Kako će povijest pamtiti papu Franju?

Mi se u Crkvi možemo još dugo igrati mačke i miša, praviti se slijepi pored zdravih očiju i odbijati uprijeti prstom u konkretne osobe koje unose nemir u današnju Crkvu. To činimo već više godina, a kako vrijeme odmiče sve je manje onih koji su spremni javno iznijeti svoje viđenje stvari, nego sve manje-više čine u rukavicama ili se pak ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče. Nije nikakvo ni čudo što je takvo stanje, jer se kritičari nazivaju u javnom katoličkom prostoru svakakvim ružnim imenima i proglašavaju se svojevrsnim luđacima. Takvu reputaciju imaju npr. biskup Carlo Maria Viganò, biskup Athanasius Schneider, bivši prefekt bivše Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller, nadbiskup i tajnik pokojnoga pape Benedikta XVI. Georg Gänswein, bivši prefekt donedavne Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah, kardinal Raymond Leo Burke, kardinal Wim Eijk, kardinal Rainer Maria Woelki, kardinal Walter Brandmüller, kardinal Charles Joseph Chaput, kardinal Joseph Zen Ze-kiun, kardinal Kurt Koch itd., a ni nakon smrti sličnog ismijavanja nisu pošteđeni ni kardinal George Pell, kardinal Carlo Caffarra, kardinal Joachim Meisner i drugi, pa ni sam papa Benedikt XVI. Ako se katolički komentatori olako ismijavaju s cijelom plejadom do jučer iznimno cijenjenih teologa i samoga pape, obezvrjeđujući činjenicu da je riječ o vrhunskim intelektualcima i čuvarima Božjeg zakona kojima vrlo rijetki u Crkvi mogu parirati, može se zaključiti da su se stvari dobrano krivo posložile. Dojučerašnji učitelji vjere danas postaju nepoćudne osobe i ako se želi izbjeći javnu kritiku bolje ih je ni ne spominjati. Naš pokojni sportski komentator Mladen Delić svojevremeno je zaviknuo: “Ljudi, je li to moguće?”, a i nama se čini da je to jedino pitanje koje se u ovakvoj ludoj situaciji može postaviti. I pohvaliti sve te velikane koji su u takvim okolnostima ustrajali u vjernosti Bogu i Crkvi i zahvaliti im što nam svojim glasom razuma i svojom hrabrošću pokazuju koji je pravi put.

U tom svjetlu uočavamo ustručavanje gotovo svih utjecajnih katoličkih medija, posebno naših, da nepristrano i sveobuhvatno analiziraju ulogu pape Franje s obzirom na današnje stanje Crkve, kao i da procijene kolika je njegova moć da zaustavi neželjene smjerove. Umjesto toga, kritike se upućuju na sve strane, ali najčešće bez doticanja samoga Pape. To je i razumljivo iz poštovanja prema Svetom Ocu i službi koju obnaša, ali bez postavljanja važnih pitanja umjesto očuvanja Papinog dostojanstva izaziva se sve veće nepoštovanje prema njemu, a koje nerijetko graniči s prezirom. Danas su nam, naime, vrlo lako dostupni strani mediji, znatno češće objektivniji i kritičniji jer ih uglavnom vode neovisni laici koji se ne moraju bojati osvete ili kazne, a koji nam pružaju i one podatke o papi Franji koji se kod nas ili prešućuju ili zataškavaju ili uljepšavaju. Uspoređujući tako jednu i drugu stranu – ono što se može čitati u solidnom broju stranih medija i ono što se nudi katoličkom čitatelju hrvatskog jezičnog područja (izuzev tek nekoliko mrežnih mjesta) – uočavamo da postoji veliki nesrazmjer, što znači da naši čitatelji dobivaju filtrirane vijesti ili barem takve da se o njima jednostavno ne otvara prostor za raspravu.

Jedna od njih je svakako stav Pape o koroni i cjepivu, o čemu se više ne može nigdje ni slova pročitati, kao da je riječ o nečem beznačajnom, a ne o tome da su mnogi zbog Papinih poticaja i odluka umrli ili ostali doživotni invalidi. Naš bi narod rekao: Pojeo vuk magare. A ne bi tako trebalo biti. Pravednost i ljubav prema bližnjemu traže da se ta tema osvijetli sa svih strana. Bolje sada, nego da se sud prepusti kasnijoj povijesti, kada se vjerojatno neće znati prepoznati Papina dobronamjernost i naivnost pa će ga se stoga možda i optužiti za zločin protiv čovječnosti. 

Našim teološkim komentatorima (a nije da ih nemamo) nisu bile ni zanimljive Papine misli koje je izrekao u razgovoru s novinarima isusovačkog časopisa America 22. studenoga 2022. godine, kada je odgovarao na pitanja suvremene tematike, pa tako i na pitanje vezano uz pobačaj, a gdje je protivno crkvenim dokumentima razdvojio ljudski život od osobe ovim riječima: 

„O pobačaju mogu vam reći ono što sam već rekao. U bilo kojoj knjizi o embriologiji kaže se da su kratko prije mjesec dana nakon začeća organi i DNK već naznačeni u sitnom zametku, prije nego što majka postane toga svjesna. Postoji, dakle, živo ljudsko biće. Ne kažem osoba, jer o tome se raspravlja, nego živo ljudsko biće.“ 

Crkveni dokumenti, naprotiv, nikada nisu razdvajali ljudski život od osobe, nego je npr. u instrukciji Kongregacije za nauk vjere Donum vitae iz 1987. (I, 1), ili u enciklici pape Ivana Pavla II. Evangelium vitae iz 1995. god. (br. 60) jasno naglašeno da se ljudsko biće mora poštovati i s njim valja postupati kao s osobom od samog njegova začeća te mu se zato od toga istog časa moraju priznati prava osobe. Mi se, ponavljamo još jednom, i dalje možemo praviti slijepi pored zdravih očiju, ali ako papa Franjo razdvaja ljudski život od osobe znači li to da ipak odobrava pobačaj u nekoj nedefiniranoj ranoj fazi? Ne bi li takva izjava vrhovnog poglavara Katoličke Crkve i po službi čuvara njezina učenja trebala izazvati veliko zanimanje katoličkih medija, koje bi išlo za pozivanjem Pape da jasno kaže što misli o pobačaju i znači li to njegovo odobravanje? Prešućivanje takvih pitanja čini nam se veliki propust, a ismijavanje s njima otvara vrata ne samo pobačaju nego i mnogim drugim do jučer nezamislivim činima.

Na sličan su način izostala pitanja i vezana uz mnoge druge Papine izjave i njegova djela. Dubia, Amazonska sinoda, Pachamama, sličnost sinodalnog hoda i sinodalnog puta samo su neke od pamtljivijih nedoumica koje papa Franjo sada nudi gotovo već na tjednoj bazi. Stoga se ne može kriviti narod ako, slijedeći osjećaj vjere, radije sluša svoju savjest nego Papu, katoličke novinare i liberalizirane teologe čija se objašnjenja čine krajnje neuvjerljiva. Nije, naime, riječ o jednoj ili drugoj nejasnoj Papinoj izjavi, nego o cijeloj knjizi dvosmislenih rečenica, koje nakon toliko vremena ne ostavljaju prostora da bi ih se moglo tumačiti slučajnošću ili opravdavati neznanjem, naivnošću ili nespretnošću. Budući da Papa nema običaj pojašnjavati takve svoje nejasne rečenice, ne ostaje drugo nego zaključiti da iza njih doista i stoji. To još dodatno potvrđuje s jedne strane npr. oštrinom kojom želi suzbiti tradicionalni rimski obred, kao i kažnjavanjem onih koji mu u tom ili u nekom sasvim drugom pogledu ne pokazuju potpunu poslušnost, a s druge strane blagošću i izostankom i najbenignijih sankcija prema onima koji javno blagoslivljaju homoseksualce, pričešćuju rastavljene i ponovo civilno vjenčane, daju laicima ovlasti koje na njih ne spadaju i čine puno toga drugoga što je u izravnoj koliziji s učenjem Crkve. Štoviše, takve imenuje na važna crkvena mjesta, promiče u biskupe i kardinale i daje im velike ovlasti koje utječu na cjelokupan život Crkve, unatoč činjenici da najčešće nemaju potrebne obrazovne ni druge kvalifikacije. Uz to, sam surađuje u različitim svjetovnim projektima s javnim pobornicima pobačaja, eutanazije, rodne ideologije i drugih oblika negiranja svetosti i nepovredivosti ljudskog života te takve imenuje u crkvena tijela. Ono što pritom posebno zbunjuje, to je činjenica da u puno navrata brani isto to učenje Crkve koje u drugim prilikama ozbiljno relativizira pa se nameće pitanje zašto je to tako i ne nazire se na njega suvisao odgovor.  

Bit će stoga zanimljivo pratiti kako će i hoće li uopće reagirati na najnovija zbivanja oko njemačkog sinodalnog puta, tj. oko izglasavanja zaključaka na Sinodalnoj skupštini koja se odvijala od 9. do 11. ožujka u Frankfurtu, kada je usvojeno da se od pape Franje traži razmatranje obveze celibata, a zaređene svećenike od nje oslobodi bez napuštanja službe, zatim da žene imaju veći udio u liturgiji i da mogu propovijedati, da se mogu blagoslivljati homoseksualni parovi i rastavljeni i ponovo civilno vjenčani bez ikakvih sankcija, da se više posveti pozornosti transrodnim i sličnim osobama, da se za cijelu Crkvu traži uvođenje službe đakonise itd. Te su odluke donesene premoćnom većinom, obično s oko 85 – 95 % glasova za, a vrlo je visok i postotak njemačkih biskupa koji su ih poduprli. Time je Njemačka Crkva službeno ozakonila niz hereza i zakoračila u praksu koja će se provoditi bez ikakvih kazni iako je u izravnoj suprotnosti s odredbama Zakonika kanonskog prava i drugih crkvenih dokumenata. Takvo stanje istina nikoga ne čudi jer je sve upućivalo da će do toga prije ili poslije doći, kao i da se u narednom vremenu može očekivati sve veća liberalizacija i laicizacija Crkve u Njemačkoj, a onda i drugdje. Dakako uskoro i kod nas u značajnijoj mjeri. Tvrdnja da je svemu tome uzrok u zlostavljanjima u Crkvi najobičnija je floskula koja je poslužila da se dođe do željenih ciljeva. Isto se odnosi i na tobožnje nedovoljno poštovanje prema ženama i drugim skupinama ljudi, posebno onima koji se vole definirati prema spolnoj orijentaciji.  

Postavlja se pitanje je li Papa mogao sve to spriječiti, a ako je, zašto nije? Sudeći prema odlučnosti koju ponekad pokazuje, a koja se češće čini čak i agresivna, ne vidimo razloga što ga je moglo spriječiti da takvu oštrinu pokaže i prema Crkvi u Njemačkoj. Međutim, nije ju nikad pokazao. Vlašću koju ima mogao je, ako je potrebno, smijeniti sve biskupe i imenovati druge, odnosno samo provoditi crkvene zakone po kojima se heretici samim činima isključuju iz Crkve. Čini nam se, na temelju svega njegova djelovanja, a posebno s obzirom na sinodalni hod cijele Crkve da Papa prije želi organizirati univerzalnu Crkvu po modelu Njemačke, nego što želi Njemačku vratiti u krilo univerzalne. Na to upućuju i njegovi najnoviji intervjui za Švicarsku radio-televiziju ili argentinski portal Infobae koje je dao povodom desete godišnjice svoga pontifikata (13. ožujka 2023.) i u kojima nudi dodatne nejasnoće tvrdnjama da je Crkva, bez da je pozvao na obraćenje, dom za sve, pa tako i homoseksualce i rastavljene i ponovo civilno vjenčane, dok za celibat kaže da je privremeno rješenje, tj. disciplina koja bi se mogla revidirati. 

Ipak, negdje između redova može se iščitati da su duhovi u Crkvi podijeljeni i da, unatoč tolikom velikom postotku onih koji su glasovali za dokumente na frankfurtskoj skupštini, stvari ne idu u onom smjeru u koji ih gura većina biskupa i teologa, napose laika. Prvi mahom iz straha, a drugi uglavnom iz koristi. Četiri teologinje koje su nedavno javno rekle: Ne! takvoj teologiji nisu jedine koje upozoravaju na zastranjenja njemačkog sinodalnog puta, nego se sve više osnažuju i glasovi običnih vjernika laika, svećenika i ponekog biskupa, koji su dosad ignorirani, a sada su spremni poduzeti konkretnije korake za obranu dostojanstva Crkve. Isto je i sa sinodalnim hodom koji također nema puno veze s običnim vjernicima i njihovim duhovnim potrebama, nego je namjerno povjeren vodstvu onih koji guraju njemačku agendu. Sve je više biskupa, svećenika i drugih vjernika koji javno argumentiraju da je sinodalni hod kukavičje jaje. 

Iako, dakle, na temelju svega što se u Katoličkoj Crkvi zbiva od početka pontifikata pape Franje ne možemo izvesti drukčiji zaključak nego da on svojim djelovanjem pridonosi vjerojatnom crkvenom raskolu i da će to povijest jednom potvrditi, ipak vjerujemo da će se oba projekta prije ili poslije urušiti sama od sebe. Pri tome će vjerojatno ostaviti ruševine velike, ali i otkriti lijepe i čvrste temelje koji su snažni držati nove zidove.