Ponedjeljak, 30 studenoga

Znanost i poboljšanje ljudskog života


Uvod


Znanost ima velikih pozitivnosti u poboljšanju ljudskog života, ali ipak donosi i velike opasnosti pa se postavlja pitanje gdje su granice znanstvenom istraživanju općenito, a posebno onom koje ne bi u potpunosti uvažavalo dostojanstvo ljudskog života i dostojanstvo ljudske osobe.


Pozitivne strane znanosti i njezina odnosa prema ljudskom životu


Svakako je dobro i važno biti svjestan vrijednosti i dobrobiti našega vremena, a koje su nam takve zahvaljujući znanstvenom napretku. Svakodnevni život nam je neusporedivo lakši i jednostavniji u odnosu na samo zadnjih 50-tak godina, a da se ne govori o težini života koji je bio prije nekoliko stoljeća. Neke samo od takvih pozitivnosti možemo npr. vidjeti u činjenici da nam strojevi omogućuju neusporedivo olakšani rad, da nam prometna sredstva omogućuju bržu i ugodniju mobilnost, kao i uštedu na vremenu, da nam je općenito olakšana komunikacija i s udaljenim krajevima svijeta, bolji pristup informacijama itd. Nadalje, ako pogledamo koje blagodati dobivamo s razvojem medicine, onda možemo primijetiti da su nam otkrića mnogih lijekova i cjepiva također omogućili kvalitetniji i duži život. Razna otkrića vezana uz zdravlje i prehranu, izum različitih medicinskih aparata i strojeva i drugi plodovi medicinsko-tehnološkog napretka nukaju nas da s dubokim poštovanjem vrjednujemo pozitivnosti koje nam donose znanost i napredak. Isto se može primijetiti npr. u području obrazovanja, jer su nam znanje i načini stjecanja znanja značajno olakšani, a jednako tako to nam omogućuje protočniji pristup prema kvalitetnijim poslovima.

U svjetlu svih tih pozitivnosti trebamo uvijek imati na pameti da trebamo zahvaljivati Bogu na svemu što nam daje, ali da se istovremeno trebamo ovozemaljskim dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.


Moguće negativnosti s obzirom na odnos znanosti prema ljudskom životu


Znanost, tehnološki i tehnički napredak imaju i svoje opasnosti. To se ponajviše odnosi na činjenicu da tehnologija dovodi do promjene razmišljanja. Čovjek tako više nije onaj koji kontemplira svijet, odnosno onaj koji se duboko zamišljanja nad najdubljim životnim pitanjima i nastoji otkriti Božje dubine, nego živi prilično površno, zadovoljavajući se s nekim prizemnim i trenutačnim odgovorima. Sve više promatra svijet u svjetlu pragmatičnosti i utilitarizma, odnosno na svijet i na ljude gleda kroz prizmu koliko od njih ima koristi. Također postoji velika opasnost od tehnicizma, tj. da njime doslovno zavlada tehnika, do mjere da se više ne prepoznaje kao čovjek. O tome mogu posvjedočiti mnogi današnji ljudi koji od jutra do sutra sjede za računalom i doslovno su izgubili doticaj s realnim svijetom. To naravno dovodi i do individualizma, do gubitka osjećaja za društvenost, a onda i za opće dobro i za bližnjega u potrebi.

Još više, postoji opasnost od mijenjanja čovjekove naravi. Naime, temeljno je u tom svjetlu pitanje pomaže li tehnika ostvarenju ljudske naravi ili ju želi promijeniti. Da bismo to mogli bolje razumjeti, uzet ćemo primjer medicinsko-tehničkog napretka koji je omogućio izradu prilično preciznih umjetnih nogu, ruku i drugih proteza. Takve umjetne proteze bitno olakšavaju život onima koji nemaju udove, a da pri tome ne mijenjaju ljudsku narav. Čovjek i dalje ostaje čovjek sa svojom ljudskom naravi. Međutim, ukoliko bi bila riječ o npr. dodavanju nekih novih dijelova tijela i različitih implantata, a koji bi imali svrhu napraviti nekakvog nadčovjeka, onda bi to išlo u smjeru mijenjanja ljudske naravi, a takvi bi zahvati bili moralno upitni.

U tom smislu možemo promatrati i dilemu s obzirom na stvaranje humanoidnih robota, od kojih je najpoznatija Sophia, koja ima državljanstvo Saudijske Arabije, izjavljuje da želi biti majka i stječe se dojam kao da je evoluirala iz običnog robota u čovjeka. Zato neki i traže da joj se prizna ljudsko dostojanstvo i sva prava koja iz toga proizlaze. Dakle, iako je riječ samo o dobro osmišljenom i dotjeranom računalnom programu, koji bi se po naravi stvari mogao i morao ugasiti kada god to vlasnik hoće ili neka potreba traži, jer je riječ o predmetu, zbog njezine znatno veće savršenosti od običnog robota, neki smatraju da tu treba postaviti razinu veće fleksibilnosti i priznati joj ljudska prava. Postavlja se stoga pitanje gdje su granice takvoga istraživanja i što nam mogu u budućnosti donijeti takva tehnička nastojanja. Trebamo li se doista plašiti da će svijetom zavladati roboti i preuzeti kontrolu nad ljudima, kako smo to naučili gledati u futurističkim filmovima, ili takve moguće opasnosti treba ignorirati i označiti kao nemoguće.


Znanost i bioetika


S obzirom na sve rečeno, posebno treba imati u vidu kako se znanost odnosi prema poštovanju ljudskog života i poštovanju ljudske osobe u svjetlu bioetičkih tema. Tu se naime događaju ponekad takva istraživanja koja uništavaju dostojanstvo ljudske osobe, posebno kad je u pitanju njezin početak ili kraj.

Bioetika je multidisciplinarna znanost koja proučava vrijednost života i zdravlja u etičkim okvirima, a dijeli se na opću (koja proučava opća bioetička načela; ona su obrađena ovdje) i primijenjenu (koja se bavi primjenom općih načela u konkretnim slučajevima). Glavne su joj teme: početak ljudskog života, ljudska genetika, postupanje s embrijem i život na kraju.

Kada je riječ o početku života, onda promatramo koliko znanstvena dostignuća pomažu npr. u otkrivanju i rješavanju uzroka neplodnosti, koliko pomažu u uklanjanju nekih nasljednih bolesti, koliko pomažu liječenju ljudskog zametka kroz prenatalnu medicinu, tj. kada je dijete još u majčinoj utrobi itd., ali isto tako gledamo ima li tu nekakvih negativnih postupaka po kojima znanost uništava ljudska bića, kao npr. kroz razne oblike pobačaja, umjetne oplodnje ili kroz prenatalnu dijagnozu kojoj je cilj otkriti bolesti kod nerođenog djeteta i ako se otkriju izvršiti pobačaj. Sve to pokazuje kako znanost u tom smislu može biti iznimno važna i vrijedna, ali i opasna.

Posebna se problematika nameće kada je u pitanju genska tehnologija. Riječ je, naime, o postupcima koji zadiru u genom, tj. skupinu kromosoma koja se prenosi na potomstvo, a primjenjuju se na više područja: u prehrambenoj industriji (stvaranje “nepokvarljivih” proizvoda), u farmaceutskoj industrija (cjepiva, antibiotici, inzulin), u dijagnostici (otkrivanje genetskih bolesti), u terapiji (poboljšanje genskih svojstava), u eugenici (poboljšanje ljudske vrste) itd. Svi ti postupci mogu sa sobom nositi ozbiljne moralne dileme, iako mnogi od njih mogu imati i pozitivnu svrhu.

Korištenje znanosti u eugeničke svrhe je posebno problematično s moralne strane. Pojam eugenika dolazi iz grč. složenice eu-genos, što se može prevesti kao dobro-rođeni. Njezin je začetnik Francis Galton, nećak Charlesa Darwina. Eugenika podrazumijeva izbor ljudskih bića prema određenim poželjnim kriterijima, odnosno na način da se umjetnim putem prave takve selekcije po kojima pravo na život imaju samo ona bića koja imaju željena svojstva, dok se druga uklanjaju različitim metodama.

Primjerice, riječ je o biranju samo poželjnih partnera kako bi se osiguralo potomstvo željenih svojstava, što sa sobom povlači problematiku koliko je uopće važan izbor budućega supružnika (partnera) iz ljubavi, koliko se djeca prihvaćaju iz ljubavi i kao zajednički Božji dar roditeljima ili su naprotiv shvaćena tek kao željeni predmet koji se kupuje.

Imajući svoje ciljeve, odnosno želeći savršeno društvo, eugenika ne ostavlja mjesta za bolesne, stare, nemoćne, mentalno zaostale itd., nego u svojim htijenjima ide za uklanjanjem “nevrijednih”, tj. svih onih koji ne mogu pridonositi društvu. Kako bi se spriječilo stvaranje nesavršenih bića, eugenika zagovara sterilizaciju svih onih koji imaju nekakva nepoželjna svojstva, kako ta svojstva ne bi prenijeli na svoje potomstvo. Iako se donekle može opravdati cilj – društvo u kojem ima što manje bolesti i sličnih stanja koja su teška za pojedinca i obitelj, a opterećujuća za društvo – ipak je eugenika u svojoj biti vrlo negativno promišljanje i djelovanje, jer s jedne strane ne gleda vrijednost svih onih koji nisu savršeni, a s druge strane poduzima niz nemoralnih mjera kako bi osigurala željeno društvo.

S obzirom na kraj života, postavlja se pitanje koliko znanost ide u smjeru osiguravanja što dostojanstvenijeg života u starosti i bolesti, kao i koliko vodi računa o dostojanstvu umiruće ljudske osobe u prirodnim okvirima, ili pak ide za tim da razvija različite oblike medicinske asistencije pri izvršavanju samoubojstva ili u vršenju eutanazije, kojima poručuje bolesnima i starima da su bezvrijedni.

Sve to pokazuje da znanstvena dostignuća u pogledu poboljšanja ljudskog životu mogu biti, a najčešće i jesu vrlo pozitivna i moralno dopustiva, ali ponekad je riječ o grubom kršenju ljudskog dostojanstva i o negiranju vrijednosti ljudske osobe. U tom se svjetlu postavlja temeljno pitanje: je li cilj koristiti pojedine tehnike za nekoga ili protiv nekoga. Za nekoga bi značilo štititi život i boriti se za zdravlje, a protiv nekoga bi se odnosilo na čine koji promiču pobačaj, svojevoljno zadiranje u genetiku, eutanazija itd.


Svetost ljudskog života


Imajući na umu učenje Katoličke Crkve, važno je uvijek isticati kako znanost treba voditi računa o istinskoj dobrobiti ljudskog života. Svaki je, naime, čovjek slika Božja, stvoren iz ljubavi i na način kako je to Bog odredio, svaki je čovjek jedinstven, neponovljiv i besmrtan.  Zato uvijek i u svim fazama njegov život mora biti štićen, a jednako tako mora se osigurati i njegovo dostojanstvo kao ljudske osobe. Tu ne smije biti selekcije na željene i manje željene, na bolesne i zdrave, na korisne i beskorisne itd. Svaki život ima svrhu, a naše je samo prepoznati u čemu se ona sastoji.

Posebno treba imati u vidu dostojanstvo ljudske osobe u početnoj fazi, jer ovisi o samovolji drugih i nema se mogućnosti izboriti za svoje dobro. Stoga tu znanost mora biti vrlo osjetljiva i promicati samo ono što će biti na korist ljudskom biću i njegovu zdravlju, dok je uništavanje ljudskih embrija ili takvo istraživanje koje ne bi vodilo računa o njihovom dostojanstvu teško moralno neuredno i grešno. Svaki je, naime, ljudski život svet i nepovrediv jer mu je jedini Gospodar Bog.

S obzirom na sve rečeno, doprinos znanosti svakako treba visoko cijeniti, ali isto tako imati u vidu da nisu svi njezini postupci moralni. Zato treba nastojati oko izgradnje etičke svijesti i istinskog poštovanja svake osobe, jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Ukoliko se to bude osjetilo u napretku znanosti, onda se s pravom može reći da ona ide u dobrom smjeru i da ima vrlo velik doprinos u poboljšanju ljudskog života. Drugim riječima, ako su znanstvenici u svojim istraživanjima duboko uvjereni da je samo Bog Gospodar života i da svako ljudsko biće ima svoje dostojanstvo, onda nikada ne mogu otići u krivom smjeru.


Uz temu “Znanost i poboljšanje ljudskog života”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: