Znati, djelovati i vjerovati

Svećenici i vjeroučitelji, a sve češće i roditelji vjernici pitaju se što će biti s krizmanicima nakon sakramenta potvrde. Zar mora biti uvijek isto – tako da se taj sakrament shvati kao svečani oprost od Crkve? Kako, naime, pomoći mladima rasti u vjeri? Ono što oni u adolescenciji često osjećaju – potrebu za istraživanjem, ispitivanjem i propitivanjem svega do tada, pa tako i vjere, ne znači odmah da je riječ o nevjeri. Primjer možemo vidjeti u važnim biblijskim osobama, a koje itekako mogu biti poticaj razumijevanju kako, unatoč svemu, vjera daje snagu za novi korak. Riječ je, dakako, o pitanjima na koje Bog daje odgovore, ako se svi zajedno trudimo osluškivati njegov glas. Jer s Njim se sve može. Ta je istina ona koja se posebno želi posredovati mladima u adolescentskim godinama, ali se postavlja pitanje kako im to ucijepiti u život. 

Porazna je činjenica, unatoč stoljetnoj pripadnosti Crkvi, da je obitelj danas u krizi. Pokazatelja ima više, a među njima je i činjenica da živimo u kulturi kojoj religija crkvenoga tipa i nije odveć važna. Mladi čovjek izložen takvom utjecaju mijenja svoj religiozni senzibilitet, prema kojem je on i dalje zainteresiran za duhovno, ali ne i za crkveno, a tome pridonosi i činjenica kako je sve veći broj onih roditelja koji im na tom putu ne pružaju osobni primjer vjere ni riječima ni životom. Tome pridonosi i činjenica da mediji nisu previše zainteresirani za one vjerske događaje koji su posebno usmjereni na izgradnju duhovnosti, ili s druge strane za takvo rješavanje njihovih problema koje bi mlade vodilo istinskom sazrijevanju. Gotovo se sve svodi na zabavu, političko prepucavanje i igre. Koji se to, naime, vjerski događaj nudi na mobitelima, a bez kojih mladi ne bi mogli spavati, jer im toliko obuzima misli i osjećaje? Mladi se, naprotiv, prepuštaju onom što im se nudi. Roditelji ili vide ili ne vide, ili su bespomoćni. Što se treba dogoditi da mladi čovjek duboko ganut shvati i kaže: „Moja vjera je u krizi”? Nasuprot tome, naš europski kontekst vjere je postao gubljenje  kršćanskih korijena.

Nakon običajnih obreda od krštenja, pričesti i krizme, mladi se, i to mnogi, ne vežu uz crkvene obrede. Tako istraživanje koje je na 750 učenika u dobi od 15 do 19 godina provedeno u Zadarskoj nadbiskupiji, a predstavila ga je dr. s. Marijana Mohorić, članica Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova i ujedno predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, pokazuje da većina među njima ne prihvaća crkveni nauk u glavnim moralnim temama, nego zagovara ono što se protivi ljudskom životu i njegovu dostojanstvu od začeća do prirodne smrti. 

Oni koji istražuju mlade i njihovu religioznost obično ističu da je glavni razlog nevjere ili tek običajne vjere – kriza obitelji. Isto tako, poznato je da je kriza vjere usko vezana uz čovjeka, i ne samo mladoga, ukoliko on razmišlja o vjeri i želi pronaći životne odgovore. Nije to ništa što već ne poznaju ranije generacije. Ali kada to privremeno ili povremeno stanje preraste u trajno, onda se valja dobro zabrinuti.

Sveto pismo nam raznim primjerima potvrđuje da je primjer roditelja najbolji put da se razvija vjera kod djece i mladih. Iako ni tu nema pravila. Ipak, čini se da u godinama odrastanja djeca traže posebne uzore pa je razumljivo da bi im najbolji uzori trebali biti roditelji, oni koji će svojim životom svjedočiti vjeru ispravnim ponašanjem, redovitom molitvom, redovitim sudjelovanjem na svetoj Misi i svime onim čime mogu biti pravi primjer svojoj djeci. Međutim, izloženost vanjskim utjecajima danas je toliko velika da čak ni takav odgoj nije jamstvo da će mladi čovjek sazreti u vjeri, ali je ipak vjerojatnost daleko veća. Mnogi primjeri pokazuju da i djeca vjernički revnih roditelja znaju odlutati od vjere i Boga, ali i da se jedan lijep broj među njima nakon vremena lutanja vrate svojim izvorima.

Sve nam to pokazuje da nije možda dobro previše gledati pesimističnim očima na ono što se zbiva posljednjih godina među mladima, a poticaj nam svakako može biti i sveti Pavao riječima da je vjeran Bog, koji posustalima – i roditeljima i mladima i svećenicima i vjeroučiteljima – poručuje: Ja sam s tobom! Zato nikada ne treba zaboraviti Božju ljubav kojom traži onu stotu zalutalu ovcu. Jednako tako, On nas sve, pa tako i mlade, zove na isti način kako je zvao i Adama: Adame, gdje si? Itekako je znao gdje je Adam i što je napravio, ali ga poziva da sam osjeti kako ga Bog traži da se vrati svome Stvoritelju. 

Lijep primjer pronalazimo i kod Abrahama, koji se, slijedeći Božji poziv, uputio u nepoznato. Da mu olakša put, Bog ga ohrabruje: Abrahame, ne boj se, ja sam tvoj štit, ja sam s tobom! Bio je to dakako odgovor na Abrahamovu sumnju i malodušnost u dvoumljenju je li to pravi put. Takve upite i mladi postavljaju  u svom odrastanju. Slično se možemo prisjetiti i tjeskobe koju je osjetio Mojsije dok je izvodio narod iz Egipta, kad su Izraelci u svojoj površnosti i okrenuti mišlju punim loncima gubili povjerenje u Boga i umjesto da nastave u slobodu, htjeli se vratiti u svoje ropstvo. Unatoč stalnom mrmljanju, Bog im je stalno svjedočio da je On s njima i da je On jedina njihova snaga.

I prorok Ilija je važan primjer. Naročito svećenicima, roditeljima i vjeroučiteljima, koji često nemoćno promatraju kako od svega njihova truda ima malo koristi. Umoran od propovijedanja i uzaludnog poticanja na vjernost Bogu, Ilija u jednom trenutku zapada u toliku malodušnost da želi umrijeti. No, Božji glasnik mu triput dolazi i govori: Ustani i jedi!, uvjeravajući ga da nije napušten, a potom ga šalje da nastavi izvršavati povjereno mu poslanje: Pred tobom je dalek put! Malodušnost je nestala. Tako je i blaženoj Mariji, dok je uznemirena slušala navještenje, rekao anđeo u ime Božje: Gospodin je s tobom!

Iako nam, dakle, često današnje stanje izgleda porazno, ipak valja gledati pozitivno. Naši se vjeroučitelji itekako trude približiti i posvjedočiti vjeru djeci i mladima. Župna kateheza nadograđuje ono teorijsko konkretnim djelovanjem i sazrijevanjem u otajstvima, s ciljem da vjera postane djelotvorna. Mnogi roditelji sa svoje strane čine što mogu. Ne prepuštaju svi svoju djecu njihovim mladenačkim hirovima i lutanjima. Tako se i podatak iz spomenutog zadarskog istraživanja, a prema kojem čak 42% vjeroučenika ide na vjeronauk zbog pritiska roditelja, može tumačiti i s pozitivne strane. Naime, to s jedne strane znači da je još uvijek lijep broj onih vjeroučenika koji svojevoljno pohađaju vjeronauk. Uz to valja primijetiti da je taj broj osjetno veći, posebno s obzirom na srednjoškolce, od broja onih koji redovito idu u crkvu. Znak je to da ta djeca nešto traže i dobivaju na vjeronauku, ali problem nastaje onda kada ih treba privesti svetoj Misi, sakramentima i ljubavi prema Crkvi. Teško je reći tko je posebno odgovoran za izostanak takve povezanosti, ali je površno zaključiti da je uzrok vjeronauk, kako to tendenciozno tumače svjetovni mediji.

Naime, u vremenima kada je sve manje popularno ići na vjeronauk, podatak prema kojem je 42% onih vjeroučenika koje roditelji primoravaju, pokazuje kako je tim roditeljima važan vjerski odgoj i zbog njega ne popuštaju mladenačkoj hirovitosti i udaljavanju od vjere, nego se nadaju da će im vjeronauk u prevladavanju takve krize pomoći. Istina, među njima sigurno ima različitih motiva zašto to čine, a isto tako sigurno ima i solidan broj roditelja koji sami ne svjedoče vjeru, ali ipak valja primijetiti da ih nešto na to potiče, pa makar bila riječ i o onom minimumu po kojem misle da djeca na vjeronauku ne mogu ništa loše naučiti. 

Mi koji izravno poučavamo djecu – kao vjeroučitelji i katehete – vidimo da su važni i teoretska pouka u vjeri i sakramentalni život, kao i da tu nisu stvari sjajne. Čini nam se posebna poteškoća u činjenici da vjeroučitelji ne smiju imati nikakav nadzor nad vjerskim životom djece i njihovim (ne)pohađanjem svete Mise, što onda dovodi do stanja da jedan dobar dio vjeroučenika, osim pred sakramente prve pričesti i krizme, uopće ne ide u crkvu niti ima ikakvu vezu sa župom. 

Unatoč i tome, zaključili bismo ovako: Srce otvori, strpi se, daj Bogu priliku da ti pomogne do cilja jer je sam rekao: “Ja sam put, istina i život!“