Zlato, tamjan, smirna

U vrijeme studija profesor nam bibličar govoraše kako ima biblijskih egzegeta koji, unatoč jasnu i razgovijetnu prikazu pohoda istočnih Mudraca i bijegu Svete Obitelji u Egipat, niječu te događaje kao povijesne iz dva motiva: prvo, to donosi samo sv. Matej, što čitamo na svetkovinu Bogojavljenja u sve tri liturgijske godine (Mt 2,1-12); drugo, to je Matej „izmislio“ da može navesti onih pet citata Staroga Zavjeta[1] da su se „obistinili“. Ako ćemo tako, onda ima podosta prikaza koje donosi samo jedan evanđelist, osobito sv. Ivan apostol. I gdje bismo se zaustavili ako bismo tako nijekali takve pojedinačne opise? A, drugo, ovdje bi trebalo zanijekati i svih pet starozavjetnih proroštava prije nego se zaniječu Matejeve perikope o Mudracima i o Bijegu u Egipat.       

Sveti Matej ne prikazuje koliko se učenih maga ili mudrih kraljeva s Istoka pojavi u Jeruzalemu, te se pokloni i uruči dragocjene darove novorođenomu Kralju u Betlehemu. Jedna izvanevanđeoska predaja prenosi: dvanaest, druga: četiri, a općenito se prihvatilo da su bila tri Mudraca, od kojih je svaki nosio po jedan vrijedan dar: Baltazar zlato, Gašpar tamjan i Melkior smirnu ili plemenitu mast. Pa ni imena im nisu zapisana u Novom Zavjetu, nalazimo ih u predaji. Prigodom blagoslova obitelji pišemo im inicijale na vratima kuće. Mi te Mage prevodimo riječju Mudraci ili Kraljevi i častimo ih svetkovinom pod nazivom Bogojavljenja ili Triju Kraljeva, 6. siječnja, kada se Novorođeni Kralj objavio i poganima koji dođoše pokloniti se Novomu Kralju.   

Magoi – Mudraci

Sv. Matej spominje riječ Magoi – Magi. Prema povijesnim istraživanjima ti bi Magi bili pleme iz kojega su dolazili svećenički kandidati u Perziji, današnjem Iranu. Magi su bili u Perziji ono što su Levijevci bili u židovskom narodu. Oni su bili učitelji i odgojitelji kraljeva. Nijedna se žrtva ne bi mogla prikazati a da ne bude nazočan jedan mag, učitelj, mudrac. To su bili ljudi opremljeni znanjem i odlikovali se svetošću. Taj se pozitivan pojam maga tijekom vremena izobličio do posve suprotna značenja: tako nam Novi Zavjet prikazuje dvojicu perverznih „maga“: Šimuna (po njemu je nastala riječ simonija), magosa – „čarobnjaka“ u nekom gradu u Samariji (Dj 8,9), i Elima, magosa – „vračara“, na otoku Cipru (Dj 13,8). Matejevi su Magi pozitivne osobe, tražitelji istine, gdje god ona bila, oni se „sa žala perzijskih“ u čudu pitahu: Tko li je taj kralj što zvijezdama zapovijeda?“, kako molimo u Jutarnjem himnu. Oni bijahu spremni prevaliti više zemalja slijedeći Kraljevu čudesnu zvijezdu, koju oni zovu „njegovom“, da doznaju koji je smisao ljudskoga postojanja i što nas čeka nakon smrti. Bog nagrađuje takve tražitelje istine, koji s pomoću zdravih očiju i pameti svoje uza sjaj zvijezde „njegove“ dođoše najprije u Jeruzalem da se kod tadašnjega kralja Heroda raspitaju gdje se rodi novi Kralj.

Betlehem. Gradić Betlehem, nekada zvan Efrata, poznat je po tome što u njemu patrijarh Jakov svojedobno pokopa svoju voljenu Rahelu, koja mu rodi sinove Josipa i Benjamina, i umrije u porođaju Benjamina, jedinoga rođena u Obećanoj zemlji. Jakov joj podiže spomen pokraj puta (Post 48,7). Tu se poganka Ruta, koja bijaše žena Noemina sina pokojnoga Mahlona, preudade za Boaza, Davidova djeda (Rut 4,13). Tu se rodi David (1 Sam 16,1) koji postade židovski kralj i prvi okupi svih 12 Jakovljevih plemena u jednu naciju, državu, kraljevstvo. David potječe iz plemena Jude, četvrtoga Jakovljeva sina, mesijanskoga plemena. Tako će iz Davidove loze doći Isus Krist-Pomazanik-Mesija, koji je ujedno Sin Božji.

»Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.”

„Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: „U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ‘A ti, Betleheme,- zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac, koji će pasti narod moj ‑ Izraela!’“- Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’« (Mt 2,1-8).

Mudraci u Jeruzalemu

Evanđelist prikazuje kako Mudraci najprije dođoše u Jeruzalem raspitujući se gdje se rodio novi Kralj. Bijaše to prava prijelomna vijest, ne samo na Herodovu dvoru nego i u cijelom gradu. Mudraci ne padoše nice i ne pokloniše se ni Herodu ni Herodovu sinu Arhelaju ni drugim njegovim sinovima, samo ih zanima „novorođeni Kralj“. Herod se Veliki osobito „zainteresira“ za novoga kralja. On je upravo tih godina naumio za života razdijeliti svoje kraljevstvo svojim sinovima, a eto najednom nekoga novoga kralja koji bi mogao pootimati dijelove Herodova kraljevstva. Upita Herod svoje svećenike: što kažu o tome? Oni mu navedoše proroka Miheja, Izaijina suvremenika iz 8. stoljeća prije Krista, koji govori o Betlehemu. I vraćaju se, nezainteresirani i sneni, u svoje ložnice. Herod lukavo reče Mudracima da pođu u Betlehem, vide što je posrijedi i da se vrate i izvijeste, pa će i on poći pokloniti se tome „Kralju“.

»Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju« (Mt 1,9-12). 

Mudraci u Betlehemu

Mudraci, vođeni zvijezdom „njegovom“, koja se zaustavi u Betlehemu nad mjestom gdje bijaše dijete, „obradovaše se radošću veoma velikom“. Uđu „u kuću“, kao da je sv. Josip, tesar, onu štalu s „jaslama“ (Lk 2,7.12.16) već pretvorio u obitavalište koje se moglo nazvati „kućom“. Poklone se Djetetu. Otvore mu svoje blago, prinesu mu tri dara: zlato, tamjan i smirnu – odatle i broj tri za Mudrace! To je otajstvo Bogojavljenja Isusova Mudracima, predstavnicima narodâ. Upućeni u snu, ne vratiše se k Herodu, nego udariše drugim putom u svoje zemlje.

Jedan donese zlato za kralja, drugi tamjan za svećenika, treći miomirisnu pomast, balzam za ukopa.

Zlato se donosi kralju. On ima zlata ako mu ga tko donese. On proizvodi zlatnike, novac, redovito sa svojim likom. Mudrac Baltazar donosi zlato da pokaže da je to kralj, pravi kralj, koji će imati svoje žezlo, svoje kraljevstvo. Ovaj će se novorođeni Kralj tijekom vremena pokazati da je doista „kralj“ (Iv 18,37) u čijem kraljevstvu vrijedi ustav istine i ljubavi. A Josipu drago da ima malo zlata, jer nikada ne zna kakve će ga sve nevolje goniti. Bog se čudesno brine za prijatelja svoga.

Tamjan za svećenika. Posvećeni miris, koji se uzdiže prema nebu, poput molitava, poput naših želja i pjevnih glasova. A te molitve i taj tamjan uzdiže svećenik, pontifeks, mostograditelj između zemlje i neba. Mudrac Gašpar darom tamjana označuje Krista kao svećenika, izvornoga svećenika. I svaki je svećenik sakramentno, po sv. Redu, „drugi Krist“ i liturgijski djeluje „u osobi Kristovoj“, obilazi oko oltara i kadionicom kadi i oltar i koncelebrante i Božji puk da svi uzdižu svoje molitve Bogu.

Miomiris ili mirha za smrt, za balzamiranje tijela. Mudrac Melkior donosi Djetetu smirnu kojom se već naznačuje smrt. Hoće li to biti u nadolaznu Herodovu pokolju, u tuđoj zemlji u Egiptu, kada ga roditelji izgube kao 12-godišnjaka u Jeruzalemu ili u Pilatovoj osudi na križ na Golgoti, to će Bog odlučiti.   

Tri se osjećaja ili životna stajališta u tadašnjih ljudi pokazaše prema novorođenomu Bogočovjeku Isusu:

Herodov pristup mržnje i odluke da smakne mušku djecu ispod dvije godine misleći da će među njima biti i mali Isus, novi Kralj. E ne ćeš, Herode, Bog je beskrajno mudriji i spretniji. Na tebi osta ljaga pokolja, a mladenci doživješe slavu mučeništva. 

Svećeničko stajalište nezanimanja za novoga Kralja. Oni znaju čitati knjige Mojsijeve i Prorokâ i misle da je to dosta. Oni su se trebali prvi zainteresirati gdje se očituje volja Božja. A taj će se mali Isus kada poodraste, oboriti svom božanskom oštrinom na takvo svećenstvo koje je u službi zemaljskoga a ne nebeskoga Kralja.

I silna žrtva Mudraca koji su se dali na put, i to odakle – dokle, samo da vide i obdare novorođenoga Kralja. Mogli bismo reći da su točno ta tri pristupa ujedno i stajališta ljudi ovoga svijeta prema Kristu i njegovu djelu i dan-danas i do svršetka vijeka i svijeta:

jedni ga herodovski mrze do progona i ubojstva: i njega i njegov nauk i njegove sljedbenike i Crkvu njegovu;

drugi su poput židovskih svećenika ravnodušni do nehaja, zauzeti za svoj komfor i komoditet; 

a treći ga žele vidjeti, pokloniti mu se, poput poganskih Mudraca, i njegovih se riječi držati, jer On ima riječi vječnoga života.

*Zvijezdo Isusova, koja si prije 2000 godina zasjala nebeskim svjetlom nad ovom zemljom, obasjavaj srca naša, i ruke naše, i pameti naše, i ovu Lijepu našu, i Zemlju ovu i sve njezino pučanstvo i čovječanstvo! Da tvojim svjetlom vidimo svjetlost i tvojom pomoću ostvarimo svoj sadašnji i budući smisao svoje putanje i patnje i svake molitve i žrtve svoje!

[1] Mt 2,6 = Mih 51; 2 Sam 5,2; 1 Ljet 11,2; Mt 2,15 = Hoš 11,1; Mt 2,18 = Jr 31,15.