Od čega boluju strukture? Obraćanje pape Franje Rimskoj kuriji
Družba Isusova ustanova je posvećenoga života u kojoj je papa Franjo proživio 34 godine (1958.-1992.) prije nego što je postao biskupom. Njezini članovi, isusovci, poznati su kao dobri voditelji duhovnih vježbi.I
Papa Franjo primio je 22. prosinca 2014. čelnike Rimske kurije radi čestitanja Božića. Na tom tradicionalnom godišnjem okupljanju njegovi su prethodnici sažimali najvažnije događaje u životu Crkve u protekloj godini.II No ovogodišnji Papin govor, sadržajno snažan ispit savjesti, gotovo kao priprema za ispovijed, iznenadio je i Kuriju i kršćansku javnost.III
U prvom obraćanju Kuriji, godinu prije, 21. prosinca 2013., Papa je bio istaknuo da se svi koji rade u Rimskoj kuriji trebaju isticati stručnošću, predanim služenjem i svetošću života. I tada ih je pozvao da ne budu „birokratska carina“ koja priječi djelovanje Duha Svetoga, ali je istaknuo da u Rimskoj kuriji ima i svetaca, da svetci postoje te dodao: „Svetost u Kuriji znači i priziv savjesti protiv ogovaranja. Naravno, mi često ističemo vrijednost priziva savjesti, ali i nas treba obvezivati priziv savjesti da se čuvamo od nepisanoga pravila koje je na snazi u našim sredinama, to jest od ogovaranja. Stoga primjenjujmo priziv savjesti, jer ogovaranja štete osobi, radu i sredini.“
Godinu dana poslije, članovima Kardinalskoga zbora i rimskim prelatima govorio je jasno, izravno, precizno o popisu „bolesti“ Rimske kurije. U nj je uvrstio: „duhovni Alzheimer“, egzistencijalnu shizofreniju, „okamenjenost“ pameti i uma, slabu uigranost, pretjerano planiranje, funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Ovaj žestoki napad pape Franje na „bolesti“ Rimske kurije znak je velikih poteškoća u kojima se nalazi projekt njezina preustroja. U Kuriji je papa Argentinac u manjini, a malo je i odlučnih zagovornika njegova inovativna smjera. Teško da je ovim govorom povećao njihov broj ili oduševljenost.
Na prvi pogled, Papin govor u svečanom prostoru dvorane Clementina zvuči kao gruba korizmena pouka u kojoj ima osude: oholosti, karijerizma, žudnje za moći, pohlepe, tvrdokornosti i spolnih prijestupa. Dakle, svega. Ipak, pozornijim prolaskom kroz prokazane grijehe (a ima ih mnogo!) vidljivo je da su posebno istaknuti oni koji proizlaze iz moći. Patologija vlasti, kompleks izabranih, kako ga je nazvao Franjo, to jest samodopadnost onih koji su na čelnim položajima, a nisu svjesni slabih i potrebnih. I još, okamenjenost pameti i duha onih koji premeću papire zaboravljajući bližnje.
Nikada se prije nije čulo da neki papa optužuje svoju Kuriju za duhovni Alzheimer, a to je prema Bergogliju teška i opaka bolest, svjesno nastao porok čiji su znakovi podizanje zidova oko sebe i povođenje za vlastitim izmišljenim viđenjima, osobnim kumirima. Pročelnici, predstojnici i drugi dužnosnici dobili su bukvicu. No, samo jednim ovakvim govorom Prvosvećenik ne može prerasti u bič Božji. Stoga ostaje pitanje hoće li ovakvim potezima i porukama reformirati Kuriju i Crkvu? Odnosno, prijeti li mu otuđenje upravo od ljudi koje će, prije ili kasnije, trebati da zapravo bilo što provede?
Slike koje je Franjo opisao nisu apokaliptične ni pesimistične, ali jesu umorne, osamljeničke, iscrpljujuće. Ipak, malo je ljudi koji Franju doživljavaju u tim epitetima. Naprotiv, oštru mu retoriku većina uzima kao nešto što podiže i nadahnjuje. Padre Jorge za sada zauzima prilično jedinstveno mjesto na svijetu kao poznata javna osoba koja može objaviti loše vijesti, a da one ne proizvode očaj i beznađe.
U svakom slučaju, svrha hrvatskoga prijevoda govora daleko je od bilo kakvoga likovanja nad pojavama i događajima s druge strane Jadrana, u sjedištu vrhovnih tijela Katoličke Crkve. Svaki je Kristov vjernik potaknut na:
- prihvaćanje Papina poziva da se moli za njega i za njegove suradnike u Kuriji, osobito nakon što je poteškoće s kojima se nose ovim podijelio sa svim katolicima;
- poticaj za primjenu Papinih opažanja na naše domaće strukture, crkvene i svjetovne; poziv na promjene dok nije kasno, jer „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Luka 13, 5).
Anamneza, dijagnoza,IV prognoza i terapija koju je Papa dao posve su primjenjivi i na razne strukture s kojima čitatelji imaju dodira kao njihovi dijelovi ili korisnici.
Rimska kurija i Kristovo tijelo
Dvorana Clementina u Vatikanu, ponedjeljak, 22. prosinca 2014.
Govor Svetoga Oca Franje na božićnom čestitanju Rimskoj kuriji
„Ti si iznad kerubina;
postavši nama sličan,
izmijenio si zlo stanje naše zemlje.“
(Sv. Atanazije)
Draga braćo,
Na kraju Došašća susrećemo se radi uobičajenoga čestitanja. Za nekoliko ćemo dana radosno slaviti Gospodinovo rođenje; događaj Boga koji je postao čovjekom da spasi ljude; očitovanje Božje ljubavi koja se ne ograničava da nam nešto dâ, pošalje neku poruku ili određene glasnike, nego nam daje samoga sebe; otajstvo Boga koji uzima na sebe naše ljudsko stanje i naše grijehe da nam objavi svoj božanski Život, neizmjernu milost i besplatan oprost. To je susret s Bogom koji je rođen u siromaštvu u betlehemskoj spilji da nas pouči snazi poniznosti. Zapravo, Božić je i blagdan svjetla koje nije prihvatio „odabrani“ svijet, nego siromašni i jednostavni koji su iščekivali Gospodinovo spasenje.
Prije svega, htio bih svima vama – suradnici, braćo i sestre, papinski predstavnici diljem svijeta – i svima vašima najmilijima zaželjeti svet Božić i sretnu novu godinu. Želim vam srdačno zahvaliti na vašoj svakodnevnoj predanosti u službi Svete Stolice, Katoličke Crkve, pojedinih Crkava i Petrova nasljednika.
Budući da smo osobe, a ne samo brojevi ili imena, osobito se sjećam onih koji su tijekom ove godine završili svoju službu zbog starosti, preuzimanja novih obveza ili jer su bili pozvani u Očev dom. Zahvalno mislim na sve njih i njihove obitelji.
Želim zajedno s vama iskazati živu i iskrenu zahvalnost Gospodinu za godinu koju ostavljamo iza nas, za sve što smo proživjeli i za sve dobro koje je On velikodušno htio ispuniti kroz služenje Svete Stolice, istodobno ponizno moleći oprost za propuste počinjene „mišlju, riječju, djelom i propustom“.
Polazeći od toga traženja oproštenja, želio bih da ovaj naš susret i promišljanja koja ću podijeliti s vama postanu za sve nas pomoć i poticaj za pravi ispit savjesti u pripremi našega srca za sveti božićni dan.
Misleći na ovaj naš susret pala mi je na pamet slika Crkve kao otajstvenoga Tijela Isusa Krista. To je izraz koji, kako je objasnio papa Pio XII. „proizlazi i klija iz mnogih mjesta Svetoga Pisma, a nalazi se i u spisima svetih otaca“.[1] O tom je sv. Pavao napisao: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist“ (Prva Korinćanima 12, 12).[2]
U tom nas smislu Drugi vatikanski sabor podsjeća: „u izgradnji Kristova tijela na djelu je različitost udova i zadaća. Jedan je Duh koji, u skladu sa svojim bogatstvom i prema potrebama službâ, raspoređuje svoje različite darove Crkvi na korist (usp. Prva Korinćanima 12, 1-11)“.[3] Stoga, „Krist i Crkva jesu čitav Krist [Christus totus]. Crkva je s Kristom jedno“.[4]
Lijepo je misliti o Rimskoj kuriji kao o malom uzorku Crkve, to jest, kao o „tijelu“ koje ozbiljno i svednevice nastoji biti sve življe, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom.
Zapravo, Rimska je kurija složeno tijelo, sastavljeno od brojnih dikasterija,* vijeća, ureda, sudišta, povjerenstava, kao od niza sastavnica koje nemaju sve istu zadaću, ali se usklađuju kako bi učinkovito, izgrađujuće, uredno i uzorno djelovali unatoč kulturnim, jezičnim i narodnosnim različitostima svojih članova.[5]
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti bez hrane i skrbi. U stvari, Kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnoga, osobnoga, vjerodostojnoga i čvrstoga odnosa s Kristom.[6] Član Kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki namještenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i odbacuje se. Svakodnevna molitva, redovito primanje sakramenata, osobito Euharistije i pomirenja, svagdanji dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav životna je hrana za svakoga od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa (usp. Ivan 15, 8).
Posljedično, živi odnos s Bogom hrani i jača i zajedništvo s drugima. Drugim riječima, što smo prisnije združeni s Bogom, to smo više ujedinjeni među sobom, jer Duh Božji ujedinjuje, a zloćudni duh dijeli.
Kurija je pozvana poboljšati se, uvijek biti bolja i rasti u zajedništvu, svetosti i mudrosti da bi u potpunosti ostvarila svoje poslanje.[7] Ipak, kao svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, izložena je i bolestima, poremećajima, nemoćima. Ovdje bih želio spomenuti neke od tih vjerojatnih bolesti, kurijske boljke. To su boljetice uobičajenije u našem životu u Kuriji. To su boleštine i napasti koje slabe naše služenje Gospodinu. Vjerujem da će nam „popis“ bolesti – po uzoru na pustinjske Oce koji su sastavljali takve popise – o kojima danas govorimo, pomoći da se pripremimo na sakrament pomirenja, što će biti velik korak za sve nas u pripravi za Božić.
- Bolest umišljaja da smo „besmrtni“, „imuni“ ili čak „nezamjenjivi“ zanemarujući potrebu redovitih provjera. Kurija koja nije samokritična, koja ne drži korak s vremenom, koja se ne trudi biti krjepka, bolesno je tijelo. Običan posjet grobljima mogao bi nam pomoći vidjeti imena tolikih osoba koje su mislile da su besmrtne, otporne i nezamjenjive! To je bolest bogata bezumnika iz Evanđelja koji je mislio živjeti vječno (usp. Luka 12, 13-21), ali i onih koji se pretvaraju u gospodare i osjećaju se nadmoćni svima, a ne u službi svih. Ona često proizlazi iz patologije vlasti, iz kompleksa nadmoćnosti, iz samodopadnosti koja strastveno gleda u svoju sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih.[8] Protuotrov za tu bolest je milost spoznaje da smo grješnici i da možemo svim srcem reći: „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Luka 17, 10).
- Bolest „martinstva“ (od imena Marta) ili Martin kompleks, pretjerana zauzetost. Naime, oni koji su uronjeni u posao, zapuštaju, neizbježno, „bolji dio“: sjesti do Isusovih nogu (usp. Luka 10, 38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da „malo otpočinu“ (usp. Marko 6, 31), jer zanemarivanje potrebnoga odmora vodi k stresu i uznemirenosti. Onomu tko je dovršio posao vrijeme predaha je nužno, obvezatno i treba ga uzeti ozbiljno, provesti nešto vremena s ukućanima, poštovati ferije kao razdoblje ponovnoga duhovnoga i tjelesnoga punjenja. Valja naučiti od Propovjednika (3, 1-15) da „sve ima svoje vrijeme“.
- Bolest duhovne i duševne „okamenjenosti“. Od nje boluju oni koji imaju kameno srce i „tvrdu šiju“ (usp. Djela apostolska 7, 51-60); oni koji tijekom vremena izgube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost te se skrivaju ispod hrpe papira postajući „premetači papira“ („strojevi koji obavljaju poslove“), odmetnuti od „Boga živoga“ (usp. Hebrejima 3, 12). Opasno je izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bismo plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju! To je bolest od onih koji su izgubili „Isusovo mišljenje“ (usp. Filipljanima 2, 5-11) jer njihovo srce s vremenom otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Matej 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači „imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu“ (Filipljanima 2, 5), osjećaje „poniznosti i darivanja, odricanja i velikodušnosti“. [9]
- Bolest pretjerana planiranja i funkcionalizma. Kad apostol sve isplanira do u sitnice i vjeruje da će savršenim planiranjem stvari doći na svoje mjesto, on se pretvara u knjigovođu ili računovođu. Potrebno je sve dobro pripremiti, ali pri tom nikad ne doći u napast da sputavamo slobodu Duha Svetoga i njome upravljamo. Ona je uvijek veća, gipkija i velikodušnija od svakoga ljudskoga planiranja (usp. Ivan 3, 8). U tu se bolest upada jer je „uvijek lakše i udobnije smjestiti se u našem sjedilačkom i nepromjenjivom stajalištu. Uistinu Crkva pokazuje svoju vjernost Duhu Svetomu u mjeri u kojoj Ga ne pokušava nadzirati i ukrotiti … – pripitomljavati Duha Svetoga! – … On je svježina, maštovitost, novost“.[10]
- Bolest loše koordinacije. Kad udovi izgube zajedništvo među sobom, tijelo gubi skladno djelovanje i ravnotežu; postaje orkestar koji stvara buku: njegovi udovi ne rade zajedno i ne žive duh povezanosti i zajedničkoga rada. Kad noga kaže ruci: „Ne trebam te“, ili ruka glavi: „Ja zapovijedam“, uzrokuju nelagodu i sablazan.
- Postoji i „duhovna Alzheimerova bolest“. To je zaboravljanje „povijesti spasenja“, naše osobne prošlosti s Gospodinom, „prve ljubavi“ (Otkrivenje 2, 4). Riječ je o sve većem opadanju duhovnih sposobnosti koje u duljem ili kraćem vremenskom razdoblju izaziva teški nedostatak, pa se postaje nesposoban bilo što samostalno činiti i živi se u stanju posvemašnje ovisnosti o svojim često izmišljenim predodžbama. Vidimo to u onih koji su izgubili spomen na svoj susret s Gospodinom; u onih koji više ne vide životni smisao u ponovljenozakonskim** izrazima; u onih koji su posve obuzeti svojom sadašnjošću, koji ovise o strastima, hirovima i opsjednutostima; u onih koji oko sebe podižu zidove i stvaraju navike te sve više i više postaju robovi kumira koje su napravili svojim rukama.
- Bolest suparništva i slavohlepnosti.[11] Kad izgled, boja odjeće i znakovi časti postaju osnovna svrha života, zaboravljamo riječi svetoga Pavla: „nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne brinite se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Filipljanima 2, 3-4). To je bolest koja nas navodi da budemo prijetvorni muškarci i žene i živimo lažni „misticizam“*** i lažni „kvijetizam“.**** Sam sveti Pavao naziva ih „neprijateljima Kristova križa“ zato što im je „slava u sramoti – jer misle na zemaljsko“ (Filipljanima 3, 19).
- Bolest egzistencijalne shizofrenije. To je bolest onih koji žive dvostruki život, plod himbenosti svojstvene za osrednjost i sve veće duhovne praznine koju diplome i akademski naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući dušobrižničku službu, ograničavaju na birokratske poslove gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni tako stvaraju vlastiti usporedni svijet u kojem zanemaruju sve ono čemu druge strogo uče i počinju živjeti skrivenim i često razvratnim životom. Obraćenje je jako žurno i prijeko potrebno za tu je vrlo ozbiljnu bolest (usp. Luka 15, 11-32).
- Bolest naklapanja, gunđanja i ogovaranja. O toj sam bolesti već govorio toliko puta, ali nikad dosta. To je teška bolest koja počinje jednostavno, možda običnim brbljanjem, ali obuzme osobu čineći da ona postaje „sijač kukolja“ (poput Sotone) i u mnogim slučajevima hladnokrvni ubojica dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći što u lice pa govore iza leđa. Sveti nas Pavao opominje: „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti“ (Filipljanima 2, 14-15). Braćo, čuvajmo se terorizma trača!
- Bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Matej 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju službe misle samo na ono što moraju postići, a ne ono što moraju dati. To su sitne i nesretne duše koje vodi isključivo vlastita pogubna sebičnost (usp. Galaćanima 5, 16-25). Ta bolest može snaći i nadređene kad se dodvoravaju svojim suradnicima ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i duševnu ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarna sukrivnja.
- Bolest ravnodušnosti prema drugima. Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se korisno podijeli s drugima. Kad se iz ljubomore ili lukavosti osjeća radost zbog tuđega pada namjesto da se drugoga podigne i ohrabri.
- Bolest smrknutoga lica. Mrzovoljne i mrgodne osobe koje misle da za ozbiljnost na lice treba navući potištenost i strogost te postupati s drugima – osobito s onima koje se smatra podređenima – kruto, grubo i bahato. Zapravo, glumljenje ozbiljnosti i jalovi pesimizam[12] često su znakovi vlastitoga straha i nesigurnosti. Apostol mora težiti tomu da bude uljudan, vedar, oduševljen i veseo, osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga sretno je srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo stoga taj radosni duh, pun osmijeha, pa čak i podsmijeha na svoj račun, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim položajima.[13] Kako je blagotvorna dobra mjera zdrava humora! Dobro bi nam došlo da češće izgovorimo molitvu sv. Tome Morea:[14] ja je molim svaki dan i pomaže.
- Bolest gomilanja, kad apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svojem srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz potrebe, nego samo da se osjeća sigurno. Međutim, ništa od tvornoga ne možemo ponijeti sa sobom, jer mrtvački pokrov nema džepova i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada ne će ispuniti tu prazninu. Namjesto toga, oni će je činiti samo sve zahtjevnijom i dubljom. Tim ljudima Gospodin ponavlja: „Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se!“ (Otkrivenje 3, 17. 19). Gomilanje dobara samo otežava i neumoljivo usporava hod! Mislim na jednu dogodovštinu. Španjolski su isusovci opisivali Družbu Isusovu kao „laku crkvenu konjicu“. Sjećam se premještaja mladoga isusovca; tovario se pun kamion stvari koje je on imao na uporabu: prtljaga, knjige, predmeti i darovi. Jedan stari isusovac, koji je to gledao, uz mudri smiješak, reče: „Zar je to laka crkvena konjica?“. Naše selidbe mogu biti znak te bolesti.
- Bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost kliki postaje jačom od pripadnosti Tijelu i, u nekim okolnostima, samomu Kristu. Iako ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljava udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje neizmjerna zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili „prijateljska vatra“ od suboraca najpodmuklija je opasnost.[15] To je zlo koje pogađa iznutra[16] i, kao što Krist kaže: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti“ (Luka 11, 17).
- I zadnje: bolest svjetovne dobiti, u obliku samoisticanja, ekshibicionizma,[17] kad apostol svoju službu pretvara u moć, a moć u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest čeljadi koja nezasitno nastoji uvećati svoju moć i da bi to postigla, spremna je klevetati, ocrnjivati i sramotiti druge, čak i u novinama i časopisima. Naravno, to čine samo da se prave važni i pokažu sposobnijima od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer navodi ljude da opravdavaju uporabu svakoga sredstva za postizanje toga cilja, često u ime pravde i transparentnosti! Tu mi na pamet dolazi svećenik koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – privatne i povjerljive stvari o svojoj subraći i župljanima. Njemu je samo bilo stalo da osvane na naslovnici jer se tako osjećao „moćnim i neodoljivim“ dok je nanosio veliku štetu drugima i Crkvi. Jadničak!
Braćo, takve su bolesti i takve napasti, naravno, opasnost za svakoga kršćanina i za svaku kuriju, zajednicu, družbu, župu, crkveni pokret, a mogu napasti i na razini pojedinca i zajednice.
Treba pojasniti da samo Duh Sveti – duša mističnoga Tijela Kristova, kako kaže Nicejsko-carigradsko Vjerovanje: „Vjerujem… u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“ – liječi svaku nemoć. To je Duh Sveti koji podupire svaki iskren napor čišćenja i svaku dobru volju za obraćenjem. On nam daje razumjeti da svaki član sudjeluje u posvećivanju tijela i u njegovu slabljenju. On je promicatelj sklada: „Ipse harmonia est”,[18] piše sveti Bazilije. Sveti Augustin nam kaže: „Dok se neki ud pridržava tijela, njegovo ozdravljanje nije beznadno; ali ono što je otkinuto ne može se ni liječiti ni izliječiti“.[19]
Ozdravljanje je i plod svijesti o bolesti i odluke, osobne i zajedničke, da se ozdravi strpljivim i ustrajnim liječenjem.[20]
Dakle, u ovo božićno vrijeme i cijelo vrijeme našega služenja i postojanja, „vođeni ljubavlju držimo se istine i u svakom pogledu uzrastimo dok Ga ne dosegnemo. On, Krist, jest Glava. Njim se cijelo Tijelo drži skupa učvršćeno svakim zglobom. Svaki snosi snagom koja mu je odmjerena. Tako raste Tijelo i izgrađuje se u ljubavi“ (Efežanima 4, 15-16).
Draga braćo!
Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: postaju vijest samo kad padnu, a toliko ih je koji lete. Mnogi kritiziraju, a rijetki mole za njih. To je dirljiva, ali i vrlo istinita tvrdnja jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko štete može nanijeti samo jedan svećenik koji „pada“ na čitavo tijelo Crkve.
Dakle, da ne padnemo ovih dana kad se pripremamo za ispovijed, trážimo od Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da izliječi rane grijeha koje svatko od nas nosi u svojem srcu i da podupre Crkvu i Kuriju da budu zdrave i ozdravljujuće; svete i posvećujuće, na slavu svojega Sina i radi spasenja nas i cijeloga svijeta. Trážimo da nas Ona nauči voljeti Crkvu kako je voljela Krista, svojega sina i našega Gospodina; da imamo hrabrosti priznati se grješnicima i potrebnima Njegova milosrđa i da se ne bojimo prepustiti svoju ruku među njezine majčinske ruke.
Najljepše želje za sveti Božić svima vama, vašim obiteljima i vašim suradnicima. I, molim vas, nemojte zaboraviti moliti za mene! Od srca hvala!
I Pojava koja je preteča team-buildinga.
II No, ta se obraćanja ne prevode na hrvatski ni sustavno ni cjelovito kao ni mnogi drugi važni svetostolički spisi.
III Valja razlikovati kršćanstvo (lat. christianismus, eng. christianity, fran. christianisme, njem. Chistentum, tal. cristianesimo, kastilski cristianismo, nizozemski christendom, poljski chrześcijaństwo, slovački kresťanstvo, češki křesťanství, slovenski krščánstvo, srpski hrišćanstvo, grčki khristianismós) kao kršćansku religiju, vjerovanje i obrede, od kršćanskoga svijeta (lat. christianitas, eng. christendom, fran. chrétienté, njem. Christenheit, tal. cristianità, kastilski cristianidad, nizozemski christenheid, grčki khristianikós kosmós) kao povijesnoga i društvenoga odjeka te religije: kršćanski svijet, kršćanske zemlje, kršćanski narodi i kršćanski običaji.
Isto tako na hrvatskom jeziku valja razlikovati: katolicizam (lat. catholicismus, eng. catholicism, fran. catholicisme, njem. Katholizismus, tal. cattolicesimo, kastilski, nizozemski, poljski katolicyzm, slovački katolíctvo, češki katolictví, slovenski katólištvo) kao sustav učenja Katoličke Crkve o vjeri i ćudoređu, vjeroispovijest vjernika katolika, vjeroispovijestni (konfesionalni) sustav onih koji su u zajedništvu s Rimskom Crkvom od katoličanstva – ukupnosti svih članova Katoličke Crkve na zemlji; ukupnosti očitovanja katolikā svih jezika i naroda, laika i klerika, kršćanā koji Papu priznaju Kristovim namjesnikom na zemlji.
Riječ pak katoličnost ili katolicitet (lat. catholicitas, eng. catholicity, fran. catholicité, njem. Katholizität, tal. cattolicità, kastilski catolicidad, slovački katolícky, srpski sabornost) označava sveopćost, jedno od bitnih obilježja kršćanske Crkve („jedna, sveta, katolička i apostolska“).
Konačno, katolištvo je stanje onoga tko je katolik.
IV Radi boljega razumijevanja prenesenoga značenja nekih bolesti, dobro je znati sljedeće.
Uz 1. U maniji bez psihotičnih simptoma (šifra F30.1 prema X. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti) samopouzdanje je često uveličano grandioznim zamislima ili prekomjernom samosviješću. Gubitak uobičajenih društvenih kočnica može dovesti do bezobzirna, drska ili čudna ponašanja, postupanja neprikladna okolnostima.
Uz 2. Pretjerana aktivnost (R43.3) ili radoholičarstvo, posvemašnja posvećenost trajnom i upornom radu, ovisništvo o radu, jedan je od znakova nezdravoga ponašanja.
Uz 3. Ukočenost ili obamrlost (R40.2) znak je koji se odnosi na spoznaju, opažanje, duševno stanje i ponašanje. Znakovi su lošega raspoloženja: nesretnost ili nezadovoljstvo (R45.2), obeshrabrenost, otupjelost osjećaja, bezvoljnost ili ravnodušnost (R45.3) i neprijateljsko držanje (R45.5). Potištenost (depresija, F32) donosi bolesniku smanjenju sposobnost osjećaja zadovoljstva, uživljavanja i usredotočenosti, a često je izražen umor i nakon najmanjih napora. Samopoštovanje i samopouzdanje su smanjeni.
Uz 5. Slaba usklađenost pokazatelj je neurološkoga poremećaja. Sindrom nespretnosti organizma (F82) specifično je neuromotorno odstupanje, uglavnom motorička nespretnost, u kojoj dominira nekoordiniranost.
Uz 6. Alzheimer (G30) ubraja se u degenerativne bolesti živčanoga sustava, a prati ga demencija (F00) koja uključuje poremećaj pamćenja, mišljenja, orijentacije, razumijevanja, računanja, učenja, govora i prosudbe.
Disocijativnu amneziju (F44.0) obilježava djelomični ili potpuni gubitak pamćenja važnih nedavnih događaja koji nije prouzročen organskim duševnim poremećajem, a prevelik je da bi se mogao objasniti običnom zaboravljivošću ili umorom.
Pri disocijativnom poremećaju (F44.8) dolazi do gubitka normalne integracije sjećanja iz prošlosti, svijesti o osobnosti i izravnih osjeta te kontrole tjelesnih pokreta, sve zbog emocionalnoga konflikta.
Uz 7. Suparništvo između braće (F93.3) utvrđuje se kao poremećaj kad je stupanj izraženosti ili trajanje uznemiravanja dugotrajno ili povezano s nenormalnostima u društvenim odnosima.
Uz 8. Shizofrenija (F20) je poremećaj mišljenja i opažanja; čuvstva su neskladna ili otupljena. S vremenom se mogu javiti i nedostatci u spoznavanju. Bolest još obilježavaju jeka misli, nametanje i oduzimanje misli, sumanutost nadzora, utjecaja ili povučenosti i pričinjanja zvukova.
Uz 9. Ustaljeno lupetanje i sklonost ogovaranju poremećaj su navika i nagona (F63.9). Pri tom se ponavljano izvode radnje bez jasne svrhe, bez mogućnosti nadzora i općenito štete bolesnikovu osobnom interesu te interesu drugih ljudi. Ponašanje je povezano s nagonom na izvršavanje.
Uz 10. Ovisna osobnost (F60.7) poremećaj je osobnosti obilježen prožimajućim pasivnim pouzdavanjem u druge ljude, da bi se donijele velike ili male životne odluke, velikim strahom od napuštanja, osjećajem bespomoćnosti i nesposobnosti pasivnim udovoljavanjem željama starijih i drugih te slabim odgovorom na zahtjeve svakodnevna života. Nedostatak odlučnosti može se pokazati na umnom i osjećajnom području; postoji sklonost prijenosa odgovornosti na druge.
Uz 11. Strah osobe da će je drugi ljudi pozorno promatrati može dovesti do izbjegavanja društva. Taj poremećaj, vezan uz stres, može postati socijalna fobija (F40.1). Obično je udružena s niskim samopoštovanjem i strahom od kritiziranja.
Pri disocijativnom poremećaju osobnosti (F60.2) postoji nepodudarnost između ponašanja i prihvaćenih normi; bolesnik se ne obzire na društvene obveze i bešćutno je ravnodušan prema osjećajima drugih.
Uz 12. Socijalizirani poremećaj ponašanja (F91.2) obuhvaća stalno nedruštveno i agresivno ponašanje koje prerasta u nasilnost.
Uz 15. Ekshibicionizam (F65.2) pripada u poremećaje osobnosti i spolne sklonosti.
[1] On tvrdi da Crkva kao Kristovo otajstveno tijelo „zahtijeva množinu udova koji su međusobno tako povezani da pomažu jedni drugima. I kao što biva u sastavu našega smrtnoga tijela, kad jedan ud trpi, da i svi drugi suosjećaju s njim, i zdravi udovi priskaču u pomoć bolesnima: tako i u Crkvi pojedini članovi ne žive svaki samo za se, nego pomažu i druge, pružajući naizmjeničnu suradnju, bilo na uzajamnu utjehu, bilo na daljnji razvoj čitavoga Tijela… koje se ne sastoji od bilo kakve hrpe udova, nego mora biti sastavljeno od organa – to jest udova koji nemaju svi istu zadaću nego su propisno usklađeni; tako se i Crkva mora nazvati tijelom najviše stoga što je sastavljena od pravilno raspoređenih i skladno sjedinjenih dijelova koji se međusobno nadopunjuju.“ – Pio XII., Okružnica Mystici Corporis o otajstvenom tijelu Isusa Krista i o našem sjedinjenju s Kristom u tom tijelu (29. lipnja 1943.), Prvi dio: Acta Apostolicae Sedis, 35 (1943.), str. 200.
[2] Usp. Rimljanima 12, 5: „Tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.“
[3] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.), br. 7.
[4] Katekizam Katoličke Crkve (11. listopada 1992.), br. 795. Podsjetiti se da „usporedba Crkve s tijelom osvjetljuje tijesnu vezu između Crkve i Krista. Ona nije tek okupljena oko Njega; ona je ujedinjena u Njemu, u njegovu Tijelu. Tu treba istaknuti tri vidika Crkve – Tijela Kristova: jedinstvo svih udova međusobno po sjedinjenju s Kristom; Krist, Glava Tijela; Crkva, Kristova Zaručnica“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 789).
* Prevoditeljeve napomene: U prijevodima govora na engleski i kastilski na službenim stranicama Svete Stolice riječ dikasterij na ovom je mjestu zamijenjena riječju kongregacija.
Dikasterij dolazi od díkaios, grčki: pravedan, dikastérion je u antičkoj Grčkoj bio zbor sudaca, a po tom je nazvan dikàstērij – vlada u hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici od XVII. st. te općenito viša vlast, ured, resor, ministarstvo. Prema apostolskoj konstituciji Pastor Bonus iz 1988., Rimsku kuriju čine dikasteriji i zavodi koji pomažu rimskomu prvosvećeniku u obavljanju njegove vrhovne pastirske službe za dobro i u službi cijele Crkve i pojedinih Crkvi.
Pod dikasterijima se razumiju Državno tajništvo, zborovi (kongregacije, ima ih devet, za: učenje vjere, Istočne Crkve, bogoštovlje i stegu sakramenata, kauze svetih, biskupe, evangelizaciju naroda, klerike, ustanove posvećenoga života, katoličku naobrazbu), sudišta (tribunali, ima ih tri: Apostolska pokorničarna, Apostolska signatura, Rimska rota), papinska vijeća (ima ih 12, za: laike, promicanje jedinstva kršćana, obitelj, pravdu i mir, „Jedno srce“, duhovnu skrb selitelja i putnika, apostolat zdravstvenih radnika, tumačenje zakonskih tekstova, dijalog među religijama, kulturu, društvena priopćavanja, promicanje nove evangelizacije), uredi (ima ih 3: Apostolska komora, Uprava baštine Apostolske Stolice i Prefektura gospodarskih poslova Svete Stolice).
U sklopu Državnoga tajništva djeluje i Novčić svetoga Petra, a u sklopu zborova djeluje šest papinskih povjerenstava („Ecclesia Dei“, za svetu arheologiju, biblijsko, međunarodno teološko, za Katekizam Katoličke Crkve, za Latinsku Ameriku), Povijesni arhiv Zbora za širenje vjere i četiri međunarodna tajništva papinskih misijskih djela (za širenje vjere, sv. Petra apostola, Svetoga djetinjstva i Misijske zajednice svećenika).
Zavodi koji čine Rimsku kuriju jesu: Prefektura Papinskoga doma i Ured bogoslužnih slavlja Vrhovnoga svećenika.
Izvan Rimske kurije, a u službi Svete Stolice postoje još: Tajništvo Biskupske sinode; Švicarska garda; dva papinska odbora: za međunarodne euharistijske kongrese i za povijesne znanosti; 14 ustanova povezanih sa Svetom Stolicom (Tajni vatikanski arhiv, Vatikanska apostolska knjižnica, Vatikanska tiskara, L’Osservatore Romano, Vatikanska nakladnička kuća, Vatikanski radio, Vatikanski televizijski centar, Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu, Papinska bazilika sv. Ivana u Lateranu, Papinska bazilika sv. Pavla izvan Zidina, Papinska bazilika sv. Marije Velike, Apostolska milostinjarnica, Agencija za vrjednovanje i promicanje kakvoće crkvenih sveučilišta i učilišta /AVEPRO/, Nadzorništvo financijskih podataka /A.I.F./), Ured rada Apostolske Stolice i 11 papinskih akademija (znanosti, društvenih znanosti, za život, svetoga Tome Akvinskoga, teološka, međunarodna marijanska, umjetnosti i književnosti, arheološka, čašćenja mučenika, crkvena [diplomatska] i latinštine).
Država Vatikanskoga Grada ima svoja upravna i sudbena tijela te muzeje, filmoteku, zvjezdarnicu i dr.
[5] Usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium o navještanju Evanđelja u današnjem svijetu (24. studenoga 2013.), br. 130-131.
[6] Isus je više puta govorio o jedinstvu koje vjernici trebaju imati s Njim: „Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze“ (Ivan 15, 4-5).
[7] Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Pastor bonus o Rimskoj kuriji (28. lipnja 1988.), članak 1., i Zakonik kanonskoga prava (25. siječnja 1983.), kanon 370.
[8] Usp. Evangelii gaudium, br. 197-201.
[9] Benedikt XVI. na općoj audijenciji 1. lipnja 2005.
[10] Franjo, Propovijed na svetoj Misi u Turskoj 30. studenog 2014.
** Prevoditeljeva napomena: Primjerice: Ponovljeni zakon 4, 40: „Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek“; 6, 3: „drži ih i vrši da ti dobro bude i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Gospodin, Bog otaca tvojih“; 22, 7: „Tako ćeš imati sreću i dug život“; 30, 15-20: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospodina, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; ne ćete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim: Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati“.
[11] Usp. Evangelii gaudium, br. 95-96.
*** Prevoditeljeva napomena: Misticizam (otajstvenost) je sklonost i želja ljudske duše k prisnom sjedinjenju s božanstvom; kraj filozofije; izravno jedinstvo ljudske duše s Bogom kroz motrenje i ljubav; život s Kristom; puni cvat življenja u milosti; mogućnost spoznaje Boga, beskonačnosti i apsolutne istine bez pomoći uma.
**** Prevoditeljeva napomena: Kvijetizam (spokojništvo) je postizanje savršenstva u sjedinjenju ili poistovjećivanju s Bogom, u stanju mirovanja (obično molitva u tišini), kroz potpunu pasivnost koja bi utrnula ili umanjila osobnu ljudsku odgovornost; sklonost da se u duhovnom životu čovjek suzdrži od napora, odrekne nemira i suspregne volju, da se do milosti dođe osobnim nečinjenjem, da se stekne unutarnji mir pukim predavanjem duše Bogu. Umanjuje važnost ljudskoga djelovanja, zanemaruje askezu, etički napor i obavljanje dužnosti, a ističe spokojno prepuštanje duše Bogu. Katolička ga je Crkva odbacila kao krivovjerje.
[12] Usp. Evangelii gaudium, br. 84-86.
[13] Usp. Evangelii gaudium, br. 2.
[14] Gospodine, daj mi dobru probavu i nešto da probavljam. Daj mi zdravlje tijela i dobro raspoloženje potrebno za njegovo održavanje. Gospodine, udijeli mi jednostavnu dušu koja zna kako da iskoristite sve što je dobro i koja se ne boji kad vidi zlo nego uvijek nađe način da stavi stvari na svoje mjesto. Daj mi dušu koja ne poznaje dosadu, gunđanje, uzdahe, jadikovanje i ne dopusti da se pretjerano brinem zbog te nezgrapne stvari koja se zove „ja“. Daj mi, Gospodine, dobar smisao za humor. Udijeli mi milost da shvatim šalu da bih u životu otkrio nešto radosti i podijelio je s drugima. Amen.“
[15] Evangelii gaudium, br. 88.
[16] Blaženi Pavao VI, misleći na stanje u Crkvi, tvrdio je da ima osjećaj kako je „kroz neke pukotine Sotonin dim ušao u Božji hram“. – Propovijed Pavla VI. na svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla 29. lipnja 1972., usp. Evangelii gaudium, br. 98-101.
[17] Usp. Evangelii gaudium: Ne duhovnoj svjetovnosti, br. 93-97.
[18] „Duh Sveti je duša Crkve. On daje život, potiče različite karizme koje obogaćuju Božji narod i, nadasve, stvara jedinstvo među vjernicima: od mnogih čini samo jedno tijelo, Kristovo Tijelo… Duh Sveti čini jedinstvo Crkve: jedinstvo u vjeri, jedinstvo u ljubavi, jedinstvo u povezanosti iznutra“ (Franjo, Propovijed na svetoj Misi u Turskoj 30. studenoga 2014.).
[19] Sv. Augustin, Govor CXXXVII, 1; Migne, Patrologia latina, XXXVIII, stupac 754.
[20] Usp. Evangelii gaudium, Dušobrižništvo u obraćenju, br. 25-33.
