6. nedjelja kroz godinu (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Svako vjersko učenje na svijetu upućuje ljude kako treba živjeti na ovome svijetu, da bi mogao živjeti na drugome. Osnovna oznaka svake religije jest upravo to da govori o prekogrobnom životu. Jer, kad bismo govorili samo o uređenju ovozemnog života, bio bi to određeni društveni nauk, humanizam, a nipošto vjera u Boga koji je vječnost i koji nas u vječnost poziva. Danas nam Božja riječ na poseban način o tome progovara. Zazvat ćemo na nas Božje milosrđe da bismo plodonosno čuli i prihvatili Božju poruku koju nam upućuje po apostolu Pavlu.
- Gospodine, Gospodine, smiluj se!
- Kriste, Kriste, smiluj se!
- Gospodine, Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Koji puta se ponašamo nerazumno. Poznato vam je da poneko posjeduje posebno skupocjen servis za ručavanje koje doslovno nikad ne upotrebljava, da se ne bi oštetio. Ili, zamislimo kako bi to izgledalo kad bismo djetetu zabranili da se igra novom igračkom, da je ne bi pokidalo. A ima i onih koji svoj automobil uopće ne voze po kiši i snijegu da se ne bi uprljao. S pravom ćete reći: kakav je to pribor za jelo koji se ne upotrebljava i kakvog smisla ima igračka ili auto koji se ne koriste. Pa tako bismo mogli upitati: kakvog smisla ima vjera koja ne bi priznavala uskrsnuće mrtvih. Pa ipak, ima takvih ljudi. Visoko cijene Isusa, prihvaćaju njegov nauk o ljubavi prema svakom čovjeku, o praštanju, o tome da nam je Bog blizak, ali u uskrsnuće mrtvih – jednostavno ne vjeruju. Bilo je takvih i u Pavlovo vrijeme i to među kršćanima u Korintu (1Kor 15,12.16-20).
Kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?
Pavao je u tome smislu već imao jedno loše iskustvo u Ateni. Jedanput je Pavao govorio u tome gradu i Atenjani – željni filozofije i dobrih govornika – pozorno su ga slušali dok on nije spomenuo uskrsnuće od mrtvih. Tada se jedni stadoše rugati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o tom slušati!“ (Dj 17,32). Međutim, u Korintu je među vjernicima bilo nekih koji su, izgleda, prihvaćali Kristovo uskrsnuće (ipak je Isus Sin Božji), ali nisu vjerovali da mrtvi uskršavaju. Zato se Pavao čudi: Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. Upravo tako. Kristovo uskrsnuće temelj je našega spasenja. Sin Božji se utjelovio kao Isus Krist, prošao je svijetom čineći dobro, naviještao je istinu o Božjem kraljevstvu, otvorio evanđelje svakom čovjeku dobre volje, domaćem i tuđincu. Na koncu je bio uhićen, osuđen i pogubljen. Koje bi značenje imalo Kristovo svekoliko djelo da nije uskrsnuo. Reklo bi se: umro on, umrli i svi, činili dobro ili zlo. Međutim, upravo po svojoj smrti i uskrsnuću Krist i sve nas povezuje sa svojim Ocem, pobjeđuje smrt. On, nadalje, svima onima koji ispovijedaju njegovo ime i koji se po krštenju i drugim sakramentima s njime povezuju otvara vrata vječnog života. Bez toga bi sve njegovo propovijedanje ostala tek lijepa riječ i sva njegova dobra djela tek hvalevrijedni humanizam.
Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima
Zato Pavao dalje veli: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Tu moramo naglasiti dvoje. Mi činimo dobro, mi iskazujemo ljubav prema bližnjima i iznad svega Boga ljubimo zato što je to dobro, zato što nas je Bog takvima stvorio, zato što je svako zlo, svaki grijeh, svaka mržnja nečovječna, protivna Božjoj naravi. Ne činimo mi to prvenstveno zbog koristoljublja, zbog želje za vječnom nagradom. Međutim, stvarno, kada bismo se samo u ovome životu nečemu nadali, bili bismo najbjedniji od svih ljudi. Doista bismo upali u tjeskobu. Čemu zemaljski uspjesi, čemu sva naša dobrota, čovječnost, ljubav prema bližnjemu, ako ionako odlazimo u ništavilo, baš kao i oni koji se oko dobra uopće nisu trudili. Može li u tome slučaju ljudski život imati uopće smisla? Vjera u uskrsnuće – Kristovo i naše – temelj je kršćanstva. Jer, Bog nas je stvorio na svoju sliku, stvorio nas je za sebe, otkupio nas po Kristu djelovanjem Duha Svetoga i pripravio nam stanove na nebu, gdje ćemo Boga, zajedno sa svim stvorenjem, kako veli Pavao, u vijeke slaviti. Jer, duh naš, naše nade, naša stremljenja daleko nadilaze ovozemnu stvarnost.
Blago vama
U tome svjetlu onda možemo bolje razumjeti Blaženstva koja smo čuli u današnjem evanđelju (Lk 6,17.20-26). Isus veli: Blago vama, siromasi (…) Blago vama koji sada gladujete (…) Blago vama koji sada plačete (…) Blago vama kad vas zamrze ljudi… Da nema uskrsnuća od mrtvih, oni koji su siromasi, ostali bi jadni, a ne blaženi, oni koji gladuju, bili bi bijedni, a ne blaženi, oni koji plaču, bili bi nesretnici, a ne blaženi, a žrtve mržnje bi bili prokletnici, a ne blaženici…
Ovako, Božji čovjek u sebi uvijek ima mir. On nastoji ostvarivati Božje kraljevstvo na zemlji, on nastoji sa zahvalnošću uživati blagodati i dostignuća našega vremena, on zahvaljuje Bogu i za zdravlje i za prijateljstvo i za obiteljsku ljubav, ali u isto vrijeme zna: ako nešto od toga čovjeku i nedostaje, ako mu se nepravedno zaniječe ili otme, ako ga pogode životne nevolje i poteškoće, taj isti čovjek vjernik zna da se može pouzdati u Boga. Naime, kao što je Krist upravo po svojoj muci i križu prešao u slavu uskrsnuća, tako će se na nama ostvariti ono što veli Ivan apostol: I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ To vjerujemo za sebe. To vjerujemo i za tolike naše pokojne koji su pred nama otišli. Vjerujemo da Bog svoju svemoć i svoju beskrajnu ljubav upravo na taj način iskazuje prema čovjeku kao vrhuncu njegova stvorenja. Bog nas je stvorio na svoju sliku, njegov je Jedinorođeni Sin, Bog od vječnosti, njemu jednak u božanstvu, uzeo upravo naše čovještvo, utjelovio se kao Isus Krist, Bog je njega, Isusa, i nas zajedno s njime opečatio darom Duha Svetoga. Razumljivo je onda da takav Bog želi i nas učiniti dionicima svoga vječnoga života. Neka se to ostvari na svakom pojedinome od nas.