Skip to content

Žene na Grobu

Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u Firenci.

Stupite odvažno u grob!

To mjesto je gdje vječnost silazi,

mjesto odahnuća.

Tu anđeo nasmijan prilazi,

anđeo uskrsnuća![1]


Svjedokinje


Četiri žene miomirisnosnice,[2] prema sinoptičkim evanđeljima:

odnosno, sličnoznačno Ivanovu popisu[7] četiriju svjedokinja Njegova umiranja, a to su bile:

  • Blažena Djevica Marija, Isusova majka,
  • sveta Saloma, Gospina prva rodica i majka Jakova Starijega,
  • sveta Marija Kleofina, Isusova strina, i
  • sveta Marija Magdalena

obuzete tugom i zebnjom, u nedjeljno su praskozorje donijele miomirise da pomažu Isusa.


Došle se baviti pokojnikom


Židovi nisu balzamirali pokojnike kao Egipćani, ali je židovski običaj za ukop bio pomazati mrtvaca miomirisima,[8] da se smanji vonj pri raspadanju.

Šest dana prije Pashe,[9] tj. zadnju nedjelju Isusova ovozemaljskoga života, u Betaniji, u kući farizeja Šimuna Gubavca, tijekom večere na koju su bili pozvani Isus, Lazar i Marta, Marija Magdalena prišla je Isusu, razbila alabasternu posudicu dragocjene nardove pomasti i izlila Mu je po glavi,[10] odnosno nardovom Mu pomašću pomazala noge i otrla ih svojom kosom.[11] Učinila je to za dan Njegova ukopa,[12] unaprijed iskazavši djelo ljubavi i poštovanje Njegovu mrtvu tijelu.

Na Veliki petak navečer Nikodem je donio oko sto libara (32,7 kg) smjese smirne i aloja,[13] kojom su on i Josip iz Arimateje namazali Isusa prije nego su ga položili u grob.

Marija Magdalena i Marija Jakovljeva svjedočile su Isusovu izdahnuću, a nakon toga su, sjedeći nasuprot Grobu, promatrale kamo su Josip iz Arimateje i Nikodem pokopali Isusa.[14]

U osvit nedjelje, već o sunčevu izlasku, žene su se vratile žalobno pohoditi i pogledati Grob,[15] odnosno dodatno pomazati Isusovo tijelo u njemu.[16] Smetnule su s uma ili ne vjeruju što im je bio rekao, da će uskrsnuti. Ne znaju ništa ni o pečatu postavljenu na Grob, ni o straži određenoj da čuva Grob, jer se sve to dogodilo tijekom subote.[17] Brinu se samo tko će im otkotrljati veliki kamen s grobnih vrata.

Bablionski Talmud tumači da se nalog iz Zakona, koji je izvorno govorio o osuđenicima na smrt, u skraćenom obliku, koji glasi: „mrtvo tijelo […] pokopaj istoga dana“,[18] zapravo odnosi na sve pokojnike.[19] No, „grob se nije odmah zatvarao nad pokojnikom, nego je tijekom prva tri dana bilo uobičajeno da rođaci posjećuju grob kako bi vidjeli je li mrtvac ponovno oživio“.[20] Dakle, da se obdržava Zakon, pokojnika bi se isti dan opralo, povilo u čisto platno i položilo u grob,[21] ali se, zbog opasnosti da se osoba ne pokopa živa, grobnica nad mrtvim nije odmah zatvarala. Možda su se zato svete žene nadale moći dodatno pomazati Isusovo tijelo.

Ušavši u mračan grob, ugledaju anđela u bijelom koji sjedi na kamenom sarkofagu bez poklopca, govori i pokazuje čudo: „Ne bojte se! Znam zašto ste došle. Ali Isus nije ovdje! Uskrsnuo je! Pogledajte, grob je prazan. Recite Njegovim učenicima: srest će se s vama. Sjetite se kako vam je sve ovo prorekao”.[22]

Po zvijezdi na glavi, kao odjek Bileamova proročanstva „od Jakova zvijezda izlazi“,[23] druga po redu žena, prepoznaje se kao Marija Jakovljeva, majka prvoga jeruzalemskoga biskupa i pisca Jakovljeve poslanice ili bi, prema drugom tumačenju, to mogla biti Blažena Djevica Marija.

Uvrštavanje Gospe u taj prizor nema izravnu podlogu u evanđeoskim izvješćima o ženama na praznom grobu,[24] ali je vjerodostojan oblik umjetnikove slobode, tumačenja uskrsnoga otajstva i kršćanskoga navještaja. Da drugoj ženi na čelu nije naslikana zvijezda, kao Gospa bi se najlakše prepoznao krajnji desni lik, jer je njezin svetokrug najveći i jer ona kao da nije zainteresirana za sarkofag, nego s tugom gleda u daljinu, da joj se pojavi Sin.

Žene su prikazane na drevan, tradicionalan način, kao malo prestrašene i skupljene između sebe, osim Marije Magdalene koja je sjajno i vrlo uspješno zagledana u unutrašnjost praznoga groba, zasjenjujući desnom rukom čelo nad očima da bolje vidi u grobnu tamu i oslanjajući se lijevom rukom o grobnični rub.

Tako svojstven blaženomu Ivanu Fiesolskomu (1395.–1455.), Anđeoskomu Slikaru, prizor je to velike jakosti i jedinstvene zamisli. Kao da hoće istaknuti Božju novost i nezamislivost. Blizu prazne grobnice, koja označava sve prema čemu možemo ići, nalazi se „mladić zaogrnut bijelom haljinom“,[25] „u blistavoj odjeći“,[26] „Gospodinov glasnik“,[27] „u bjelini“,[28] koji ispravlja naš smjer i upućuje nas prema mjestima gdje se Gospodin očituje.


Ali Njega nema na način kako su Ga one zamišljale


Iznad grobnice, iza Marije Magdalene, iz grobnoga mraka suklja svetoznak izrađen u obliku badema svjetlosti, mandorla beskonačnosti, koja obuhvaća i optače cijeli lik Gospodina Isusa. Spasitelj lebdi izbijajući na vidjelo iz oblaka koji Ga omotava. Odjeven u bijelo, u desnoj ruci drži mučeničku palmu, a u lijevoj Mu vijori stijeg Njegove pobjede nad smrću: crveni latinski križ na bijeloj podlozi, kao drevna oznaka Uskrsloga.

Vanjština je grobnice iste bijele boje prožete ružičastom, poput boje zore, a na njoj, ozbiljan i lijep, sjedi anđeo navjestitelj. Magdalena se, gotovo u nevjerici saginje pogledati u grobnu prazninu, provjeravajući i utvrđujući da u njoj nema Isusova tijela. Njezino ozbiljno i uplašeno lice izražava žalost zbog gubitka. Ona Ga je živoga voljela, gledala kako umire na križu, tražila gdje leži u Grobu. Još Mu se uskrslomu nije poklonila, niti potrčala javiti radosnu vijest novoga života Njegovim učenicima. Ona još ne shvaća da tamo, gdje se noć čini dubljom, gdje se čini da je izgubljen osjećaj za putovanje – pa i ono svjetlo, putom vjere – da se upravo tamo nazire sjaj Isusove pobjede nad zlom, grijehom i smrću kao njegovom posljedicom.

Krist je uskrsnuo od mrtvih, smrću je porazio smrt i donio život onima koji su u grobovima.[29]

Uskrs nije djelo čarolije, ne briše Križ, kao da je Križ bio zao, nego dolazi reći da je Križ – Božja proslava.

Sva Muka zapravo počiva na spremnosti da se ljubi više, stvarnije, pobjedonosnije u svojoj krhkosti, neumitnosti, smrtnosti.

Špilja u kojoj je bio Isusov grob već je milosno mjesto. Tu se Gospodinovo kraljevstvo očituje u pobjedničkoj snazi, jer On je bio odabrao ljubiti po svaku cijenu, pa ne treba drugi dokaz do tijela, koje je predano iz ljubavi i u koje je upisan Njegov život, potrošen samo iz ljubavi. A od toga tijela za raspadljivost nije preostalo ništa, jer ljubav ne može umrijeti, ona je „žar vatre i plamena Gospodinova. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti“.[30]

U donjemu lijevom kutu pred događajem kleči i klanja mu se sveti Dominik, utemeljitelj Reda propovjednika.[31]


Kada ih je pretekao?


Nitko ne zna u koji je sat Isus uskrsnuo.

Sveti Grgur Veliki (540.–604.) misli da je uskrsnuo oko ponoći, a u prilog svoga mišljenja služi se Samsonom koji je oko ponoći ponio gradska vrata iz Gaze na vrh brijega.[32] Samson označava Isusa, a Gaza donji svijet; jer kao što je Samson razbio vrata od Gaze, tako je Isus razbio vrata paklena.

Gotovo svi drugi svetci drže da je Krist uskrsnuo u praskozorje, kad se već dan pojavljuje, da označi da nas je Svojim uskrsnućem uveo u svjetlo slave, kao što je umro u predvečerje koje teži prema noći, da bi pokazao kako Svojom smrću uništava tmine grijeha i kazne.[33]

No tko je odvalio zapečaćeni kamen? Kako se čini sâm Isus, kao što je i Samson sam odnio sa sobom vrata od Gaze. Starozavjetni je prorok[34] od Boga čuo i zapisao: „Nije li riječ moja poput vatre i nije li slična malju što razbija pećinu?” Ili je Isus izišao Svojim proslavljenim tijelom kroz zatvorena vrata, ne otvorivši grob. Tako je izašao iz majčine utrobe bez povrjede njezina djevičanstva i tako je kasnije došao k učenicima kroz zatvorena vrata, a anđeo je odvalio kamen pred stražarima da bi žene mogle ući u grob i da učenici ne bi sumnjali u Njegovo uskrsnuće.[35]


Zaključci


Ljubav pomaže rasti vjeri. Stoga su žene zavrijedile ugledati Uskrsloga Gospodina prije Njegovih učenika, jer su Ga iskrenije voljele.

Dokaz uskrsnuća kršćanima nije prazan grob, nego živi proslavljeni Krist koji se ukazuje vjernima. Iz Pavlove rečenice u Prvoj Korinćanima 15, 20,[36] grkokatolici i drugi istočni kršćani preuzeli su kao uskrsni pozdrav i čestitku: „Krist je uskrsnuo!“, staroslavenski: „Hrìstos voskrese!“.


[1] Rajmund Kupareo (1914.–1996.), Svjetloznak, Zagreb, 1994., str. 63 (Savjeti svetih žena).

[2] Kršćani bizantskoga obreda nazivaju ih „mironosnice“, jer su nosile dragocjeno míro (grčki mýron, mirisavo ulje, pomast, balzam), da njime pomažu Isusovo tijelo, i po tim ženama nazivaju treću uskrsnu nedjelju Nedjeljom mironosnicâ.

[3] Ako je Kleofa bio brat svetoga Josipa, čovjeka iz doma Davidova i Judina plemena (Matej 1, 6–16; Luka 2, 4), Djevičina Zaručnika, onda to objašnjava zašto se sinovi koje je imao sa svojom ženom Marijom – Jakov, Josip, Šimun i Juda u evanđeljima nazivaju Isusovom „braćom“ (Matej 13, 55; Marko 6, 3), jer bi Isusu, po poočimu Josipu, bili bratići. Jedan od dvojice učenika kojima se uskrsli Isus ukazao na putu prema Emausu zvao se Kleofa (Luka 24, 18). Budući da ga evanđelist pobliže ne opisuje, očito su u prvoj zajednici znali o komu je riječ, a mi danas rekonstruiramo da je brat svetoga Josipa Isusu bio stric. Drugi neimenovani učenik na putu u Emaus, prema nekim svetim otcima Kleofin je sin Šimun (što bi odgovaralo tadašnjim pravilima ponašanja, da je stariji suputnik, Kleofa, zapodjenuo razgovor sa strancem, a mlađi, Kleofin sin, šutio).

[4] Prema apokrifnom (što ne znači da je doslovce sve u njem neistinito) Protoevanđelju sv. Jakova, Isus je po majčinoj lozi, imao baku Anu iz svećeničkoga Levijeva plemena, koja je imala dvije sestre: Sóbu i Mariju. Sóba je rodila kćer Elizabetu, a Marija kćer Salomu. Prema tome bi Elizabeta, Krstiteljeva majka, i Saloma, majka dvojice apostola, bile Gospine prve rodice, sestrične. Te podatke preuzimaju sv. Ivan Damaščanin, sv. Grgur Niški, sv. German Carigradski i drugi. Da su Gospa i Elizabeta rodice, svjedoči Luka 1, 36. Elizabeta je bila iz Levijeva plemena (Luka 1, 5). No, Marija je po otcu – koji se prema evanđeoskom rodoslovlju (Luka 3, 23) zvao Heli (što je inačica od Elijakim ili Joakim, kako se zove prema Predaji) – pripadnica, kao i njezin sin Isus, Judina plemena i potomak kraljevske kuće Davidove (Luka 1, 32; 1, 69; 3, 23–31; Rimljanima 1, 3). Pozorno prevođenje Luke 1, 27, otkriva da se sveza „iz doma Davidova“ tamo ne odnosi na Josipa, nego na Mariju.

Matejevo evanđelje bilježi da je Saloma sinovima htjela osigurati pobočnička mjesta u Isusovu Kraljevstvu (20, 21), ali i da je bila pod Križem (27, 56), što je zapisao i Marko 15, 40.

[5] Marko 16, 1 spominje te tri žene (Magdalenu, Jakovljevu majku Mariju i Ivanu), kao one koje su kupile miomirise.

[6] Luka 8, 3; 24, 10. Kao pohoditeljice svetoga Groba Luka spominje neodređen broj „ženâ koje su s Isusom došle iz Galileje“, koje su na Veliki petak navečer pratile Isusov sprovod, „motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo“ (Luka 23, 55). Za njih dalje kaže da, nakon subotnjega počinka, „prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše“ (Luka 24, 1). Osvjedočivši se u izvanrednu novost, postale su vjerovjesnice uskrsnuća apostolima. Luka poimence spominje tri takve: „Mariju Magdalenu, Ivanu i Mariju Jakovljevu“ (Luka 24, 10a, ispuštajući Salomu koju spominje Marko 6, 3), ali odmah dodaje da ih je bilo više: „I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu“ (Luka 24, 10b–11). Matej (28, 1) spominje samo dvije Marije, od kojih je jedna Magdalena.

[7] Ivan 19, 25: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.“

[8] Ivan 19, 40.

[9] Ivan 12, 1.

[10] Matej 26, 7; Marko 14, 3.

[11] Ivan 12, 3; Luka 7, 38.46.

[12] Matej 26, 12; Marko 14, 8; Ivan 12, 7.

[13] Ivan 19, 39.

[14] Matej 27, 61; Marko 15, 47; Luka 23, 55.

[15] Prema Mateju 28, 1, i Ivanu 20, 1.

[16] Prema Marku 16, 1, i Luki 24, 1.

[17] Matej 27, 66.

[18] Ponovljeni zakon 21, 23.

[19] Sanhedrin, list 46rv.

[20] Kaufmann Kohler, Burial, Jewish Encyclopedia, 1906.

[21] Djela apostolska 9, 37; Ivan 11, 44; 19, 40; Matej 27, 59; Marko 15, 46; Luka 23, 53.

[22] Usp. Matej 28, 5–8; Marko 16, 5–6; Luka 24, 5–7.

[23] Brojevi 24, 17.

[24] Naime, ni jedno od sinoptičkih evanđelja (Matej, Marko i Luka) ne spominje Blaženu Djevicu Mariju među ženama koje su došle na Grob, a Ivanovo evanđelje uopće ne bilježi žene i anđele u grobnici.

Osim toga, stalna je predaja u Crkvi, koju je početkom V. stoljeća zabilježio pjesnik Sedulij (Carmen Pascale, 5, 357–364, CSEL 10, 140ss), da se Krist u sjaju uskrsloga života ukazao najprije svojoj Majci. O tom je sv. Ivan Pavao II. 21. svibnja 1997. rekao: „Ne bi li Marijina nenazočnost u skupini žena koje su se u osvit uputile ka grobu (usp. Marko 16, 1; Matej 28, 1) mogla biti pokazateljem činjenice da je ona već susrela Isusa? Ovaj bi zaključak našao potvrdu i u činjenici da su prve svjedokinje uskrsnuća, po Isusovoj volji, bile žene, koje su ostale vjerne podno križa i stoga najpostojanije u vjeri. Jednoj od njih, Mariji Magdaleni, doista, Uskrsli povjerava prenijeti poruku apostolima (usp. Ivan 20, 17–18). I ta činjenica dopušta misliti da se Isus pokazuje najprije svojoj Majci, onoj koja je ostala najvjernija i u kušnji očuvala cjelovitu vjeru. Konačno, jedinstveno i osobito obilježje Djevičine nazočnosti na Kalvariji i njezino savršeno sjedinjenje sa Sinom u patnji križa, traže njezino najosobitije sudjelovanje u otajstvu uskrsnuća. Opravdano je misliti da je Marija imala osobni susret s uskrslim Sinom, da i ona uživa puninu uskrsne radosti. Nazočna na Kalvariji na Veliki petak i u dvorani Posljednje večere na Duhove (usp. Djela apostolska 1, 14), Presveta Djevica je vjerojatno bila povlaštenom svjedokinjom i Kristova uskrsnuća, upotpunivši tako svoje sudjelovanje u svim bitnim događajima vazmenoga otajstva.“

Glavni razlog zašto evanđelja ne bilježe ukazanje Majci, jest što je evanđelistima nakana dokazati Uskrsnuće, a to je ukazanje bilo izraz Sinove ljubavi Majci. I narav i milost su tražili da se prvo javi njoj. No, postoji i teološki razlog protiv: Mariji nije trebao takav posjet. Ona je imala čvrstu i nepokolebljivu vjeru u uskrsnuće, ta vjera nije popustila cijelo vrijeme Sinova ležanja u Grobu. Marija je već znala i vjerovala da će njezin Sin uskrsnuti, pa nije imala potrebu vidjeti Ga: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Ivan 20, 29).

Hrvatski pjesnik Rajmund Kupareo (1914.–1996.) ovako je godine 1937. (Svjetloznak, str. 92) opisao taj susret:

Gospa pozdravlja uskrsnulog Isusa

.

Znala je da će doći treći dan prije svanuća.

On je to njoj mnogoput pred smrt govorio.

I kad se potresla zemlja od silna ganuća,

što zasjaše opet oči Boga koji je sve stvorio,

On je uš’o k njoj kroz vrata, a da ih nije otvorio

i donio prvoj vijest Svoga uskrsnuća.

*

Nije se usudila da Ga zagrli (premda joj se lice od žara zagrijalo).

Iz Njegova tijela nadzemaljsko je svjetlo izbijalo

i vatra je gorjela u dubinama ruku i nogu

što se po sobi u dugim plamenima gubila.

Ona je klečeći Njegove rane ljubila

I duboko se klanjala svojemu Bogu.

*

A kad je poljubila ranu, na prsima što je,

pričini joj se da bi svi ljudi u njoj mogli da stoje.

Ni opazila nije da ju je On zagrlio

i otkrio tajnu zbog koje je u smrt pohrlio.

Šutjela je (velika je sreća šutljiva k’o morska dubina)

i slatko osjećala ljubav svojega Sina.

[25] Marko 16, 5.

[26] Luka 24, 4. Luka tu izvješćuje da su bila „dva čovjeka u blistavoj odjeći“.

[27] Matej 28, 2.

[28] Ivan 20, 12. I Ivan tu piše da su bila dvojica, „dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu“. Dakle, žene su na grobu susrele, prema Marku jednoga mladića, prema Luki dva čovjeka, prema Mateju jednoga anđela, a prema Ivanu dva anđela. Umjetnik se, nasuprot markovsko-lukinskoj inačici o ljudskom biću, odlučio matejevsko-ivanovski prikazati anđela i nasuprot lukinsko-ivanovskoj inačici o dvojici, radi čistoće kompozicije, odlučio za markovsko-matejevsku inačicu o samo jednom sugovorniku svetih žena na Grobu. Time je, zapravo, slijedio Matejev opis prizora.

[29] Uskrsni tropar bizantskoga bogoslužja.

[30] Pjesma nad pjesmama 8, 7.

[31] Opis napravljen prema: Petar Marija Radelj, Uskrsli i žene na grobu, u: Ratimir Šimetin, Putem križa do Uskrsnuća, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2012., str. 82–83, i Marisa Marmaioli, La Tomba vuota, cella n. 8.

[32] Sudci 16, 3.

[33] Sv. Toma Akvinski (1225.–1274.), Suma teologije, III. dio, 53. pitanje, 2. članak, odgovor na treći razlog.

[34] Jeremija 23, 29.

[35] Sv. Albert Veliki (1193.–1280.), Tumačenje 20. poglavlja Ivanova evanđelja (Alberti Magni Opera omnia, ed. Borgnet, svezak XXIV Enerrationes in Joannem, Paris, 1899., str. 670–671).

[36] Χριστὸς ἐγήγερται ἐκ νεκρῶν, ἀπαρχὴ τῶν κεκοιμημένων – Khristos egēgertai ek nekrōn aparkhē tōn kekoimēmenōn (Pavlov izvornik)

Christus resurréxit a mórtuis, primítiæ dormiéntium (Vulgata)

Isukrst je uskrsnuo od mrtvih, prvine spećih (Kašić)

Krst uskrsnu od mrtvieh, prvorođeni spavajućieh (Matović)

Krst uskrsnu od mrtvih, prvine spavajućih (Katančić)

Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina svih onih koji priminuše (Skarić)

Krist usta iz mrtvijeh, i bi novina onima koji umriješe (Rešetar)

Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvijenac od onih koji su usnuli (Zagoda)

Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvijenac onima koji usnuše (Šarić)

Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvijenac umrlih (Rupčić, 1968.)

Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! (Duda-Fućak)

Krist je uskrsnuo od mrtvih, on je prvijenac umrlih (Raspudić).

mr. Petar Marija Radelj

mr. Petar Marija Radelj

Teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga.
mr. Petar Marija Radelj

Latest posts by mr. Petar Marija Radelj (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Plodovi uskrsnuća – razmišljanje uz Uskrs (A... Nakon pobjedonosne noći uskrsnuća Gospodinova u ovom svetom danu dopuštamo da se na nas izlije snaga njegova uskrsnuća, jer je njegovo uskrsnu...
Uskrs (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Krist je uskrsnuo! Radujemo se i veselimo, jer, evo, njegova je ljubav pobijedila svako zlo, svaku zlobu, mržnju ...
Uskrs (A) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Danas pjevamo "Aleluja!" Taj drevni poklik označava hvalu Bogu. Mi jutros kličemo i zahvaljujemo Bogu zbog uskrsn...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...