»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Znakovi ljubavi prema Bogu – prve tri Božje zapovijedi


Vjernik svoju ljubav prema Bogu može pokazati na razne načine, ali najbolji pokazatelji takve ljubavi mogu se iščitati iz obdržavanja prvih triju Božjih zapovijedi. Zato je i uvriježeno da se Deset Božjih zapovijedi dijele na dvije ploče, od kojih se prve tri nalaze na prvoj, a ostalih sedam na drugoj ploči.

Prva zapovijed: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene” opominje nas da nikada nikoga i nikada ništa ne stavimo na Božje mjesto. To se još u Starom zavjetu Židovima stalno stavljalo pred pamet, a posebno kroz upozorenje u Knjizi Ponovljenog zakona: “Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan” (Pnz 6,4). Želi se naglasiti da je Bog onaj koji prvi ljubi, koji stvara svijet i ljude iz ljubavi, te da smo poradi toga i mi dužni uzvratiti Bogu dajući mu prvenstvo iznad svega. Zato ta zapovijed i stoji na prvom, odnosno najvažnijem mjestu. Da bi to još više istaknuo, Krist nam u svojim Zapovijedima ljubavi na prvo mjesto stavlja ovu odredbu: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim” (Mt 22,37). 

U zapovijedi: Ja sam Gospodin, Bog tvoj…” uključeno je razumijevanje bogoslovnih ili teoloških kreposti: vjere, nade i ljubavi, po kojima nas Bog privlači k sebi i daje nam dostatnu razumnost da možemo vjerovati da Bog postoji, da njemu ide najveća slava, da se iz svega onoga što nam daruje možemo nadati najvećem dobru – vječnom životu, te da poradi toga Bogu nužno trebamo uzvratiti iskrenom i nepatvorenom ljubavlju.

Prva zapovijed tako od nas zahtijeva da budno i zauzeto njegujemo svoju vjeru u Presveto Trojstvo i sve ono što nam je Krist objavio, a Crkva nalaže vjerovati, odnosno da ne upadamo u mlakost, nezainteresiranost za vjerska pitanja ili čak u izričito odbacivanje Boga i Crkve. Vjeri se tako protive hotimična ili namjerna sumnja, nehotična sumnja, nevjerovanje, krivovjerje, otpad i raskol.

Hotimična sumnja označava takvu povredu vjere po kojoj netko izričito i namjerno odbija vjerovati ono što je Bog objavio u Starom i Novom zavjetu, a Crkva nalaže vjerovati. Zato je važno vjeru uvijek osnaživati čestom molitvom, napose redovitim pohađanjem svete Mise, kao i djelima milosrđa i pokore. Ukoliko se vjera ne njeguje navedenim i drugim milosnim sredstvima, vrlo lako može doći do nehotične ili nenamjerne sumnje, odnosno do kolebanja u vjeri jer nam se nešto može činiti nejasnim i nerazumljivim, a onda i nerazumnim. Takva nenamjerna sumnja koja se ne pokušava ispravljati, npr. traženjem savjeta od mudrih i produhovljenih svećenika i drugih ljudi, osobnim proučavanjem i na druge načine, može dovesti do duhovnoga sljepila, po kojem osoba može tvrdokorno odbacivati nešto što je objavljeno i propisano, a pri tome još biti uvjerena kako ima ispravan stav. Nevjerovanje se odnosi na odbijanje ili zanemarivanje objavljene istine, odnosno odbacivanje Božje objave i učenja Crkve kroz dogme, a krivovjerje podrazumijeva slučaj kada to uporno čini krštena osoba. Otpad je još teži oblik, a odnosi se na potpuno odbacivanje kršćanske vjere, bilo da se prestane vjerovati bilo da se prione uz neki drugi nekršćanski oblik vjerovanja. Konačno, raskol je takav oblik povrede vjere u kojemu se odbacuje podložnost papi kao zemaljskom poglavaru i napusti Katolička Crkva.

Bogoslovna krepost nade ili ufanja potiče nas da se uvijek pouzdajemo u Boga da će nam dati snage da možemo i hoćemo Bogu uzvratiti ljubavlju za sva Njegova dobročinstva kojima nas obdaruje. Nadi se protive očaj i preuzetnost. Očaj podrazumijeva gubitak nade u Božju ljubav i Njegovo milosrđe, odnosno riječ je o zapadanju u takav oblik malodušnosti zbog učinjenih grijeha po kojem osoba vjeruje da za nju nema oproštenja ni spasenja. Suprotno od očaja, preuzetnost se odnosi na pretjerano pouzdavanje u Božje milosrđe ili u svoje moći, odnosno očekivanje da će Bog čovjeku oprostiti grijehe i spasiti ga pa makar sam ne činio ništa za svoje spasenje ili da će spasenje postići svojim snagama, bez Božje pomoći.

Krepost ljubavi nas potiče da Boga ljubimo iznad svega, a drugoga čovjeka poradi Boga. Ona je tako poziv i obveza po kojoj razumijemo i osjećamo da smo dužni uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Ljubavi se protive ravnodušnost, nezahvalnost, mlakost, nehaj i mržnja na Boga. Ravnodušnost je takvo ponašanje i razmišljanje prema kojemu osoba uopće ne haje za Božju ljubav i Kristovu žrtvu križa, nego je pred tolikom Božjom ljubavlju koja ide do samooplijenjenja ravnodušna. Nezahvalnost je još jedna teža razina, a riječ je o takvom stavu prema kojem netko odbija priznati da nas Bog ljubi i da je iz silne ljubavi čak poslao i svoga Sina da nas otkupi, nego niječe Božju ljubav i ne želi odgovoriti Bogu svojom zahvalnošću i ljubavlju. Mlakost je nemar ili nespremnost da se svim srcem odgovori na Božju ljubav i da joj se prepusti. Duhovna lijenost ili nehaj idu do te razine da osoba osjeća odbojnost prema Bogu i radosti koja dolazi od Njega. Konačno, mržnja na Boga je najteži oblik povrede kreposti ljubavi, jer ne samo da osoba ne priznaje Božju ljubav i dobrotu, nego je spremna proklinjati Boga kao Onoga tko zabranjuje činiti grijehe i samo kažnjava.

Prva Božja zapovijed nas preko kreposti vjere, nade i ljubavi potiče da svim srcem iskazujemo Bogu štovanje, a to možemo činiti kroz klanjanje, molitvu, žrtvu, obećanja, zavjete. Klanjanje podrazumijeva priznavati jedino Boga svojim Stvoriteljem i Spasiteljem, odnosno Boga kao čistu ljubav svim srcem poštovati, veličati i njemu jedinome služiti, a sebe ponizno držati Božjim stvorenjem koje postoji samo poradi Božje dobrote i ljubavi. To klanjanje posebno izražavamo u molitvi, odnosno u uzdignuću duše Bogu, a kroz različite oblike, kao što su molitva hvale, zahvaljivanja, zagovora ili prošnje. Isto tako, u znak zahvale i kao izraz klanjanja Bogu, vjernik je pozvan prinositi žrtve – duhovne i izvanjske, trudeći se tako nasljedovati Krista koji je prinio sebe – najčišću žrtvu. Također, pozvan je i na obećanja, a to se javno čini u sakramentima krsta, potvrde, ženidbe i ređenja, a privatno kao osobno obećanje Bogu u vidu molitve, milostinje, dobrog djela, hodočašća i slično, i to iz ljubavi prema Njemu ili iz zahvale za iskazana dobročinstva. Zavjet je još ozbiljniji i zahtjevniji čin obećanja, a koji se također slobodno i promišljeno čini iz ljubavi i zahvalnosti prema Bogu, odnosno riječ je o činu pobožnosti kojim osoba prinosi Bogu samu sebe ili neko dobro djelo. Posebno su u tom smislu vrijedni redovnički zavjeti po kojima se redovnici slobodno zavjetuju da se odriču svoje volje i odlučuju se služiti Bogu u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. 

Osim navedenoga, Prva Božja zapovijed zabranjuje čašćenje štovanje drugih bogova, odnosno naglašava da nema drugih bogova i zato je važno iskazivati čast Jedinomu Gospodinu. Tome se protive praznovjerje, idolopoklonstvo, gatanje, magija, spiritizam, bezvjerje, ateizam i agnosticizam.

Praznovjerje je takvo zastranjenje u religioznosti prema kojem se nekim činima, stvarima ili osobama, a ne Bogu, pripisuje božanska važnost. Tako se može govoriti o praznovjerju po kojem se npr. broju 13, djetelini s četiri lista, potkovici, crnoj mački, razbijenom zrcalu itd. pridaje magična vrijednost.

Idolopoklonstvo se odnosi na štovanje nepostojećih bogova, npr. usvajajući općeraširene ideje mnogobožačkih istočnjačkih religija ili kroz sve aktualnije štovanje Majke Zemlje pod krinkom brige za sve stvoreno, odnosno riječ je o napasti da se za Boga prizna ono što Bog nije. Idolopoklonstvo se odnosi i na čašćenje zloduha, ali i na obožavanje moći, novca, države itd.

Gatanje označava traženje pomoći od Sotone, zloduha, duša pokojnika, ili vršenjem određenih radnji vjerovati kako se preko njih može otkriti budućnost. Takvi su primjeri npr. gatanje iz dlana, kave, graha, utrobe, zvijezda, vjerovanje u horoskop, astrologiju, vjerovanje u nečiju vidovitost, utjecanje medijima koji tvrde da mogu otkrivati budućnost i sl. Magija je još teži oblik gatanja, prema kojemu se pokušava ovladati nekakvim tajnim silama kako bi se stekla nadnaravna moć nad drugim ljudima. Obično se dijeli na bijelu i na crnu magiju, već prema željenom učinku, odnosno bijelom se magijom želi postići dobar učinak (npr. zdravlje ili neki drugi vid pomoći), a crnom zao (npr. smrt ili neko zlo). Prvoj zapovijedi se protive i bijela i crna magija, jer su obje usmjerene protiv ljubavi prema Bogu. Uz gatanje i magiju često ide i spiritizam, tj. zazivanje duhova i traženje pomoći od njih. I ono je u jednakoj mjeri protivno ljubavi prema Bogu.

Bezvjerje je pojam koji se odnosi na iskušavanje Boga, svetogrđe i simoniju. Iskušavanje Boga podrazumijeva izazivanje Boga, odnosno riječima ili djelima stavljati na kušnju Njegovu svemogućnost i dobrotu. Takvo se iskušavanje protivi pouzdanju koje bismo trebali imati prema Bogu i Njegovoj svetoj volji, pa se može reći da mu je korijen u sumnji i nepovjerenju u Božju providnost. Svetogrđe je oblik obeščašćivanja sakramenata, posvećenih predmeta, osoba, mjesta ili bogoslužnih čina, a posebno je svetogrno obeščašćivanje posvećene hostije, jer je u njoj prisutan sam Krist. Simonija je još jedan oblik bezvjerja, a riječ je o kupovanju i prodaji duhovnih stvari (posebno sakramenata).

I ateizam i agnosticizam su teški oblici povrede ljubavi prema Bogu, a riječ je o izravnom ili neizravnom negiranju Božjeg postojanja. Postoji više vrsta ateizma, a posebno su značajni materijalistički ateizam, ateistički humanizam i ekonomski ateizam. Praktični materijalizam ne ide toliko za pobijanjem Božjega postojanja, nego je više podložan materijalističkom mentalitetu, onome koji je zatvoren za duhovno, pa tako i za Boga. Ateistički humanizam zanemaruje Božju uzvišenost, a čovjeka uzdiže na Božje mjesto. Ekonomski pak ateizam naglašava ovozemaljsko gospodarsko i društveno blagostanje, a u tom vidu religiju vidi kao zapreku, jer čovjeka usmjerava prema nekakvoj imaginarnoj vječnoj budućnosti, a ne ovoj Zemlji. Agnosticizam je takav način razmišljanja koji najčešće tvrdi da je naš um toliko ograničen da uopće ne možemo spoznati postoji li Bog ili ne. Ponekad priznaje postojanje neke više sile, ali tvrdi da to nije objavljeni Bog, kao i da o njoj ne možemo ništa izreći. U praksi je agnosticizam obično jednak praktičnom ateizmu.

Sve gore navedeno pokazuje koliko je važna Prva Božja zapovijed i do kolikoga zastranjenja može doći ako se zanemari ljubav i zahvalnost prema Bogu, Onome koji je nas prvi ljubio.

Druga Božja zapovijed: “Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud” (Izl 20, 7; Pnz 5,11) naglašava važnost i svetost Božjeg imena, odnosno potrebu da čovjek razumijeva da je ime Božje drugi naziv za Njegovo postojanje te da ga zato treba hvaliti, a nikada pogrđivati. Božje se ime posebno pogrđuje hulom, kletvom, krivokletstvom i magijskom upotrebom. Hula je naziv za posebno tešku psovku, a koja je usmjerena prije svega na Boga, a onda i na Blaženu Djevicu Mariju, svece, Crkvu ili svete stvari. Kletva označava takav oblik nedostatka poštovanja prema Boga po kojemu čovjek zaziva Božje ime sa željom da se preko toga nekome nanese zlo. Krivokletstvo se odnosi na zazivanje Božjeg imena u slučaju lažne ili himbene zakletve, a magijska upotreba Božjeg imena, kako to i sam naziv kaže, podrazumijeva upotrebu Božjeg imena u magijskim obredima. Nasuprot navedenim oblicima vrijeđanja Druge Božje zapovijedi, treba uvijek imati na pameti da je ime Božje sveto i da se nikada ni na koji način ne smije zloupotrebljavati. Pozvani smo Božje ime štovati, posebno iskazivanjem hvale. 

Treća Božja zapovijed: “Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”, opominje nas da uvijek trebamo s posebnom pozornošću pristupati nedjelji, jer je taj dan posvećen Bogu i jer nas nedjelja uvijek podsjeća na važnost zahvalnosti za dar otkupljenja i uskrsnuća.

Razumijevanje te zapovijedi leži u starozavjetnom štovanju subote kao svetoga dana, odnosno dana koji je svet jer podsjeća na stvaranje, na dan izlaska iz egipatskog ropstva, na Savez između Boga i Izraelaca, te podsjeća da i čovjek, poput Boga, treba imati vrijeme odmora. Zato je taj dan Židovima dan potpunoga počinka. No, značenje subote još je u Isusovo vrijeme postalo izokrenuto, pa je razumljivo što On, prekoravajući svoje suvremenike, kaže da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27). 

Kršćani ne slave subotu, nego su se nakon Kristova uskrsnuća u nedjelju rano ujutro postupno udaljili od tradicionalnih Židova i odbacili subotu, odnosno prešli su na slavlje nedjelje. Nedjelja je, dakle, sveta jer je Krist u taj dan uskrsnuo i time i nama otvorio nadu u naše uskrsnuće. Zato je nedjelja kršćanima ponajprije dan kada slave svetu Misu, otajstva Božjeg otkupiteljskoga djela, a onda i dan odmora, druženja s obitelji, intenzivnijega duhovnoga života, zajedništva itd. U tom svjetlu treba razumjeti i ovu crkvenu zapovijed: “Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati na misi” (Zakonik kanonskoga prava, kan. 1247; Katekizam Katoličke Crkve, br. 2180). Na biskupskim konferencijama leži ovlast određivanja zapovjednih blagdana pa je tako naša Biskupska konferencija odredila takva četiri blagdana koji ne padaju nedjeljom, a to su: Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti.

Sve nam navedeno pokazuje kolika se dubina i ljepota krije u prvim trima Božjim zapovijedima, jer su one istinski znakovi ljubavi prema Bogu i zato je na vjernicima trajna obveza da pomno na njih paze i da tako svakodnevno napreduju u vjeri, nadi i ljubavi.


Uz temu “Znakovi ljubavi prema Bogu”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5
6

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 3. razredu srednje škole:

Radni materijali za 3. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1