Nedjelja, 1 studenoga

Autor: dr. sc. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu 3 i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
30. nedjelja kroz godinu (A): U nevolji s radošću
Homilije u godini A

30. nedjelja kroz godinu (A): U nevolji s radošću

Čitanja: Izl 22, 20-26; Ps 18, 2-4.47.51ab; 1Sol 1, 5c-10; Mt 22, 34-40 Prva kršćanske zajednica kojoj je Pavao uopće pisao, bila je ona u Solunu. Pun ljubavi i nježnosti on ih na samom početku pisma pohvaljuje: „Sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji.“ Veli Pavao u nevolji mnogoj. Upravo tako. U toj su zajednici bili pretežno oni neugledni, s ruba društva: lučki radnici, udovice, robovi, pridošlice, neškolovani, obespravljeni, siromašni, na rubu dostojanstvenoga života… Ali gle čuda! Upravo ti koji su bili u velikoj nevolji prihvatili su Pavlovo propovijedanje s radošću Duha Svetoga, tako da su postali uzorom kršćanskim zajednicama drugih krajeva. Kako netko, tko je izložen velikim nevoljama, može bit...
29. nedjelja kroz godinu (A): Primih ga za desnicu
Homilije u godini A

29. nedjelja kroz godinu (A): Primih ga za desnicu

Čitanja: Iz 45, 1.4-6; Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21 Biblija govori pozitivno o perzijskom kralju Kiru (u Grčkoj poznat kao Artakserks), jer je dopustio židovskim prognanicima da se nakon sedamdeset godina slobodno vrate u svoju zemlju. Veli Prorok Izaija: „Ovako govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: 'Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima'…“ Prorok govori da je kralj Kir velik samo zato, što mu je to Bog dao. Netko bi rekao da je sve to splet okolnosti, ali prorok veli: sve je to Božji plan. A Božji je naum bio da Kiru dade toliku snagu da svojim autoritetom može osigurati da se židovski narod vrati u svoju domovinu i da tamo mirno živi. Biblija naučava da neki ljudi dobivaju posebno službu, posebnu čast, samo zato da bi m...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)

Liturgijski kalendar Već je bilo govora o važećem liturgijskom kalendaru.[1] Sada ćemo podrobnije izložiti, u čemu se sastojala reforma Rimskog kalendara godine 1969.[2] U motu propriju Mysterii Paschalis od 14. veljače 1969., kojim se odobravaju Opća načela o liturgijskoj godini i novi Rimski kalendar, Pavao VI. jasno obrazlaže što se želi postići novim ustrojem Rimskoga kalendara.[3] Odmah na početku naglašava da „slavlje vazmenoga otajstva, kako nas jasno uči II. Vatikanski sabor,[4] zauzima središnje mjesto u kršćanskom bogoslužju“. Tijekom povijesti, podsjeća papa, uvelike se umnožio broj vigilija, blagdana i osmina te slavlja svetaca, što je zasjenilo središnja otajstva otkupljenja.[5] U tome smislu valja ponovno istaknuti značenje nedjelje, što je vidljivo i iz reformi Pija X. ...
28. nedjelja kroz godinu (A): Gozba svim narodima
Homilije u godini A

28. nedjelja kroz godinu (A): Gozba svim narodima

Čitanja: Iz 25, 6-10a; Ps 23, 1-6; Fil 4, 12-14.19-20; Mt 22, 1-14 U naravi je ljudi da se smatraju dijelom određene skupine. Vezani su uza svoju obitelj, uz svoj grad, uza svoj kraj, uza svoju domovinu. Konačno, i Isus je pokazivao posebnu ljubav prema svojoj domovini, a Pavao prema svojim sunarodnjacima. Samo su nas neki zločesti ljudi u vremenu jednoumlja uvjeravali da je ljubav prema vlastitom narodu nacionalizam, odnosno da nužno znači mržnju prema drugima. Ako volim svoju majku, zar time nužno mrzim majku svoga prijatelja? No s druge strane, ljubav koja bi bila isključiva, ne bi bila prava ljubav. Ljubav koja se ne bi znala izdizati iznad vlastitih okvira, ne bi bila prava. Ljubav koja bi podrazumijevala mržnju, zanijekala bi samu sebe. Isus je volio svoj narod, ali je rimskog sa...
Katekumenat – mogućnosti i perspektiva
Liturgika

Katekumenat – mogućnosti i perspektiva

Uvod Katekumenat, priprava za primanje sakramenata inicijacije (krsta, potvrde i euharistije), u počecima je u Crkvi trajao do tri godine i to kroz više stupnjeva. Priprava je bila protkana katehezom i liturgijom, s time da se posebno gledalo na to, u kojoj su mjeri katekumeni napredovali u kršćanskom načinu života. Kasnije, od 6. st., odraslih katekumena jedva da je više i bilo, pa su se onda – mutatis mutandi – obredi katekumenata i krštenja odraslih prilagođavali za djecu. Na koncu se rudimentarna liturgija katekumenata i krštenje kako odraslih tako i djece slavila u jednom susljednom obredu, a katekumenat po stupnjevima je iščeznuo. Koncem 19. i početkom 20. st. osjetila se snažna potreba za obnovom drevnog katekumenata po stupnjevima, jer je u misijskim područjima – a sve više i u...
27. nedjelja kroz godinu (A): Kamen koji odbaciše graditelji
Homilije u godini A

27. nedjelja kroz godinu (A): Kamen koji odbaciše graditelji

Čitanja: Iz 5, 1-7: Ps 80, 9.12-16.19-20; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43 Zacijelo ste čuli kako je u svoje vrijeme neki kipar odbacio jedan mramorni blok smatrajući da nije dobar za kip koji je naumio klesati. Taj isti kamen ipak je bio uzeo Michelangelo i isklesao jedan od najpoznatijih kipova uopće – slavnog Davida. Tako će i danas neki nevješt trener odbaciti nekog igrača, uvjeren da se nikad neće razviti u vrhunskog, a drugi ga trener prihvati i načini od njega najboljeg igrača na svijetu. U svojoj nesavršenosti ljudi koji put odbace pravi biser, uvjereni da ništa ne vrijedi. Tako Isus na sebe primjenjuje drevni psalam: „Zar nikada niste čitali u Pismima: 'Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!'“ To je nevolja mnogih vel...
26. nedjelja kroz godinu (A): U poniznosti
Homilije u godini A

26. nedjelja kroz godinu (A): U poniznosti

Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32 Koliko god vjernici romantično gledali na prve kršćane, bilo je problema i među njima. Tako Pavao piše kršćanima u Filipima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ U poniznosti? Tko još govori o tome? Jer, reklo bi se, ako ti sam sebe ne cijeniš, kako će te drugi cijeniti? Ako sam sebe ne ističeš, kako će drugi zamijetiti tvoju veličinu? Zato su došle kao naručene društvene mreže gdje cijeli svijet može vidjeti kako sam lijep, uspješan, pametan… Ja sam velik: imam tisuću prijatelja na toj-i-toj društvenoj mreži… A Pavao, naprotiv, govori da bi Božji čovjek u poniznosti trebao...
25. nedjelja kroz godinu (A): U mome tijelu
Homilije u godini A

25. nedjelja kroz godinu (A): U mome tijelu

Čitanja: Iz 55, 6-9; Ps 145, 2-3.8-9.17-18; Fil 1, 20c-24.27a; Mt 20, 1-16a Poznato vam je ono iskreno divljenje prema mladom uspješnom čovjeku: „Pogledaj, isti otac!“ I onda pucaju od ponosa i otac i sin. Jednako je tako, kada se za lijepu i pametnu djevojku kaže: „Ma, ista majka!“ Onda roditelji znaju da se nisu uzalud trudili i da njihova ljubav prema djeci nije bila uzaludna. Tako na prvim stranicama Biblije čitamo, što Bog govori prigodom stvaranja čovjeka: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji.“ Mi smo Bogu slični, na Božju smo sliku stvoreni! Naravno, naizvan i ne možemo biti Bogu slični. U čemu je onda sličnost i priličnost? Katolički će katekizam tumačiti da je naša sličnost Bogu u tome što imamo ...
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)
Liturgika

Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)

Zaključni obredi 1. Povijest U prethodnom je misalu bilo neobično da svećenik prvo kaže Ite, missa est, da bi nakon toga slijedio završni blagoslov: Benedicat vos omnipotens Deus… Kako to da svećenik prvo otpušta puk, da bi ga nakon toga blagoslovio? Naravno, za sve postoji povijesno objašnjenje. U Rimu je bio običaj da se svaki javni skup – građanski ili vjerski – završi tako da predsjedatelj dade otpust.[1] Tako bi rimski poganski svećenik na koncu obreda rekao Ilicet (= Ire licet), Možete ići ili jednostavno Valete, Živjeli. I u kršćanskoj liturgiji prvih stoljeća je puk na koncu bogoslužja bio otpušten. Tako npr. veli Tertulijan veli: Post transacta solemnia, dimissa plebe.[2] Naravno da je u počecima bio prvo blagoslov, pa tek onda otpust. Kao što je prethodno bilo rečeno, emboli...