Novi način prisutnosti Božje među ljudima – Duh Sveti (Iv 14, 15-31)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 14, 15-31
Dok učenike govor o Učiteljevu odlasku puni predosjećajem praznine i napuštenosti, Isus sada počinje govoriti o tome kako ih neće napustiti. Ako je do sada on bio s njima, poslije njegovog odlaska dobit će drugog pratitelja koji će biti pored njih. U ovom odlomku Isus naznačava kako će nakon njegova odlaska Ocu Duh Sveti, Uskrsli Krist i Otac boraviti u učenicima. Odlomak počinje Isusovim navještajem njegovog odlaska a završava se različitim logijima o Duhu Svetom i miru. Unutarnju poveznicu čini pojam ljubiti/ljubav koji se pojavljuje 10 puta (deka-log!). Učenik koji ga ljubi, nosi ga u srcu i on obitava u njemu. Tako Isusovim odlaskom počinje njegova nova prisutnost i ostvarenje novoga i vječnog Saveza koji je najavljen kao dar Duha i novog srca (Ez 36,22-38). Ove je riječi teško objasniti i pojednostaviti jer su već jednostavne kao kruh ili voda: poznaje ih onaj tko ih kuša.
14,15-17: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati…
U Iv 13 Isus nam je ostavio u baštinu zapovijed da ljubimo jedni druge. Sada govori o ljubavi prema njemu. Mi smo oduvijek u Bogu jer nas oduvijek ljubi jer onaj tko ljubi ljubljenog nosi u srcu. Prihvaćajući njegovu ljubav, i mi u svom srcu otvaramo prostor za njega da i on prebiva u nama kao što mi već prebivamo u njemu. Krajnji domet ljubavi jest recipročnost uslijed koje oni koji ljube postaju život jedan drugome. Ljubeći ga postajemo ono što on jest i zato možemo ljubiti braću kao ih je on ljubio, njegovom ljubavlju koja je ujedno i Očeva.
Ljubav koja vrši Isusovu zapovijed jest ljubav koja ne uključuje samo neke od pobožnih sentimenata nego čitavu osobu i daje joj novi način postojanja. To je jedinstvo razuma, volje i djelovanja koji preobražavaju onoga tko ljubi u onoga koga ljubi. Tek tada čovjek ljubi djelom i istinom (1Iv 3,18).
I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine… Oznaka Branitelj (grč. Parakletos) koju spominje Isus odnosi se na Duha Svetog. Ona se u SZ-u odnosila na anđele, proroke i pravednike koji su pojedinca zagovarali pred Bogom. Osim zagovaranja pred Bogom, starozavjetni branitelj je ponekad imao ulogu tješenja tj. bodrenja (usp. Job 16,2). U NZ-u sam je Isus nazvan parakletos-om u 1Iv 2,1. Zato sada ima smisla kad kaže da će poslati drugog Branitelja. Parakletos se na latinski prevodi kao advocatus, onaj koji je pozvan biti uz, ili consolator, onaj koji je s onim koji je sam. Duh je onaj koji je uvijek i zauvijek s nama. On liječi najdublju samoću koju čovjek može doživjeti.
U 14,17 Branitelj je nazvan Duh Istine. Duh je, u biblijskoj tradiciji, život jer iz njega izvire život. U tom smislu sintagmu Duh istine možemo shvatiti kao Duha istinitog, autentičnog života, onog života koji pripada sinovima Božjim i u kojeg nas uvodi Očev Sin. U tom smislu Duh istine čini suprotno od onoga što čini Otac laži koji nam sliku Boga iskrivljuje neistinama i podmetanjima. Do sada je Duh Istine boravio pokraj učenika u Isusu, Logosu i njihovu Učitelju. No, od sada će boraviti i u njima – to je vrhunski dar kojeg će Raspeti svojim pružiti sa križa kad bude sve dovršeno tj. kad preda svoj Duh (19,30).
Ako je dakle Duh-Paraklet zamjenik i nasljednik zemaljskog Isusa, onda treba pobliže istaknuti koje će on funkcije preuzeti. Njegovo djelovanje u prvom je redu usmjereno na učenike. Njima je obećano da će
1. ostati s njima,
2. to će činiti kao njihov učitelj; time on preuzima aktivnost zemaljskog Isusa, ali na drukčiji način.
3. On će učenike podsjećati na sve Isusove riječi (14,26). Sveobuhvatno podsjećanje ne samo da podrazumijeva čuvanje Isusove riječi, nego u sebi uključuje i njezino produbljeno shvaćanje (16,13).
Iv spominje primjere prisjećanja koji naznačuju tu produbljujuću refleksiju i upadljivo su spojeni s refleksijom o Pismu. To je slučaj u perikopi o čišćenju Hrama, gdje se prisjećanje čak dvaput povezuje s Pismom. Jednom se upozorava na konkretnu riječ psalma, koja upućuje na Isusovu smrt (2,17; usp. Ps 69,10), a drugi put je pouskrsno prisjećanje (2,22: Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili…) izraz vjere u Pismo i u Isusovu riječ. Sličan odnos postoji i kod okolnosti ulaska u Jeruzalem (12,16). Dakle, podsjećajuća pouka Parakleta poziva na Pismo i produbljuje vjeru.
4. on će u njima svjedočiti za Isusa. To ga razlikuje od zemaljskog Isusa, jer je Isus sam o sebi davao svjedočanstvo ili se pozivao na svjedoke, prije svih na Oca, na djela koja mu je on povjerio te također na Pismo (5,36-40). Paraklet daje svjedočanstvo za Isusa preko učenika koji svjedoče za nj. On je unutarnja snaga njihovog svjedočenja koje će se, vidjeli smo, oslanjati i na uvođenje u dubine riječi Pisma.
5. On će ih uvoditi u svu istinu. Ta rijetka riječ o`dhge,w primjenjuje se na vodiča slijepih (Mt 15,14), ali i na pastira (Otk 7,17). U kontekstu Četvrtog evanđelja moglo bi se raditi o posrednom upozorenju na put kojim je Isus sam sebe nazvao (Iv 14,6). Budući da sva istina opet ne može biti ništa drugo nego Isusova riječ u svojoj punini, i vodstvo koje se događa po Parakletu događa se sukladno toj riječi.
6. Njegova zadaća glede svijeta jest sud. I u tome on nastavlja djelovanje zemaljskog Isusa (usp. 3,19; 5,22; 8,16). Sudačka funkcija Parakleta sažeta je veoma zbijeno u jednom jedinom glagolu evle,gcein, otkriti, razobličiti, iznijeti na svjetlo dana. Njegovo se značenje zatim razvija u trostrukom smislu jer grijeh, pravednost i sud (16,8) predstavljaju tri rezultata tog „otkrivanja“, pri čemu ovo treće treba shvatiti u smislu sudske presude. Tu je najavljen znameniti sukob između Krista i kneza ovoga svijeta.
Sada je jasno zašto svijet, koji odbija svjetlo i ostaje pod utjecajem Oca laži, ne može primiti Duha istine. Kao što je Isus sve primio od Oca te je na zemlji bio put da upoznamo nebeskog Oca, tako sada kad Isus uzlazi na nebo, Paraklet, koji prima sve od Isusa put je da upoznamo Isusa.
Neki postavljaju pitanje zašto se jednom kaže da će Branitelj biti s učenicima, a drugi puta dodaje da će ostati u njima (14,17)? Ovdje se ipak ne radi o dva nivoa kršćanskog života pri čemu bi onaj viši bio karakteriziran prebivanjem Duha u vjernicima. Evanđelist ovdje postupno iznosi otajstvo Duha: prvo njegov dolazak i približavanje, a potom i prebivanje u vjerniku.
14,18-21: U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu i vi u meni i ja u vama.
Svijet uskoro neće vidjeti Isusa jer ga je gledao samo fizički i, ne prepoznajući u njemu svjetlo i njegovog Duha, eliminirao ga. Učenici će ga nastaviti gledati na novi način: njegove rane postat će dokazi njegove ljubavi koja će u njima buditi radost i mir (20,20). Isus ima u sebi život koji je jači od smrti (5,26; 11,25) a učenici, primajući Duha, u sebe primaju Isusov život koji također s jedne strane označava ljubav podložnu i ranama, a na drugoj strani život jači od smrti. Učenici će uskoro vidjeti njega u sebi i sebe u njemu; ovo međusobno prebivanje, jer se naizvan očituje ljubavlju prema braći, postat će i drugima pokazateljem da su učenici počeli živjeti novim životom.
Time je počeo onaj dan – Dan u koji će Gospodin objaviti svoju slavu. To je dan uskrsnuća kad će učenici, kroz rane Uskrslog, kontemplirati njegovu ljubav i puniti se njegovim Duhom (20,19ss). To je dan koji nema zalaska jer je božanski život u čovjeku zasjao svjetlom koje se neće ugasiti nego polagano ide svojoj punini.
Dolazak Duha će učenicima omogućiti da spoznaju odnos između Oca i Sina te pravo značenje i domašaj Isusove zapovijedi ljubavi. A spoznati ono što se događa između Oca i Sina znači ulaziti u iskustvo Boga onim putem koji nam je otvorio Sin – da kao Sinovi u Sinu ulazimo u život kojeg istim Duhom dijele Otac i Sin.
To iskustvo je otvoreno samo onom tko čuva Isusove zapovijedi. Naime, Otac ljubi sva stvorenja i napose sve ljude, koji su kruna Stvaranja. No, samo onaj tko živi Isusovu riječ polazi na duhovni „put“: napušta svoju dotadašnju poziciju i, usvojivši Isusovu misao, približava se njegovoj točki gledišta tj. počinje razmišljati i živjeti u Isusovom Duhu. Iako tada neće dobiti više dobara, on u postojećima koje uživa počinje shvaćati i osjećati Očevu ljubav i radovati joj se.
14,22-24: Ako me tko ljubi, Otac će moj ljubit njega i k njemu ćemo doći…
Za razliku od Isusovih najbližih koji su očekivali da se javno manifestira Izraelu kao Mesija (7,4) – a vjerojatno su tako razmišljali i učenici – Isus jasno daje do znanja da ga svijet više neće vidjeti (14,18). Judino pitanje pokazuje da učenici još ne shvaćaju kako je Božja slava upravo ljubav koja pobjeđuje tamu. Radi se o novom načinu postojanja koje nije stvar propagande nego nova kvaliteta bivstvovanja koja može biti „shvaćena“ i doživljena samo od onog tko joj se na ovoj dubokoj razini otvori. Zato njemu ne može pomoći propaganda, niti se njime itko može okoristiti osim onoga tko će uz njega prionuti svim bićem. Ovdje se zatvara krug: življenje Isusove zapovijedi ljubavi preduvjet je iskustva Duha po kojemu u vjernikov život ulazi Božja prisutnost.
Onaj tko ljubi onako kako nas je Isus učio postaje novo prebivalište Božje jer k njemu u Duhu dolaze Otac i Sin i, kako kaže crkvena klasika, iznutra ga razgovaraju. Stoga se prebivalište koje Isus ide pripremiti odnosi na nas same – u nama želi prebivati Otac, Sin i Duh Sveti ako im se otvorimo. Nakon što to učenik doživi, onda može postati svjedokom.
14,26-27: Branitelj – Duh Sveti…poučavat će vas o svemu…
Duh, koji je do sada nazvan Duh Istine (4,17), sada je nazvan Duh Sveti (usp. 1,33; 20,22), što znači da je Božji. On je dinamika Božjeg života koja je sada otvarena učenicima da bi imali zajedništvo s Ocem i Sinom. On je posljednji dar Stvoritelja čovjeku kojim se dovršava njegovo stvaranje da bi Bog bio sve u svemu (1Kor 15,28).
Bog je najprije sa svojim narodom bio u Zakonu koji je utjelovljavao Božju Mudrost (Sir 24), potom je prebivao među nama kao čovjek u svom utjelovljenom Sinu (Iv 1,14) a sada dolazi u svakog učenika po Duhu. Od onoga što je Isus naučavao Duh će uzimati i učeniku omogućiti produbljenje, hod u puninu istine i življenje zajedništva s Ocem i Sinom. On budi ljubav koja omogućava shvaćanje i shvaćanje koje osposobljava ljubiti. Tako Isusova baština postaje živa i gradi novi život.
U SZ-u kad se drage osobe rastaju jedna drugoj žele mir (Post 49,28; 1Sam 20,42; 29,6-7). Mir kojeg Isus sada daje također predstavlja vrstu blagoslova i ujedno nagovještava mir kojeg će učenicima udijeliti po uskrsnuću (20,19; 21,26) kad učenici budu primili Duha Svetog. S druge strane, Božja prisutnost redovito za sobom povlači strah i jezu koju čovjek tada proživljava (Suci 6,22-24; Mt 14,26-27). Isus svoje učenike umiruje i hrabri jer novi način Božje prisutnosti neće buditi jezu. Naprotiv, njegova prisutnost će im pomoći da žive u neprijateljski raspoloženom svijetu. Duh će ih poučavati, što je važno s obzirom na centralno mjesto koju je pouka imala u SZ-u (usp. Pnz 6,4-9), kako bi što bolje razumjeli do tada neshvaćene Isusove poruke. Mir je dar koji sadrži sve ostale. On je moguć samo onda kada je zadovoljena svaka želja i potreba ili kad se, iako su nezadovoljene, iz ljubavi prihvaća takvo stanje nepotpunosti. Duh je dakle dar koji u čovjeka unosi Kristov mir kojim se ljubavlju prihvaća ovaj život, njegove manjkavosti i nedaće te se ne sustaje na hodu kojim učenik sebe i braću privodi sve više i više Bogu.
14,28-30: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu…
Zbog svega što im je obećao o novoj prisutnosti po Duhu, Isus smatra kako njegovi učenici ne samo da se ne trebaju žalostiti zbog njegovog odlaska, nego da se trebaju radovati onome što je pred njima. A pred njima je nova etapa Božjeg djela Stvaranja jer sada pred čovjekom otvara ponudu Duha po kojem ulazi u zajedništvo Oca i Sina.
Isus neće više govoriti s nama jer je njegova misija i objava završena. Što se još ima dodati najvećoj ljubavi koja je išla i ostvarila svoje predanje do kraja? Riječ će se sada vratiti u svoj božanski mir i tišinu. Ali, zahvaljujući Duhu kojeg nam daje, Gospodin ostaje stalno s nama jer Duh će nam dozivati njegove riječi, prikazivati njihovu važnost, učiti nas živjeti.