Zvijezda njegova

Zvijezda njegova


Oni koji su brojili ili mjerili uvjeravaju nas da običan čovjek u sekundi prevali metar i pol prostora, ptica lastavica 90 metara, svjetlost zvjezdana 300 tisuća kilometara.[1] Ako svemogući Bog određuje broj zvijezda nebeskih „i svaku njezinim imenom naziva“ (Ps 147,4), onda Gospodin jednako određuje broj lastavica na zemlji i svaku imenom zove. A budući da Bog „vodi i učvršćuje korake čovjeku“ (Ps 37,23), on pogotovo zna ime svake ljudske osobe od ovih 8 milijardi današnjih i tolikih milijardi nad milijardama prošlih i budućih članova ljudskoga roda. Bog dakle jednako zna i sigurno upravlja i čovječjim korakom i lastavičjim letom i zvjezdanim svjetlom.

Mudraci s Istoka nisu se bavili samo problemima ljudskih bića u svojim krajevima nego i svemirskim zvijezdama. U određenu trenutku primijetiše čudesnu zvijezdu, koja se isticaše posebnom svjetlošću. Odlučiše slijediti njezin zov i istraživati njezin hod. Evanđelje, koje čitamo na svetkovinu Bogojavljenja, to nam sažeto i vjerodostojno prikazuje:

Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja, gle mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu, raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti mu se“ (Mt 2,1-2).

Jesu li to bili „kraljevi“ na području Mezopotamije ili Perzije, današnjega Irana? Evanđelje ih ne naziva kraljevima. Jesu li bili „učitelji“ ili „savjetnici“ kraljeva? Evanđelist ih ne naziva ni po toj službi. Jesu li bili svećenici ili njihovi pomagači? Ni to ne znamo. Nego Evanđelje jednostavno kaže: „magoi“ (2,1): magi, mudraci, ne vračari. A budući da su se, što se vidi iz konteksta, razumjeli i u zvijezde, onda ih smatramo proučavateljima zvijezda ili zvjezdoznancima.

Je li tih magâ, mudracâ bilo 12 ili 4 ili 3: Gašpar, Melkior i Baltazar, o tome se može raspravljati, evanđelist ne navodi ni njihova broja ni njihovih imena. Ali da se ponekada raspravlja o tome jesu li ti „mudraci“, „magi“ samo neka magijska bića, legenda i mitologija, koju je Matej uvrstio u svoje sveto spasonosno Evanđelje, zbilja je više nego čudovišno. Kao da je Mateju trebalo izmišljati događaje za onih navedenih pet starozavjetnih citata, a ne obrnuto: da se doista zbio događaj, a on se onda sjetio da je taj događaj već prije toliko stoljeća naviješten: i da će Djevica začeti i roditi sina (1,23); i da će ga roditi u Betlehemu Judejskome (2,6), i da Gospodin iz Egipta dozva Sina svoga (2,15), i da Rahela oplakuje sinove svoje (2,18), i da će se zvati Nazarećanin (2,23). Da je on, sv. Matej, napisao, na primjer: kako se u narodu priča, kao što stare predaje prenose, još bi se moglo pretpostavljati da je nešto vjerojatno ili nevjerojatno. Ali ne. On jasno i nedvosmisleno tvrdi. Je li moguće da je evanđelistu stalo da nas prevesla? I to odmah u početku Evanđelja? Pa ako to nije istina, zašto bismo vjerovali i u druga poglavlja? Kao da se naša vjera mora naslanjati samo na ono što je eksperimentalno i historijski ustanovljivo i iz raznih izvora potkrjepljivo, a čim ima prizvuka čudesa i otajstava, odmah link: legenda, mitologija, ne donosi Josip Flavije, nema toga u madijskim arhivima itd. A čitav Božićni ciklus pun Božjih tajna i čudesa. Crkva to sažima u stih Božićnoga Jutarnjeg himna: „Otajstva nosi Djevica njoj samoj nedokučiva“. Znači li to, ako je to Gospinu intelektu nedokučivo – odmah u legendu! A Božje otajstvo? A vjera Marijina? A vjera Crkve?

Naše legende, evanđelistova istina. Mi se ne držimo evanđeoskih vijesti, nego povezujemo događaje po svojoj mašti. Na primjer: evanđelist ne kaže da su bili kraljevi. A mi ispravljamo evanđelista i kažemo Sveta Tri Kralja! Evanđelist ne kaže da su mudraci došli u štalu s jaslicama, nego „u kuću“ (grčki: oikìa), a mi inzistiramo da su „kraljevi“ došli upravo u onu spilju s jaslama. I napravili smo maštovit scenarij. Svi zajedno: Novorođenče, Gospa, Josip; anđeli, pastiri, mudraci; vol, magarac, deve, janjci; pjesma, darovi, klanjanje. Sve u jednoj koreografiji, što se možda događalo u razmaku od godine-dvije dana.  

Mudrace ta čudesna zvijezda dovede pred grad Jeruzalem. Ne znajući što bi, pokucaše na vrata jeruzalemskomu kralju Herodu da se raspitaju nije li taj „novorođeni kralj židovski“ rođen na njegovu dvoru.

Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovore: „U Betlehemu judejskome, jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina…“ (Mt 2,3-6).

I Herodu se ukazuju ti isti mudraci koji ga pitaju zna li išta o rođenju novoga kralja. Da je imao i malo dobre vjere i namjere, Herod bi iskoristio priliku i poklonio se Novorođenomu. Ali on, prepavši se na smrt za svoje prijestolje, bûdi i poziva svećenike i pismoznance da ih upita što o tome kažu knjige starodrevne.

Svećenicima u Jeruzalemu svete knjige kazuju da će se u Betlehemu, zemlji Judinoj, roditi Mesija. I oni su pozvani poći i potražiti to mjesto Spasiteljeva rođenja. Ali oni na to ne svraćaju pozornosti. Tu je problem. Svećenici bi trebali biti prvi da prate Božje znakove i poruke. A oni se u svojoj postelji samo prevrnu na drugu stranu: sve sami snovi, bajke, klapnje…

Nakon što se informiraše, mudraci se uputiše prema Betlehemu slijedeći zvijezdu dok ona ne stiže i ne zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete.

Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, Majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan, smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju k Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju“ (Mt 2,10-12).

Matej kaže da je to Isusova zvijezda (2,2), koja mudracima pokazuje put prema cilju života. Zaustavi se zvijezda, zaustaviše se i oni. Božanski reflektor pokaza „kuću“ u koju uđoše i nađoše novorođenče i majku njegovu. Josip se ovdje ne spominje. On je „radnik“, on uvijek nešto traži i pribavlja. Vidiš li da je sklepao i malo „kuće“, nisu više u štali, s djetetom u jaslama! Možda su se planirali tu i nastaniti. Poklone se mudraci djetetu koje im se javlja kao Božić-Bog – odatle riječ „Bogo-javljenje“. Ljudska ih mudrost, prouka zvijezda dovede na prava vrata na zemlji. Bog se u liku djeteta, Božića, prvi put ukazuje poganima koji mu daruju  tri velika dara, simbola:

Jedan darova zlato za kralja, drugi tamjan za svećenika, treći miomirisnu pomast, balzam za ukopa. Sasvim je moguće da su po ta tri kraljevska dara i ušla u tradiciju samo trojica mudraca:

– Jedan dakle donosi zlato kralju, koji proizvodi novac, zlatnike, sa svojim likom. Mudrac donosi zlato da pokaže da je to pred njim kralj, pravi kralj, koji će imati svoje žezlo, svoje kraljevstvo. On je kralj od kraljevstva nebeskoga u kojem vlada ustav ljubavi.

– Drugi mudrac donosi tamjan – posvećeni miris, koji se uzdiže u zrak prema nebu, poput molitava, poput naših želja, glasova. A te molitve i taj tamjan uzdiže svećenik, pontifeks, mostograditelj, to je svećenikov znak. On obilazi oko oltara i kadionicom kadi.

– Treći mudrac donosi miomiris ili smirnu, za balzamiranje tijela, za smrt. Donosi djetetu, a već mu naznačuje da će umrijeti.

Poruke iz evanđeoskoga odlomka:

Pastiri i mudraci. Kao što je anđeo Gospodnji obavijestio pastire o događaju u Betlehemu, tako je zvijezda nebeska obavijestila mudrace na Istoku o istom čudesnu događaju. K Isusu dolaze najjednostavniji i najneškolovaniji pastiri s poljana, ali i najrazumniji i najškolovaniji mudraci iz perzijskih učilišta. Svi imaju mjesta kod Isusa.

Na početku i na svršetku. Bog je očito u svojoj providnosti tako navio povijesne događaje da se u njima očituje njegova sv. volja, njegov Jedinorođenac, pun milosti i istine, i da se svatko prema njemu treba opredijeliti: Herod i njegov dvor, svećenici u Hramu, i sav Jeruzalem kao i Betlehemćani u početnim danima ili mjesecima njegova zemaljskoga života. O svakomu moćniku ovisi hoće li prirediti poklon Dječaku ili pokolj dječakâ!

Kao što će potkraj života taj isti Mesija stati na sud pred židovsko Veliko vijeće, na suđenje pred Anom, zatim pred Kajfom, tako će se naći na građanskom sudu: pred Pilatom, pred Herodom Antipom iz Galileje, koji se onih dana nađe u Jeruzalemu. Nitko ne može reći da je mimoiđen. Samo je umijeće razuma i slobode kako o tome Čovjeku klevetnički govoriti da kao pobunjenik ne plaća caru poreza (Mt 22,21) ili u njemu  istinski vidjeti „Sina Božjega“ (Mt 27,54).

Bazilika s niskim ulazom. Današnja betlehemska bazilika, podignuta na mjestu Isusova rođenja, ima posve uska i niska vrata (1.20 cm). Nije to tako napravljeno samo da se zapriječe nevjernici da trijumfalno ulaze na konjima i obeščašćuju baziliku, nego i zato da svaki koji dolazi, bio pastir ili mudrac, vladar ili podanik sagne svoju glavu na poklon Isusu Kristu.


[1] Astronomi kažu: u jednoj galaktici ima 100 milijardi zvijezda. A u svemiru ima 2 trilijuna galaktika. To znači da u svemiru ima oko 200 milijardi trilijuna zvijezda, tj. 2 + 14 nula.