Sa svijetom ili sa Evanđeljem

Gdje nam je mjesto?

Ima danas katolika, — čitav je to već jedan, jak, pokret u Crkvi, — koji budućnost Crkve, — njezinu afirmaciju u svijetu i u životu, — vežu uz zahtjev, da se Crkva “posavremeni”. A to u njihovim ustima, — za razliku od Pape i II. vatikanskog sabora, koji budućnost, pa i pravo posavremenjenje, Crkve gledaju prije svega u njezinu što potpunijem prislanjanju na Boga i na Evanđelje, — znači približavanje shvaćanjima, duhu, mentalitetu, manirama, savremenog, modernog, svijeta. Taj moderni, savremeni, svijet oni naprosto obožavaju: treba samo, — rekao je za njih, u svojoj, pred godinu dana objavljenoj, duhovitoj knjizi: “Paysan de Garrone” (“Seljak iz Garrone”), veliki francuski katolički mislilac i filozof Jacques Maritain, — da se pred njima spomene svijet, pa da oni odmah ničice panu na zemlju i poljube je od strahopočitanja. Toliko se je on, — današnji svijet, — u njihovim očima izdigao nad prijašnje generacije: svojim znanstvenim i tehničkim napretkom, svojom kulturom, svojom širinom duha, svojim dalekovidnim i inteligentnim rješavanjem svih pitanja, koja se tiču čovjeka i čovječanstva. U tom svijetu sve, misle oni, neprestano i neodoljivo kreće na bolje: svaki dan ljudi u njemu postaju sretniji i duhom veći; sve se više približuju idealu plemenitog, mirnog, zadovoljnog života, gdje ne će biti ni bijede, ni bolesti, ni nasilja, ni mržnje, ni rata, a vladat će u njemu opće blagostanje, savršeno štovanje ljudske osobnosti i dostojanstva, sloga među staležima, narodima i rasama, nepomućena pravda, potpuna sloboda. Nešto kao zemaljski raj. Put, koji je današnje čovječanstvo izabralo, jedini je pravi: na njemu će čovječanstvo ostvariti sve svoje davne ideale, čežnje i sanje, čovjek će postati sam svoj gospodar: gospodar zemlje, a malo pomalo i gospodar svemira.

Ne smijemo se ni mi, kršćani, katolici, držati daleko od tih tokova modernoga života: njihova je glavna teza. A pogotovu ne smijemo se, — kao dosada, — tuđiti od svijeta, praviti se od njega boljim, osuđivati ga i bacati se na njega drvljem i kamenjem, zbog njegove tobožnje bezbožnosti i pokvarenosti. Moramo, s te strane, revidirati svoje dosadašnje, negativističko, držanje. Moramo više pomagati današnjem svijetu u njegovim nastojanjima, nego ga kritikovati. Moramo ga susretati sa razumijevanjem i simpatijom; moramo i mi postati njegov dio: njegova djeca i sinovi. Najbolji, najnapredniji, vodeći. Moramo se uključiti u njegove tokove, u njegove težnje, u njegove ideje i duh. Pa živjeti kao i drugi, — prosvijetljeni, kulturni i napredni, — ljudi oko nas. Prihvatiti način mišljenja i života, koji je danas na svim područjima pobijedio, a ne mu se tvrdoglavo, a uzalud, opirati i otimati; ne ga bojkotovati i osuđivati. Naprotiv: valja sve ono, što je na nama starinsko, konzervativno, tradicionalno, ostatak iz vjekova zaostalosti i neprosvijetljenosti, sve više, sve svjesnije, sve dosljednije, napuštati. I u vjeri. I u tzv. moralnim pitanjima. Treba da reformiramo i moderniziramo ono dojučerašnje, staro, demodirano, strogo, smrknuto, kršćanstvo. Inače ono ne će dugo ni obastati: pregazit će ga vrijeme, događaji, kultura, neminovna evolucija svijeta, čovjeka i života. Postat će manjina: buduće će se čovječanstvo definitivno od njega odvratiti; nestat će ga, prije ili kasnije. Po principima, pravilima, rezultatima znanosti valja da i u vjeri sve prosuđujemo. Pa da u njoj mijenjamo ono, što nije valjalo: što je nazadno, nerazumno, neznanstveno, neprirodno, mrsko modernome čovjeku; nespojivo sa njegovom samosvijesti i slobodom. Ne treba da budemo u svijetu pepeljuge, bijele vrane: treba da se vladamo, da nastupamo, savremeno, kao i drugi, inteligentni i pametni, svijet. Mjesto da puno govorimo o Bogu, o vjerskim istinama, o dogmama, o molitvi, o samozataji, o vječnosti, o sudu i o paklu, mislimo radije na to, kako da svijetu i ljudima pomognemo, da sretnije žive; gledajmo, da iz svijeta iskorijenimo siromaštvo, glad, nejednakost, socijalnu nepravdu; borimo se za pravne i ekonomske reforme; istupajmo energično protiv rata; propovijedajmo toleranciju, snošljivost i ljubav! Pustimo ljude, da žive po svojoj volji i ukusu! Dižimo s njih terete: ne pritiskujmo ih prestrogim i nemogućim obvezama! Uklonimo i iz vjere, i iz morala, ono, što ljudi od svijeta ne vole! Ostavimo omladini slobodu, da se zabavlja i ljubi, kako hoće i kad hoće! Olakšajmo rastavu bračnim drugovima, koji se više ne vole: kojima je zajednički život postao gorčina i križ, pakao na zemlji! Pomirimo se s neminovnošću i potrebom, da se ograniči preveliko rađanje djece, ali tako, da ljudi opet mogu uživati bračne radosti i sreću ljubavi! Ne silimo ih na, neprirodnu, uzdržljivost! Omogućimo im to na human način: pilulama i medicinskim preparatima! Ne osuđujmo toliko pobačaja, kad se već jadne žene i djevojke nađu u nevolji! Pustimo i svećenike, da se žene! Ne činimo na silu od mladih ljudi nesretnike i duhovne bogalje! Bit će nam, oženjeni, bliži. Bolje će poznavati život i razumijevati njegove ljudske probleme. Prirodnije će osjećati. Ukinimo samostansku askezu i strogost: neka i siromašne redovnice imaju bar nešto od života! Izmirimo se s modernim načinom zabave, kad već ljudi bez toga ne mogu biti! Neka se svatko odijeva, kako hoće; i kupa, kako hoće; i gleda, što hoće; i čita, što hoće; i pleše, kako hoće! A ne samo: ne smiješ ovo, ne smiješ ono; grijeh ti je ovo, grijeh ti je ono; u pakao ćeš! I zašto da baš svatko mora nedjeljom u crkvu? Zašto da postimo petkom? Pusti, kulturne i slobodne, ljude, da jedu, što hoće i što im ide u slast! A Bog je dobar. Neka svatko sviđa s njim svoje račune, kako zna, a ne da se mora, kao nejače, ropče, ispovijedati čovjeku i grješniku kao i on! I neka i u Crkvi bude puna demokracija, a ne da jedni samo zapovijedaju, a drugi slušaju! Svi smo jednaki. Svi ćemo o svemu odlučivati. Pa, kako hoće većina.

Šta za takva shvaćanja treba kazati? Jesu li ljudi, jesu li svećenici, — ima, nažalost, i njih među “reformatorima”, — koji nam tako govore ili koji tako žive, pravi kršćani? Hoće li, to što nam predlažu, uistinu usrećiti ljude? Je li to spojivo sa naukom Isusovom i sa duhom Evanđelja?

Nije! Tko zastupa takve ideje, taj je slomio sa Evanđeljem. Taj mora Evanđelje proglasiti bajkom, a Isusa čovjekom, koji se je mogao prevariti, kao i svi mi. I prevario se je. U njegovo je doba to nešto vrijedilo. Danas ga je znanost pokopala. I vrijeme. I ljudska pamet. Njegovu nauku moramo danas preurediti i dotjerati, revidirati, posavremeniti, ažurirati. U svijetu nema nikakve vječne istine: sve se mijenja, razvija, evoluira.

Tko tako misli i govori, taj više ne vjeruje u Kristovo božanstvo, a ne vjeruje, ozbiljno, ni u Boga, ni u božansku objavu, ni u božanski zakon. On je čovjeka i čovječanstvo učinio bogom. Bogom, koji sve može i sve smije: nad kojim nema ni drugoga zakona ni druge volje. Nebo je onda tlapnja i fikcija. I ljudska duša. Ima samo materija. Ima samo život na zemlji. Život vječne mijene.

Sigurno, masa je ljudi u svijetu, koji prihvaćaju tu i takvu životnu filozofiju. A još ih je više, — možda većina, — koji je slijede; koji je se drže. U praksi. U životu. Samo svjedočanstvo kakve duhovne veličine to, svakako, nije. Ničega u tom modernom svijetu nema, o čemu nam te fantaste pričaju. Je li ljudska veličina i sreća u slobodnoj ljubavi? Onda su među nama bludnici i bludnice najveći ljudi. Vrlo je to onda laka veličina: ne treba za nju škole; pune su je ulice. Je li znak čovještva i duhovne finoće ubijati djecu u materinoj utrobi kao mačiće i onemogućivati drugim ljudskim bićima život, da ti možeš nesmetano uživati i provoditi luksus? Ni životinje toga ne rade. Je li nešto, što čovjeka izdiže, misliti samo, kako ćeš se dobro najesti, napiti, nagizdati, trčkarati samo za zabavom, za novostima i senzacijama, za onim, što rastresa i omamljuje sjetila? To su sve najprosječnije kategorije života. Ništa od toga duše, trajno, ni ne zadovoljuje ni ne smiruje. Sve su to stvari od jednoga sata, od danas do sutra, sitne i malene, bez ikakvih pozitivnih učinaka: nešto izvan duše, nešto materijalno. Je li, — za današnji svijet tako karakteristično, — obožavanje tijela i ljepote neki ideal, za koji bi se vrijedno bilo oduševljavati? Šta na koncu ostaje od svega toga; čim sve, što je od tijela, svršava? Raspadanjem i truleži. Kakve su stvarne veličine, ljudske veličine, idoli današnjih masa: filmske glumice, saksofonisti, sportski rekorderi? Šta daju čovječanstvu i kulturi; šta će iza njih ostati u povijesti? Zar je ono, što nam se danas servira u filmu i na televiziji, — golotinja, razvrat, okrutnost, apsurd, dijaboličnost, — nešto, što ljude čini boljima? Je li i današnja znanost učinila čovjeka velikim? Otela mu je besmrtnost i duhovnost: proglasila ga je, najrazvijenijom, životinjom, zbirom, rezultatom, kemijskih i fizičkih procesa, oduzela mu svaku nadu u veliku i neprolaznu sreću poslije smrti, a turila mu mjesto toga u ruku sredstva za samouništenje. A sloboda, mir, čovječnost, sigurno su lijepe riječi, ali riječi, koje se, nažalost, ne realizuju: nitko ih se ne drži. Ljudi se i narodi na sve strane glože, mrze, otimaju za novac, jedan drugoga izrabljuju. Malošto imamo od tih papirnih ideala. A najmanje od njih imamo prave sreće. Kuda se god čovjek oko sebe obazre, nigdje da vidi vedro lice, vesele oči, smireno držanje. Sve je napeto i nervozno; svi se nekamo žure; nitko nema vremena; svatko se za nečim trga; svatko kao da bježi od sama sebe. Kamogod pogledaš, izlazi ti pred oči samo dekadenca i nemir. Hippy-jski apsurd života. Nihilizam.

Uzalud nam se je okretati za svijetom kao za učiteljem. Današnji, moderni, svijet valja žaliti, obraćati, spašavati: zavidjeti mu ne treba. Ni nasljedovati ga ne treba. Izgubio je kompas. Ne zna, zašto živi. Areligiozan je. Izgubio je Boga, pa je izgubio i smisao, i sreću života.

Drugamo valja pogledati. Jedini nam je spas u povratku na Evanđelje. Ne u imitiranju svijeta, nego u distanciranju od svijeta. Drukčije, i bolje, moramo od njega živjeti. Zaplivati moramo protiv struje, koja vuče i njega i nas. Ne smijemo od Evanđelja bježati k svijetu, nego moramo od svijeta bježati Kristu i Evanđelju. Moramo afirmirati svoje kršćanstvo, u životu. Moramo njegova načela primjenjivati u potpunosti: dosljedno, integralno, radikalno. Moramo iznova poći Kristu u školu. Moramo opet u svemu Boga gledati. Opet za Boga i za vječnost živjeti. Opet u sebi kultivirati dušu. Opet slušati Crkvu kao “stup i tvrđu istine” (1. Tim 3, 15.).

Praktičnoga nam i elitnoga kršćanstva treba. Ne onoga polovičnog i razvodnjenog. Kršćanstva vjere, pobožnosti i molitve. Ozbiljnog kršćanstva. Kršćanstva pravde, dužnosti, dobrih djela, milosrdne i strpljive ljubavi, samosvladavanja i žrtvovanja. Kršćanstva čistoće i moralne strogosti. Kršćanstva plodna svestranom obnovom, vanjskom, ali još više nutarnjom. Kršćanstva, koje će ljudima iz svijeta i od svijeta imponirati i svijetliti; koje će ih postiđivati i uozbiljivati. Kršćanstva sretna u Bogu. Kršćanstva ponosna na svoju duhovnost i na svoje božansko, nadnaravno, poslanje. Crkvenog kršćanstva.

Evanđelje je doneseno s neba. Ono je riječ Božja. Ne može se mijenjati. U svojim je principima i moralnim normama nepromjenljivo. Kao i Bog, koji ga je izdiktovao, i kao čovjek, — u svim svojim bitnim svojstvima; — čovjek, kojemu je namijenjeno. Nema ono od koga da uči, — a najmanje od svijeta; — ono treba da svijet uči. Uči i popravlja. Uči i otkupljuje. Uči i spasava. O Evanđelju se ne glasuje: Evanđelje valja slušati i izvršivati (Mat 7, 24.).

U velikoj, savremenoj, dilemi: “Sa svijetom ili sa Evanđeljem” svima je pravim kršćanima mjesto sa Evanđeljem. I kršćanskoj omladini. I kršćanskoj inteligenciji. I kršćanskim obiteljima. I kršćanskom odgojnom sistemu. Sve su ostalo samo neozbiljne fraze, koje samo kompromitiraju one, koji su od njih načinili svoju zastavu.

Kršćani, koji će nam donijeti obnovu i preporod, — preporod i Crkvi i svijetu, — kršćani, koji svijet, — svijet otkupljenih duša; svijet braće i sestara u Bogu, — uistinu ljube, uistinu smiruju i pomiruju, uistinu spašavaju, to nijesu kršćani mode i kina i luksusa i sjetilne ljubavi, nego kršćani molitve, sakramenata, ispovijedi i pričesti, čistoće i djevičanstva, životne ozbiljnosti, bračne discipline, Božje ljubavi, moralne strogosti, samozataje, iskrene, požrtvovne, dobrote i milosrđa, vječnih nada. Kršćani, autentičnog, Evanđelja.

Jedino od njih može doći spasenje svijetu. Jedino od njih mogu i narodi očekivati bolju budućnost. Više su za Francusku, — da uzmemo samo jedan, značajan, primjer, — učinile brojne i pobožne katoličke obitelji iz crkve i ispred pričesne klupe, nego svi oni teoretičari katoličkog “progresizma”, koji joj danas, onako grlato, preporučuju “bračno planiranje”, a od Crkve zahtijevaju, da, u znaku “koncilske obnove i posavremenjenja”, sankcionira antikoncepcijske pilule i ukine ispovijed i svećenički celibat!

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen 1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 49-54. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.