Obitelj i alkoholizam
Upoznao sam dječaka u jednom slavonskom selu, nekadašnjeg svoga vršnjaka, koji je imao oca alkoholičara. Kad bi se vraćali iz škole on bi produžio. Njegova je kuća bila dalje od moje. Svaki bi se tjedan vratio, bar dva puta, do moje, jer je čuo oca kako viče na majku i subraću.
Ručao je u našoj kući uplakan. Na početku svake školske godine nadao sam se da ne će biti takvih scena? Bio bih sretan kad bi tako bilo.
O alkoholizmu u obitelji održana su mnoga predavanja. Koliko to pomaže? Mi živimo u župi i susrećemo se s tim problemom.
Prim. dr. Srđan Marušić, dr. med., Klinika za neurologiju i alkoholizam pri KB “Sestre milosrdnice” u Zagrebu piše:
“Kvaliteta života, kako pojedinca tako i obitelji u cjelini, itekako ima utjecaja na funkcioniranje cijeloga obiteljskog sustava, ali i pojedinačno svakog člana obitelji. Alkoholizam u obitelji vrlo rano dovodi do niza promjena unutar obiteljskog sustava. Alkoholizam je dugo smatran isključivim problemom pojedinca koji pije…” Nažalost on utječe na sve članove obitelji, djecu posebno.
Nastavlja: “U takvom ozračju odnosi među samim članovima poprimaju sasvim druge kvalitete komuniciranja, uz formiranje posebnih uloga obiteljskog sustava. Od tog trenutka više se ne može govoriti o bolesti ili poremećaju pojedinca, već cijele obitelji. U ovakvom kontekstu problem pijenja u obitelji može se promatrati s pozicija člana koji pije – alkoholičara, ponašanja supružnika i djece s druge strane, te obitelji kao grupe koja ima svoje specifične poglede. U toj grupi su svi članovi obitelji, ali i njihovi roditelji rođaci, braće sestre.”
Znam da i danas, nažalost, ima očeva kojima je kafić crkva, radno mjesto, dnevni boravak i spavaonica.
Djeca oca susreću samo kad je doma i pod gasom.
Očite su promjene. Žena postaje nosilac i stup obitelji, uvijek kriva ako nešto nije: skuhano, oprano, sređeno. Djeca rastu u strahu. Ponekad su loši učenici, rastreseni, nepažljivi. Žele se nečim nametnuti u zajednici vršnjaka kad kod kuće nisu ništa, necijenjeni.
Izloženi su psovci, galami, izbjegavanju razgovora, nježnosti u dodiru, financijskim problemima, agresivnosti, nebrizi, strahu. To se očituje i na susretima i vjeronauku.
On žele nježnost, da su u pravu i kad nisu. Zbog njihove površnosti mnogi vjeroučitelji i svećenici osuđuju njihov nedolazak, ponašanje i krivo ih ocjenjuju zaboravljajući pritom iz kakvog kućnog pakla dolaze.
„Iz svega vidljivo je da tijekom razvoja alkoholne bolesti alkoholičar sve više pokazuje svoju disfunkcionalnost unutar obitelji u kojoj dolazi do dubokoga psihosocijalnog propadanja. U takvom okružju supružnik koji ne pije preuzima ulogu supružnika koji pije, formirajući i posebne “saveze djelovanja s djecom” kako bi se oni sami sačuvali u svojoj funkcionalnosti od člana koji pije.
Upravo je stoga obitelj alkoholičara psihološka sredina koja se karakterizira stalnim sukobima, nepredvidljivim emocionalnim preokretima, osjećajem nesigurnosti, gdje su formalne veze neizvjesne s nepouzdanim roditeljskim modelima”, nastavlja doktor Marušić.
Uloga svećenika i vjeroučitelja je prihvatiti dijete, tolerirati male ispade, nagrađivati svaki njegov maleni i veliki uspjeh da ono osjeti da je prihvaćeno i voljeno.
Najlakše je osuditi ga, vikati, udaljiti ga sa sata vjeronauka da ne smeta drugima, ali to nije pedagoški, ni ljudski. Isus je uvijek bio na strani jadnih, slabih, ugroženih, obilježenih. Zar bismo mi trebali biti drugačiji?