Bogojavljenje – Božja čežnja
1. Ime
Svetkovina Bogojavljenja poznata je u našem narodu pod tri imena, ovisno o vidiku pod kojim se promatra. Promatra li se s Božje strane, onda je to Bogojavljenje, objava Boga u Isusu Kristu svim narodima. To je prvi i glavni sadržaj te svetkovine. Pod tim se vidikom ostvarila ona Augustinova misao: „Homo desiderium Dei – Čovjek čežnja Božja“, što će kasnije potvrditi i veliki ljubitelj Božićnog otajstva sv. Franjo Asiški: „Bog traži čovjeka i time ga čini bogotražiteljem.“
Ukoliko se iz te prethodne Božje čežnje za čovjekom u čovjeku rađa čežnja za Bogom i ukoliko ga traži, onda je to drugi vidik Bogojavljenja, izražen u liku triju kraljeva.
Pod tim vidikom slavi se u germanskom svijetu od 12. stoljeća, od vremena kad je Friedrich Barbarosa (1164.) moći (relikvije) triju mudraca iz Milana prenio u Köln. Po svoj prilici je to utjecalo na sjeverne dijelove Hrvatske u kojima je blagdan Bogojavljenja poznatiji pod imenom Triju kraljeva.
Ukoliko se uoči Bogojavljenja blagoslivlja voda kao spomen na Isusovo krštenje, onda je to Vodokršće. Pod tim se imenom slavi u južnim krajevima Hrvatske, zapadne Hercegovine, Bosne i Slavonije.
2. Povijest blagdana
Liturgijski gledano taj se blagdan pod imenom „Epifanija“ počeo slaviti u trećem stoljeću najprije u Istočnoj Crkvi, u Egiptu, i to kao blagdan Isusova rođenja. Zašto baš 6. siječnja? Toga dana, odnosno u noći od 5. na 6. dan siječnja slavilo se u Aleksandriji „bogojavljenje“ tj. rođenje Eona, boga sunca, vremena i vječnosti i štovalo rijeku Nil iz koje se za ceremoniju uzimala voda s uvjerenjem da će neki izvori te noći umjesto vode provreti vinom. Egipatska crkva želeći potisnuti ili bolje rečeno „pokrstiti“ taj poganski običaj uvodi pod imenom Epifanija blagdan Isusova rođenja uz spomen na prvo čudo u Kani galilejskoj.
Slavljenje Kristova rođenja 6. siječnja pod imenom Epifanija, odnosno Bogojavljenje, širi se iz Egipta po drugim kršćanskim krajevima. Povezuje se s još tri čudesna događaja iz Isusova života: s pohodom mudraca, svadbom u Kani galilejskoj i Isusovim krštenjem. Na to nas podsjeća još uvijek antifona druge večernje od Bogojavljenja koja glasi:
„Trima čudima proslavljen blagdan slavimo:
danas zvijezda mudrace privede k jaslama,
danas posta vino iz vode na svadbi,
danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi.“
Zaslugom sv. Ivana Zlatoustog Istočna je Crkva u četvrtom stoljeću preuzela slavljenje Božića 25. prosinca, a Rimska crkva od Istočne Bogojavljenje razdijelivši mu sadrža na tri blagdana: 6. siječnja samo Bogojavljenje, odnosno pohod Triju mudraca, u nedjelju nakon toga Isusovo krštenje, a druge nedjelje po Bogojavljenju spomen na svadbu u Kani galilejskoj.
Sadržajno gledano taj se blagdan zasniva na događaju iz drugog poglavlja Matejeva evanđelja, na objavi Boga u Isusu Kristu mudracima s Istoka, predstavnicima poganskog svijeta, koji, predvođeni čudesnom zvijezdom, dolaze u Jeruzalem da mu se poklone. U njihovu pohodu ostvarilo se ono što je prorok Izaija najavio i što slušamo u prvom čitanju tog blagdana:
„K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja… svi se sabiru, k tebi dolaze… donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući“ (Iz 60,3-6).
To ostvarenje potvrđuje i drugo čitanje iz poslanice Efežanima u kojoj Pavao kao objavu Božju ističe „da su i pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju“ (Ef 3,3a). To Crkva u Predslovlju misnoga slavlja svečano pjevajući ispovijeda:
„Danas si otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje“.
Sveti Matej u evanđelju opisuje trovrsnu reakciju ljudi na objavu Božjeg spasenja svim narodima u Isusu Kristu: jedni su poput mudraca koji ga neumorno traže da mu se poklone, drugi su poput pismoznanaca koji o njemu sve znaju i druge upućuju, ali sami ga ne traže, a treći su poput Heroda koji ga se boje i traže da ga pogube. Slušatelj ne može ostati po strani, pozvan je da se svrsta, ali nije svejedno u koju skupinu.
3. Poklon mudraca
Prvu vrstu ljudi i njihovu reakciju na Bogojavljenje u Isusu Kristu Matej je prikazao u liku mudraca s Istoka. Prema staroj predaji trojica mudraca s Istoka su, po svoj prilici babilonski astrolozi iz svećeničko-učenjačkih krugova, predstavnici svih bogotražitelja kroz povijest, zastupnici poganskog svijeta, napose onih velikana duha i uma koji su ponirali u bit stvari i događaja da u njima otkriju Božje tragove u ovom našem svijetu. Umjetnici su ih na svojim platnima kroz povijest predstavljali kao zastupnike crne, žute i bijele rase, u mladenačkoj, muževnoj i poodmakloj dobi, želeći time naglasiti univerzalno značenje Isusova rođenja za sve ljude svih rasa i svake dobi.
Dolaze u Jeruzalem tražeći „novorođenog kralja židovskog“ (Mt 2,2). Vidjeli su naime njegovu zvijezdu i došli su da mu se poklone. Vjerovali su da svaki čovjek, pa i narod, ima svoju zvijezdu i što je osoba značajnija to je zvijezda sjajnija. Svakom čovjeku kod rođenja njegova zvijezda izlazi i njegovom se smrću gasi. Stoga i danas ljudi po našim selima Dalmacije i Hercegovine, kad vide da preko neba preleti neki komet, kažu: „Netko je umro; ugasila se njegova zvijezda.“
Astrolozi, poput Keplera, misle da bi ta čudesna zvijezda bila „coniunctio magna“, velika konjunkcija, koja se 7. god. pr. Kr. zbila između planeta Jupitra i Saturna u zviježđu Riba, o čemu svjedoči i glinena pločica glasovite babilonske astrološke škole u Siparu na Eufratu, ispisana novobabilonskim klinastim pismom, objavljena prvi put 1925. god. Babilonci su u planetu Jupitru vidjeli zvijezdu kralja svijeta, Saturn je zvijezda Sirije odnosno Palestine, a zviježđe riba znak posljednjeg doba. Iz nastale konjunkcije mogli su zaključiti da se rodio kralj svijeta, i to u Palestini i da s njim započinje posljednje doba.
Očekivanje budućeg idealnog vladara svijeta i njegove zvijezde bilo je rašireno u antiknom svijetu. Rimski povjesničar Svetonije piše da je po cijelom Istoku prošireno staro proročanstvo da će iz Judeje doći onaj koji će zavladati svijetom. Možda je tome doprinijelo i glasovito proročanstvo vidioca Bileama od kojeg je moapski kralj Balak tražio da prokune izraelski narod kad je na svom putu u obećanu zemlju prodro u moapsko kraljevstvo, a on nadahnut Duhom Božjim umjesto toga u svojoj viziji najavljuje izlazak zvijezde kralja svijeta:
„Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svevišnjega, koji pada i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, al’ ne iz blizine; od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže“ (Br 24,17).
Obasjani svjetlom čudesne zvijezde uputili su se prema Jeruzalemu da traže novorođenog kralja židovskog. Došavši u Jeruzalem, raspitkivahu se:
„Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2,2).
4. Reakcija svećenika i pismoznanaca
Herod uznemiren i sav Jeruzalem s njime, sazva glavare svećeničke i pismoznance, teologe ondašnjeg vremena, pa ih ispitivaše gdje se ima roditi Mesija. Upućeni u Pisma upućuju na proročanstvo proroka Miheja iz 8. stoljeća prije Krista, koji je najavio da će se Mesija roditi u Betlehemu:
„A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“ (Mih 5,1 sl.).
Službeni Izrael, glavari svećenički i pismoznanci, koji će kasnije u Isusovoj muci odigrati presudnu ulogu, znaju sve i druge upućuju, a sami u Betlehem ne idu. Njihov život nije u skladu s njihovim znanjem. Ovdje se pokazuje ono što su Luka i Ivan, svaki na svoj način, rekli da Isus od početka nije prihvaćen u svome narodu.
„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše, a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,11).
5. Reakcija kralja Heroda
Kralj Herod Veliki (37-4 pr.Kr.), Idumejac, arapskog porijekla, od Židova neprihvaćen, iako se upisao u povijest velikih graditelja i obnovitelja zemlje, jedan je od najokrutnijih tirana starog svijeta. Imao je deset žena. Od njih osam imao je devet sinova i pet kćeri. Od straha za svoje prijestolje istrijebio je kraljevsku dinastiju svoje žene Mariamne Hasmonejke. Godine 29. pr. Kr. oklevetala ju je njegova sestra Salome da ima ljubavnika; dao je pogubiti njega i nju. Josip Flavije piše:
„Mariamna, makabejska kći, išla je u smrt uspravna i ponosna, da čak ni boje lica nije promijenila“.[1]
Njezina brata, Velikog svećenika Aristobula dao je utopiti u svom bazenu u Jerihonu i spremiti mu nakon toga veličanstven sprovod na kojem je perfidno glasno ridao. Dva sina koje je imao s njom, Aleksandra i Aristobula, školovane u Rimu, optužene zbog navodne urote, dao je oko 7. god. pogubiti skupa s onima koji su ih optužili i s 300 vojnika koji su za njima žalili. Kad je car August to čuo, rekao je da bi radije bio Herodova svinja (hys) nego Herodov sin (hyos).
Potkraj života zapovjedio je svojoj sestri Salomi da na dan njegove smrti skupi petnaest tisuća uglednih Židova na jerihonski stadion i da ih pobije kako bi tog dana cijela zemlja proplakala te se nitko njegovoj smrti ne bi mogao radovati[2]. Pet dana prije svoje smrti daje ubiti sina Antipatra od žene Doris. Skupinu farizeja koja je u njegovoj obitelji širila glas o dolasku Mesije dao je pobiti. U takvom svijetu zlobe, mržnje i nasilja, u Herodovo vrijeme, rađa se u Betlehemu Isus Krist. Nikakvo čudo da se je taj i takav diktator uplašio kad su mudraci s Istoka došli u Jeruzalem da traže Mesiju, novorođenog kralja židovskoga.
6. Nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom
Mudraci, razočarani nad onim što su u Jeruzalemu doživjeli, krenuli su put Betlehema i
„zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete“ (Mt 2,9).
Što su pastirima u Lukinu evanđelju anđeli, koji su im najavili veliku radost jer im se rodio Spasitelj, to je mudracima u Matejevu evanđelju zvijezda, koja ih je dovela k izvoru radosti. I ugledavši je „obradovaše se radošću veoma velikom“ bilježi sv. Matej (Mt 2,10). To je radost ispunjenih želja, čežnji i napornog traganja. Našli su „dijete s Marijom, majkom njegovom“, a zvijezda njihove vjere otkrila im je u tom djetetu Spasitelja svijeta. U liku djeteta prepoznali su Sina Božjega što su potvrdili padom ničice i darovima kojima ga obdariše zlatom kao kralju, tamjanom kao Bogu, smirnom ukazujući na njegov ukop. Za uzvrat dobili su svjetlo da se vrate drugim putem u svoju zemlju, a to znači postali su drugi ljudi, svjedoci svega onoga što su čuli i vidjeli.
7. Bijeg u Egipat (Mt 2,13-15)
„A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.’ On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon što su mudraci otišli, anđeo se Gospodnji javlja Josipu u snu i reče mu: ‘Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi’“ (Mt 2,13).
Matej promatra bijeg i povratak prvih novozavjetnih izbjeglica pod dvostrukim vidikom: pod horizontalnim i vertikalnim. Horizontalni je uvjetovan Herodovom zlobom i nakanom da pogubi dijete, a vertikalni je ispunjenje Božjih planova, svega onoga što je Bog navijestio po prorocima. Stoga Matej završava izvještaj o bijegu i povratku riječima Sv. Pisama: to se dogodilo, „da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozva Sina svoga“ (2,15) i „zvat će se Nazarećanin“ (2,23).
Ustani, uzmi…bježi…ostani dok ti ne reknem! Samo imperativi! Koliko se puta u povijesti taj Božji nalog čuo i ponovio! Koliko se u nedavnoj prošlosti naših obitelji prepoznalo u tim betlehemskim izbjeglicama! Koliko je njih s vrećicom u ruci moralo napustiti svoj dom, i krenuti u nepoznato, u nesigurnost! Kolikogod taj Božji nalog bio bolan, toliko je ipak i utješan, jer se u njemu nazire Božje vodstvo i jamstvo da s izbjeglicama sam ide u izgnanstvo, što se vidi iz onih riječi „ostani dok ti ne reknem“. I u progonstvu se čuje Božja riječ. Niti povijesti i sudbine ljudi su u zadnjoj liniji uvijek u njegovim rukama. Izraz „uzmi dijete i njegova majka“ govori da Josip nije Isusov tjelesni otac. Činjenica da se dijete spominje prije majke, govori o njegovoj prednosti. Četiri se puta spominje „dijete i njegova majka“. Ime majke Matej prešućuje želeći istaknuti upravo veličinu i dostojanstvo njezina majčinstva.
„On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat“ (2,14).
Josip je čovjek na kojeg se Bog oslonio, povjerio mu brigu za svoga Sina i njegovu majku. U njihovu okružju razvio se u velikog osluškivača Božje riječi; i kad spava, čuje, i kad čuje, vjeruje, a kad vjeruje, djeluje. Bez oklijevanja i propitivanja ustaje noću i kreće s djetetom i njegovom majkom na put u Egipat. Egipat će Izrael u svojoj povijesti doživjeti kao utočište i kao ropstvo. Kroz sve to po Božjem planu prolazi „novi Izrael“ u liku Isusa Krista. Njegov silazak u Egipat nastavak je najprije onog izlaska i silaska iz slave koju je imao kod Oca od prije postanka svijeta:
„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,6-8).
Svojim silaskom u našu povijest Isus je sve iskusio osim grijeha, da bi u svemu postao braći sličan i u čemu je iskušan trpio, iskušavanima mogao pomoći (Hebr 2 17-18) kako veli pisac Hebrejima. Od svog početka slijedi tragove povijesti svoga naroda, da ih očisti, posveti i k punini dovede. Njegov bijeg u Egipat podsjeća na Abrahamov (Post 12), Jakovljev (Post 46,2-5), i Mojsijev silazak u Egipat. Kao što je Bog nekoć u noćnom viđenju naredio patrijarhu Jakovu, ugroženom od gladi, da se ne boji sići u Egipat, jer će on sići s njime, učiniti ga velikim narodom i natrag ga vratiti, tako isto naređuje sada i Josipu da siđe s Isusom i njegovom majkom i ostane dok mu on ne rekne, kako bi se ispunilo proročanstvo: „Iz Egipta dozva Sina svoga“.
Izgnanstvo u Egiptu trajalo je prema nekima oko tri godine. Herod vidjevši da su ga mudraci izigrali i onemogućili da ostvari svoj pakosni plan s novorođenim kraljem židovskim, odlučuje pobiti svu mušku djecu do dvije godine kako bi na taj način i njega uništio.
8. Pokolj nevine dječice (Mt 2,16-18)
„Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: ‘U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema. Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.’ On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin“ (Mt 2,13-23).
Zločin tog okrutnog diktatora podsjeća nas na početke Izraelove povijesti, o čemu sv. pisac izvješćuje u prvom poglavlju knjige Izlaska. Egipatski kralj u strahu od prevelikog nataliteta u Izraelaca izdaje nalog da babice kad u porodu pomažu Hebrejkama ubiju svako muško dijete, a žensko ostave na životu. Ali su se babice bojale Boga i nisu činile kako im je naredio egipatski kralj, nego su ostavljale na životu i mušku djecu, što im je Bog primio za dobro i obdario ih potomstvom, primjećuje sv. pisac (Izl 1,15-21). Međutim kralj izdaje genocidnu naredbu svemu narodu:
„Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu“ (Izl 1,22).
Kao što je Bog na čudesan način spasio dijete Mojsija koji će kasnije izvesti izraelski narod iz egipatskog ropstva, tako je i sada na početku novog Božjeg naroda spasio dijete Isusa koji će osloboditi narod ne samo od povijesnog tiranina nego od tiranina povijesti, a to je grijeh i smrt. Herodi i Faraoni žive i danas, djeca su ugrožena, a ima i „babica“ koje se boje Boga i ne čine što Herodi traže, što će im Bog uračunati za dobro.
Nakon Herodove smrti 4. godine pr. Kr. anđeo se Gospodnji javlja Josipu na isti način kao prije i naređuje mu da uzme dijete i majku njegovu i da se vrati u zemlju izraelsku,
„jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili“ (2,20).
Gotovo istim riječima Bog naređuje Mojsiju da se vrati u Egipat nakon što je umro Faraon koji mu je smrću prijetio i da izvede narod iz egipatskog ropstva:
„Vrati se u Egipat, jer su pomrli svi ljudi koji su tražili tvoj život” (Izl 4,19).
Matej u Isusu vidi novog Mojsija koji će izbaviti narod svoj od većeg tiranina nego što je Faraon, a to je razorna moć zla i smrti. Po povratku iz izgnanstva Josip se nije nastanio u Judeji zbog straha od Herodova sina Arhelaja nego u Galileji, u gradu Nazaretu, da bi se ispunilo pismo:
„Zvat će se Nazarećanin.“
U izboru Galileje nazire se Isusov program za kasnije javno djelovanje. Galileja je polupoganska, od Židova prezrena, iz koje po njihovu mišljenju ne dolazi prorok, a pogotovo ne Mesija (Iv7,41). Nazaret je simbol neznatnosti iz kojeg prema židovskom shvaćanju ništa dobra ne može doći (Iv 1,46). Isus će po planu Božjem izabrati upravo Galileju za početak svog javnog djelovanja, da bi se ispunilo proročanstvo proroka Izaije:
„Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska, narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,15-16).
Isus se na početku svoga života vraća iz Egipta u Galileju, da bi se na kraju, nakon što je prošao tragovima povijesti svoga naroda kroz „crveno more“ ljudske zlobe, patnje, boli i smrti, kao pobjednik i otkupitelj ponovo vratio u Egipat, tj. u cijeli svijet po poslanju svojih učenika, čime Matej završava svoje evanđelje:
„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,18-20).
Tom veličanstvenom inkluzijom zaključuje Matej svoje evanđelje: Emanuel – Bog s nama na početku – i ja sam s vama u sve dane do kraja svijeta, na svršetku evanđelja. Time je Matej naznačio da je Bog u Isusu Kristu obuhvatio sav svijet i svu povijest čovječanstva Što crkva u vazmenom bdijenju svečano ispovijeda: „Krist jučer i danas. Početak i Svršetak. Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.“
[1] J. FLAVIJE, Aniquitates XV,7,5, cit prema G. Kroll, Auf den Spuren Jesu, Innsbruck 101988, 63.
[2] J. FLAVIJE, Jüdische Altertümer,XVII,6,5.