Autor: dr. sc. Zvonko Pažin

Čitanja: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15 Evanđelist Ivan pripovijeda kako je Isus jednom prigodom propovijedao velikom mnoštvu – bilo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. Predvečer kažu učenici Isusu da ih otpusti, da mogu po okolnim selima kupiti hrane. Znamo što se onda dogodilo. Netko je spomenuo da je tamo jedan dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Isus zapovijedi da ljudi posjedaju po travi. I što čini? Čitamo: „Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.“ Evo to. „Izreče zahvalnicu.“ Makar je slijedilo čudo, Isus govori uobičajenu molitvu zahvalnicu, koju pobožni Židovi uvijek govore prije jela. I zbilo se čudo. Od pet kruhova i dvije ribice nasitilo se ono sil...

Čitanja: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34 U počecima kršćanstva nekima se činilo da će ono biti tek neka sljedba, neki ogranak židovstva. Međutim, vrlo brzo se kršćanstvo počelo širiti među Židovima grčkoga jezika, tj. onima iz dijaspore, ali i među poganima, to jest, nežidovima. A nije to bilo bez poteškoća. Naime, obraćeni Židovi, takozvani judeokršćani, bili su ponosni na to da su članovi židovskog, izabranog naroda i nisu baš rado prihvaćali u Crkvu one koji nisu držali do židovskih običaja, kao što su bili običaji o obrezanju ili o čistim i nečistim jelima. A Pavao, koji je poglavito naviještao evanđelje poganima, osobito je naglašavao da Božja milost nema granica, te da je Kristovo spasenje otvoreno onima koji su „blizu“ (Židovima) i onima koji su „daleko“ (poganima),...

Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13 Kad biste danas pogledali svoje ormare pune odjeće, svoja spremišta i kuhinjske elemente, pa tek kutije s dječjim igračkama, što biste vidjeli? Koliko stvari! Je li moguće da su nam sve te stvari stvarno potrebne, da bez njih ne bismo mogli? Moj poznanik je u svoje vrijeme s društvom išao biciklom iz Njemačke u Grčku. Tri tisuće kilometara. I jako je pazio da nema previše prtljage. Jer svaki dodatni kilogram prtljage na biciklu znači puno veći napor. Gledao sam kako u posebne bisage za bicikl slaže prtljagu. Jedva desetak kilograma. A bili su na putu preko tri tjedna! Sjećam se kako sam u vojsci imao samo metalni ormar veličine noćnog ormarića. I bilo je dovoljno mjesta za sve moje stvari… Stvarno, kako samo čovjek može živjeti...

Čitanja: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6 Može li u ljudskom životu biti baš sve savršeno, baš se onako kako bi čovjek htio? Teško. Često će netko reći da je nešto bilo i dobro i krasno i neočekivano, ali ipak, samo da je još bilo i ono drugo… Kao da čovjeku uvijek nedostaje barem jedna sitnica pa da s punim uvjerenjem veli: „To je to!“ Tako je s nama malim ljudima, ali tako je i s onima koje smatramo izuzetnima. I Pavao je jedan od njih. Evo. Pavao je za jednog apostola praktički imao sve. Obrazovan u helenističkim i židovskim školama, erudit, čovjek od pera. Vrlo uspješan u svojoj službi. Imao je velik broj suradnika. Osnovao je na desetke kršćanskih zajednica koje su ga izuzetno poštovale. Nadalje, bio je, možemo reći, pravi Božji miljenik. U Drugoj poslanici Korinćanima...

Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43 U vremenu širenja kršćanstva većina stanovništva živjela je na rubu siromaštva. Dovoljna je bila suša ili najezda skakavaca pa da narod zapadne u veliku oskudicu. Upravo se to dogodilo u Palestini pedesetih godina prvoga stoljeća. Osobito je trpjela kršćanska zajednica u Jeruzalemu, koja je bila u manjini i prema kojoj većina nije bila naklonjena. I onda Pavao među kršćanima u drugim krajevima organizira prikupljanje pomoći za njih. Zapazimo. Pavao prikuplja pomoć za kršćane u Jeruzalemu. Zašto samo za njih? Zar i drugi nisu ugroženi? Naravno, i da je htio, Pavao nije mogao cijeli Palestinu opskrbiti hranom. On prvenstveno gleda na potrebe kršćana. Kako to razumjeti? Evo. Po naravi stvari čovjek se pois...

Čitanja: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41 Mi kontinentalci – Slavonci – uz dužno poštovanje ne poznajemo more i njegovu snagu. Na svjetskim morima valovi budu i preko dvadeset metara i kao da im se ništa ne može suprotstaviti. Pa ipak, svako more, svaki strašni val – ima svoju hrid na obali, ima stijenu koju ne može slomiti. Tako, u Knjizi o Jobu Bog govori o svojoj sili koja čak i moru postavlja granice. Veli: „Tko li zatvori more vratnicama… kad njegovu sam odredio među?... 'Dotle ćeš! – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'“ Svaka, baš svaka sila ima svoje granice. A što reći o silnim ljudima i njihovim velebnim djelima? Eno, Aleksandar Veliki bio je uvjeren da će vojnom silom osvojiti čitav svijet, a onda je iznenada umro ne doživj...

Čitanja: Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34 Veliki ljudi imaju planove, imaju vizije. Život svoj u to ulažu. Tko ima jamči uspjeh? Mogu li biti sigurni? Ali oni idu, vjeruju, nadaju se. Tako je s odgojem djece, takav nam je cijeli život. Tako je i Pavao imao svoju viziju. Kao prvo, bio je uvjeren da ga je Gospodin pozvao naviještati evanđelje po cijelom ondašnjem svijetu, osobito poganima, to jest nežidovima. Drugo, duboko je vjerovao da će on nakon toga svoga životnog poslanja dospjeti svome Gospodinu, u vječnost. U njegovom apostolskom poslanju motivirala ga je upravo ta vjera da ga Bog poziva i motivirao ga je epilog – vječnost s Kristom u Bogu. Zato je bio pun snage, pun vjere, pun predanosti, pun ljubavi za svoj poziv i za ljude kojima je bio poslan. Pri koncu ž...

Čitanja: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35 Kao što je učenicima kojiput u lektiri teško napisati što je pisac htio reći, tako su i nama neki biblijski odlomci vrlo tvrd orah. Evo, kako razumjeti ove Isusove riječi: „Sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ Pohuliti ovdje znači pogrditi. Je li moguće, da Bog nikada neće oprostiti nešto što čovjek izrekne? Konačno, kakva bi to bila hula koja bi bila neoprostiva i koja bi čovjeka zauvijek sunovratila u pakao? Možemo li uopće zamisliti Boga da je za njega nešto zaista neoprostivo, da bi Bog postavio neku crtu, preko koje nema povratka? U teološkim raspravama nema jednoznačnog odgovora. Međ...