se nijesu mogli slobodno oglasiti u katoličkoj štampi, oni su se dali »interview«—irati od one nekatoličke ili boulevardske. Glavno je bilo, da su se na obzorju Crkve pojavile nove »veličine« i da se o njima govori i piše: da su i do jučer nepoznati teolozi i profesori, provincijalci, iznenada postali »novatorima«, »ideolozima«, novim »znanstvenim imenima“, vođama „novih linija“, „škola“, „pravaca“; da se je njihovo ime često čitalo, da su o njima pisale novine. Koji su put, dakako, ti njihovi ambiciozni nastupi ispadali i pomalo herostratski: uzrokovali su mnogo sablazni u širokoj svećeničkoj i vjerničkoj javnosti, i mnogo štete po duše i po Božju stvar. U sve su svetinje i dogme dirnuli svojom proročko-reformatorskom rukom: od svetaca, crkvenih otaca, pape, tridentinskog koncila, pa do Euharistije, Marije, ispovijedi, kršćanske bračne nerazrješivosti, temeljnih moralno-prirodnih zakona, celibata, skolastike. »Čega se pametan stidi, tim se lud diči!«
Svećenici grandomani. Štogod imaju manje u glavi i u duši, to su samosvjesniji, ambiciozniji, grlatiji, smioniji, slobodniji, apodiktičniji, auktoritativniji. I oni i njihovi neofitski sateliti, još manji od njih i još pretenciozniji, koji im aplaudiraju i za njih demonstriraju, urlajući po „konferencijama« i lupajući nogama protiv »konzervativaca«, »tradicionalista« i »kurije«.
Samo, srećom, te je vrsti grandomana u Crkvi i među klerom relativno malo. Njihove su šanse prošle sa koncilom. Njegove su im odluke začepile usta i deklasirale ih zauvijek kao neke »historijske ličnosti«. Ugasnut će brzo, na nebu Crkve, svi ti silni meteori i meteorčići od jednoga dana: svi ti kometi s velikim, sjajnim, repom, a bez sadržaja i trajnosti. A možda će koji od njih otići i u kategoriju »lažnih Krista i lažnih proroka«, koji su, na sreću uzalud, pokušali da »uvedu u bludnju i izabrane« (Mat 24, 24.; 2 Tim 4, 3. 4.).
Više ima među nama one općeljuđske, male, nesvjesne, grandomanije, koja neće da se pomiri sa zakonom u zemlju bačenog pšeničnog zrna, što valja da najprije umre, a onda istom donese obilat rod (Iv 12, 25.), ni sa kolektivno-pluralističko-masovnim karakterom Kraljevstva Božjeg, koje se sastoji od mnogih malih i živi za mnoge male (Mat 18, 4.; Mark 10, 14.: Rim 12, 4. 5.; 1 Kor 10, 17.), u kojemu su ljudske veličine i auktoriteti vrlo relativni, pa i rijetki, — »Nolite plures magistri fieri« (Jak 3, 1.); — gdje je bolje slušati nego govoriti i bolje biti dobar nego biti pametan (1 Kor 1, 26.); gdje puno više znači Bog nego ljudska pronicavost i organizacija. Pa nam bude krivo, što smo, svi skupa, tako jadni i slabi, — intelektualno, asketski i voljno, — što oko nas na sve strane zijevaju praznine i neispunjeni zadaci, što tako malo među nama ima idealista i duhovnih velikana, što se tolike lijepe zamisli, ideje i planovi, koji nam se motaju glavom, ne ostvaruju i ne će se, možda, nikada posve ni ostvariti: barem ne onako, kako smo ih mi sebi projicirali. Kamo se god okreneš, caruje među nama letargija. Ne razumijemo znakova vremena. Zaostajemo iza događaja. Upropašćujemo šanse. Bolujemo od organizacijskog primitivizma. I sami, na koncu, zbog toga, gubimo volju. Pa se predamo fatalizmu i kukanju. Pa se sve više pasiviziramo.
A baš je to, što nas ubija i što nikada ne bismo smjeli učiniti: ni kao kršćani, ni kao svećenici i apostoli. Nije snaga kršćanstva, — a zapravo nije ni snaga drugih pokreta, — prvotno u velikim akcijama, ni u organizacijskom aparatu i shemama: ona je u svijesti i u oduševljenoj suradnji mnogih; u bezbrojnim malim ulozima energije i rada, koji se kumuliraju i solidarno, jedinstveno, stavljaju u zamah. Pa postaju vojska, narastu u lavine, zaljuljaju se, s vremenom, kao velike vode.
Nije evanđeoski ni apostolski, ako mi svećenici čekamo samo na inicijativu drugih, ni ako trošimo svoje energije samo u idealne kombinacije, koje se nikada ne će realizirati. Ono, što Krist od nas traži, — traži prije svega i apodiktično, — to je, da na svom mjestu i u svojim prilikama učinimo sve, što možemo, za uspjeh i pobjedu Božje stvari. Ponizno, ustrpljivo, ustrajno, junački, zagledani u Boga. I da, svi, budemo dobri. Samo na tom temelju i u toj pretpostavci imamo pravo i na više inicijative i kombinacije.
Nijesmo maleni ni nemoćni, doklegod tako radimo: doklegod za Boga živimo i s Bogom stvaramo. Veliki smo. I moćni smo. Gospodin će biti s nama zadovoljan. A Crkva će procvasti pod našim apostolskim, trudbeničkim, služničkim, poslaničkim, rukama. Da svatko od nas svećenika upre iz petnih žila i da svatko od nas bude revan i dobar, reforma bi Crkve odmah bila tu. I svijet bi bio, prije ili kasnije, osvojen za Krista. Dakako, u granicama, koje nam je povukla Providnost i koje dopušta ljudska sloboda i vječni »mysterium iniquitatis« (2 Sol 2, 7.). Nije problem u vanjskoj, ,,humanitarističkoj“, aktivizaciji Crkve; problem je u njezinoj nutarnjoj i nadnaravnoj aktivizaciji: u praktičnom i dosljednom, pa zato uvijek i dobrom, i plemenitom, čovjekoljubivom, kršćanstvu. Moramo postati Pavli, moramo se nažeti kao on (2 Kor 12, 15.), pa ćemo sve moći i sve smjeti (Filip 4, 13.).
Od »mrvica« se sastoji i svetost i apostolat Crkve. Ali od zlatnih mrvica. Ako ih ljudi ne znaju cijeniti, zna ih cijeniti Gospodin. Pred njim nema malenkosti, koje bi bile bezvrijedne, kad se radi o dobru. Pa ni ako ljudskim očima izgledaju samo kao razlomci, torzi, poluuspjesi. Njegova je parola i danas, kao i onda, u Evanđelju, na velikom spasiteljskom blagovalištu Crkve: „Pokupite komade, što pretekoše, da ništa ne propane!« (Iv 6, 12.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 77-81. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
