Pšenica i kukolj

Isus je nedostiživ pripovjedač parabola. On ih lako proizvodi od soli i svjetla, od mrve i brvna, od kruha i kamena, ribe i zmije, lisice i ptice, pšenice i kukolja, i obrađuje ih u raznim prigodama. A ljudi ga rado slušaju, riječi mu upijaju, pamte i prepričavaju. I od grijeha se odvraćaju a k Bogu skrušeno obraćaju. To i jest cilj i smisao prispodoba. I 16. nedjelja kroz godinu A donosi parabolu, ovaj put o dvostruku sjemenu, i to u tri faze: u sijanju, rastu i klasu. S tumačenjem.

 Zemaljska prispodoba

Prva faza: dvostruko sjeme

»Drugu im prispodobu iznese: ‘Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode’« (Mt 13,24-25).

Dobro sjeme i zlo sjeme. Isus iznosi prispodobu potaknut pitanjem ili događajem. Polazi iz promatranja konkretna života. Ovu prispodobu donosi samo sv. Matej, bivši carinik. Možda je on, kao inteligentan učenik, pitao Isusa: – Učitelju, stalno govoriš da je kraljevstvo Božje među nama. Kako je tu kada ima toliko ljudi koji ne prihvaćaju ni Tebe ni nas, ni Kraljevstva Božjega? Samo nam se rugaju i na naš račun ružne šale zbijaju? Zbore svašta protiv nas, dižu nam dobar glas?

Na to im Isus reče ovu prispodobu. Ljudski je život, od početka, kao prazna ploča, duševna sposobnost, po kojoj jedni upisuju tekstove istine, dobrote i ljepote, a drugi šaraju laži, zloće i ružnoće. Na ovome svijetu, veli Gospodin, uvijek ima ljudi koji uza se imaju pšenice koju siju i drugima daju za hranu, a drugi po pšenici bacaju kukolj, i to po noći, da ga sunce ne sprži i ptice ne odnesu, dok vlasnik njive spava. Postoji u svijetu neka neprijateljska sila koja je protiv čestita čovjeka, vjernika u Boga, protiv Boga.

Kukolj, ljulj, sijerak, vrât seljački su izrazi u nekim našim krajevima za domaće vrste droge, narkotika, koji truju i usmrćuju. Kukolj u klici sadrži „saponin“, veli hrv. enciklopedija,  i druge otrovne tvari koje izazivaju uzetost mišića i živaca. Od kukolja se čovjek razboli, zadeblja mu grlo i vrat, i tako „zavrȁta“ pa da vidiš jada iznenada.

Druga faza: sijači se pitaju odakle kukolj?

 „Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini’“ (Mt 13,26-28).

Razlučivanje dobra od zla. Čim je usjev isklasao, ali ne još dozreo, sluge pitaju domaćina: odakle kukolj? Oni posijali dobro sjeme, kako je gospodar dao, a gle  zlosjemena! Teško je u početku razlučiti pšenicu od kukolja, jer su vrlo slični dok rastu. Samo ih stručno oko seljakovo može jasno razabrati. Ali kada stabljika isklasa, jasno je i običnu oku. U prave je pšenice klas gust i od nje se živi i napreduje. Kukolj je rjeđi, oštriji, u ustima gorak, čovjek se otruje. Isus namjerno uzima te dvije stabljike: jedna drugoj slična a tako različita ploda i učinka. On je od pšenice uzeo kruh da postane njegovo Presveto Tijelo. A kukolj je uzeo za primjer zla.

Kao što se u početku teško razlikuje pšenica od kukolja, slično je i u našem životu: u početku nam se čini da nešto uopće nije zlo, da je čak dobro. Ne možeš razlučiti ljubav od požude, mržnju od pravde, zlobu od slobode. Ali čim isklasa, već je jasno. Možda i kasno. Vidiš li kuda te odvede tvoja požuda, bojovna pravda, razuzdana sloboda, tvoja nepokorna „savjest“?

Potrebno je imati zdrave oči da u nekom prijatelju primijetimo pravoga neprijatelja a u neprijatelju prijatelja. Nama se nekada čini da su nam neprijatelji naši roditelji, odgovorni poglavari koji ne daju da u nama kukolj nabuja. Isus nas upozorava da uvijek ima onih koji sipaju otrovni kukolj. Dok ljudi spavaju… Dušo, budna budi da te „čovjek neprijatelj“ ne otruje!

Treća faza: razludžba u vrijeme žetve:

»Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu’« (Mt 13,28-30).

Pustite do žetve. „Gospodaru, hoćeš li da kukolj počupamo?“ – Nemojte, reče im domaćin. Velika je pogibelj da zajedno s kukoljom ne počupate i pšenicu. Pa neprocjenjiva i nenadoknadiva šteta. Sudbina i jednoga i drugoga sjemena jest u tome da se raduje suncu i kiši, da iskorištava zemlju, ali da nije jedno i drugo podjednako korisno čovjeku. Jedno je hranjivo, a drugo je smrtonosno.

Činjenica je da uz dobrotu uvijek ima i zloće: među ljudima, u zajednici, u jednome čovjeku, u Crkvi kao ljudskoj i zemaljskoj zajednici. I zla sila uvijek nastoji sijati svoje sjeme, marihuanu, da uništi dobro sjeme, da otruje čovjekovo grlo i dušu. Dođe neprijatelj, đavao, i posije divlju pšenicu preko pitome. Kukolj preko dobra sjemena. Zle misli, želje, nakane ubrizga u čovjeka koji mu je otvorio srce. I samo ako on slobodno otvori, taj će ući k njemu. To znači da moramo biti krajnje budni da nas đavao ne okrene na ledu, da na našu dušu ne posije sjeme nevjere u Boga, zrnce kukolja mržnje na bližnjega, virus sebičnosti i neodgovornosti prema sebi samima. Kao oni koji ubace virus u kompjutore da nam pojedu tekstove, seminarske i diplomske radnje.

 Isusovo tumačenje prispodobe

 Između sedamdesetak Isusovih prispodoba o Kraljevstvu nebeskom, ova je o pšenici i kukolju jedna od onih koju je Isus protumačio i na ljudski život primijenio u svoj njezinoj protežnosti do Sudnjega dana.

Pristupe mu učenici govoreći: „Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.“ On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega. Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,36-43).

Isusova razrada i primjena

Prvo, postoji njiva na kojoj se sije sjeme. Njiva je sav ovaj svijet, to su svi ljudi, čovječanstvo, razumna stvorenja, koja je Bog nastvarao sa svrhom vječnoga života u novome svijetu.

Drugo, postoji Sijač koji sije dobro sjeme među ljudima. To je Sin Božji, koji je došao na ovaj svijet da sije pšenicu istine, dobrote i spasenja. I iz njegove ruke izlazi samo dobra pšenica. Iz njegovih usta izlazi samo Riječ istinita. On tu božansku riječ, pšenicu, sije po svima, po istoku i zapadu, po sjeveru i jugu.

Treće, dobro sjeme jesu sinovi Kraljevstva. Koji prihvaćaju Sijačevo sjeme, uzrastu, isklasaju, donose rod. A zlo sjeme – kukolj jesu sinovi Zloga. To zlo sjeme sije đavao, protivnik, antikrist. Njemu je do toga da čovjeka upropasti i na ovom i na drugom svijetu. I tijelo i dušu. Mi bismo danas rekli: Ta se zla sila služi pojedinim ljudima, koji dijele drogu, najprije besplatno, a onda tako skupo da je ne možeš kupiti ako ne kradeš: najprije iz kuće, zatim iz crkve, konačno iz banke. Droga je okotila krađu, krađa izrodila provalu, provala proizvela štetu, šteta ga bacila u zatvor. I tako u beskraj zala, zapravo sve završi bolnim prestankom života u trećoj godini studija, ili uoči ženidbe i udaje. Točno kada je trebao isklasati u život, on završio smrću na smeću. Ima zlih ljudi koji su se dočepali pera i novina i truju ljude, osobito mlade, svojim bezočnim lažima, bezbožnim idejama, kukoljom nemorala. Objave protiv tebe zlu vijest sa slikom, a tvoje opovrgnuće nakon neizvjesna vremena na 37. stranici, neupadljivo. Što je najteže: Nije lako odijeliti dobre ljude od zlih. Jedni izvana izgledaju dobri, uljudni, uglađeni, a u duši su pravi dušmani, mrze te u biću tvome. Sve poduzimaju da te nestane s ovih prostora, da te asimiliraju ili eliminiraju. Da te pretope u svoju bezličnu i bezbožnu masu, da ti oduzmu ljudska prava i vjerske osjećaje, odijele te od Boga, njegova Dekaloga i Očenaša, da te povuku za svojim propadljivim kraljevstvom, samo da se udaljiš od Kraljevstva Božjega. Cijelo ti vrijeme prodaju kukolj pod pšenicu.

Četvrto, ljudi nisu kadri nepogrješivo prosuditi tko je dobar, tko zao. Nismo kadri do kraja razlikovati dobro od zla ni u drugima, ni u sebi. Upravo zato što je nama ljudima teško razlučiti dobre od zlih, nismo pozvani otpisivati ljude prije vremena. Samo Bog zna ljudska srca. U Boga je sud i pravda, i treba biti strpljiv i čekati Božju presudu. I točka će biti stavljena – odnosno žetva dovršena – na kraju ljudskoga života, o Sudnjem danu.

Isus jednom izreče božansko načelo, koje osvjetljuje ovu prispodobu: „Ne sudite da ne budete suđeni“ (Mt 7,1; usp. Iv 3,19; 12,48).

– Danas ti se čini da je kukolj, a najednom isklasa u klasu. Ili ti se čini da je pšenica za pričesti, a ono sotonski kukolj prve klase. Sv. Augustin to izreče u prepoznatljivu kontrastu: „Koji čovjek može presuditi o čovjeku? Sve je puno nepravednih sudova. O nekom, eno, očajasmo, a on se obrati i bude najbolji. Od drugoga smo mnogo očekivali, a on odjednom posrne i postane najgori. Niti nam je strah, a niti ljubav pouzdana“.[1]

– Da ne otpisujemo ljude prije nego li isklasaju. Koliko je kandidata i kandidatica otpušteno ili otpalo jer se prosuđivalo da su kukolj, a budućnost pokazala drugu stranu. I koliko je kukolja ostalo i truje svoje sredine? Dok su mladi, puno obećaju; kada poodrastu, samo razočaravaju, plodova nigdje. Mi smo ipak dužni donositi sudove o drugima: mjerodavno i odgovorno kada smo pitani i kada smo dužni reći svoj sud.

Kako ipak suditi?

Ne prebrzo! Isus nas poučava da ne sudimo prebrzo, da pričekamo dok se stvari razviju, isklasaju. Mi bismo toliko puta tako rado izbacili iz svoje sredine neke osobe: ali otići će s njima onaj koji je dobar, iz kriva obzira.

Suditi nakon ozbiljne istrage. Sud se donosi tek na kraju, kada dođe žetva: na kraju godine, pred maturu, pred diplomu. Pusti neka se razvija, možda se jučerašnja kukoljasta narav prometne u pšenicu. Presuda se donosi kada se istraga završi i kada se pokupe i prouče svi dokazi. Ako sam krivo rekao, dokaži!

Samo Bog u konačnici sudi. U Boga je ipak završan sud i pravda. I treba biti strpljiv i čekati Božji sud. Svaki je naš sud vrlo šupljikav, nepotpun, a ponekad nepravedan. Jedino Bog ima pravo suditi čovjeka, jer ga pozna i proniče do dna bića. Nitko ne će izmaknuti Božjemu sudištu (1 Kor 4,5).

Tko se krije iza ove parabole? – Matej? Pavao? Augustin? Ti? Ja? A tko ne!?

[1] Sv. Augustin, Sermo/Govor 46; Časoslov, IV., četvrtak 25. tjedan kroz godinu, str. 194. (Quis enim homo iudicat de homine? Temerariis iudiciis plena sunt omnia. De quo desperaverimus subito convertitur et fit optimus. De quo multum praesumpserimus subito deficit et fit pessimus. Nec timor noster certus est, nec amor noster certus est).