Razumjeti i živjeti Očenaš (po sv. Tomi)
Sv. Toma Akvinski (1225.–1274.) održao je prije 750 godina u dominikanskoj crkvi u Napulju deset korizmenih propovijedi o molitvi Očenaš. Bilo je to godinu dana prije njegove smrti 7. ožujka 1274. Te je propovijedi na hrvatski preveo i ilustracijama ukrasio i ilustracije protumačio mr. Petar Marija Radelj, a objavila Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica.[1]
Tumačeći molitvu Očenaš, sveti se Toma poslužio s 52 knjige Svetoga Pisma od njih 73 koliko ih svega ima! U komentaru uvodnih riječi Očenaša i u tumačenju Sedam poznatih prošnji, sv. Toma navodi u tekstu, ne računajući bilješke, čak 203 izravna citata iz Svetoga Pisma iz one 52 knjige obaju Zavjeta. Sasvim je moguće da se služio rukopisnom biblijskom konkordancijom koju je priredio Hugo a Sancto Caro, francuski kardinal, dominikanac, s pomoću 500 svoje subraće, počevši od 1230. godine. I bez obzira na tu mogućnost služenja Konkordancijom, sveti je Toma u 13. stoljeću poznavao cijelu Bibliju kao što, na primjer – nije najbolja usporedba, ali razumjet ćete što se želi reći – kao što, dakle, neki današnji vatreni navijač poznaje klub Dinamo ili Hajduk tako da ima u malom prstu sve igrače, svim igračima zna ne samo ime i prezime, nego i broj dresa i kopačke, zna napamet životopise pojedinih igrača, koliko su, pojedinačno, dali golova u posljednjih 15 godina, koliko su penala promašili, gdje koji ide igrati u europskim klubovima, čak ima autograme od nekih igrača. Štogod upitaš toga navijača o tom klubu, njegovu golmanu ili golgeteru, on s nokta odgovara, potpuno i točno, ne trebaš provjeravati po internetu. Razumije se da taj o Bibliji pojma nema, kao što ni sv. Toma nije imao pojma o nogometu.
U Proslovu svoje teološke studije o Očenašu sv. Toma kaže da naša molitva Očenaša, koju nas je Gospodin Isus naučio moliti, mora biti izražavana s ovim duševnim raspoloženjima:
Prvo, pouzdano moliti: Naš je zagovornik ili Odvjetnik Isus Krist kod Boga Oca. Što to znači? Možda će nam za razumijevanje pomoći ovaj primjer. Kada je nadbiskup Stepinac bio suđen, 16 mjeseci nakon svršetka rata, rekao je da ne će tražiti odvjetnika: Partija me tuži, Partija me sudi. Stoga je sud po službenoj dužnosti postavio odvjetnike po svomu kroju: dr. Ivu Politea i dr. Natka Katičića. Ali nakon što je odslušao Politeovu obranu, 8. listopada 1946., Nadbiskup je rekao: „Ja sam se odrekao obrane branitelja, ali ne bih imao ništa primijetiti na obranu branitelja, koji su mi dodijeljeni ureda radi“.[2] A 11 godina nakon toga, 1957., Stepinac se u Krašiću prisjeća te Politeove obrane i veli župniku Vranekoviću: „Gledati samo bijes tužioca [Jakova Blaževića] nakon Politeovog govora, to je bila strahota. Lamatao je sobom 2 sata, ali kao formaliter obsessus [doslovno opsjednut]. Bijesni su bili na Politeov govor. Pravo im bilo! Ja sam odbio branitelja“.[3] Kada je glavni sudac Žarko Vimpulšek spočitnuo Politeu da ni sam ne vjeruje u ono što govori u korist Stepinca, odvjetnik mu je odvjetnički uzvratio: „To nije važno što ja vjerujem, važno je što vjeruje moj branjenik“.[4] Odvjetnik se savršeno poistovjetio s branjenikom.
Rekosmo: Isus je naš odvjetnik, i on savršeno zna što je u Bogu Ocu i što je u nama ljudima i što nama treba. On nam je ostavio i molitvu Očenaša da se po njoj ravnamo i spašavamo. I naše je imati potpuno pouzdanje u Boga i u zagovornika kod Boga Isusa Krista. Odvjetnik Isus savršeno interpretira našu poziciju pred Bogom. Imajmo pouzdanja u svoga odvjetnika Isusa. Stepinac je živio i radio pod geslom: „U tebe se, Gospodine, uzdam ne daj da se postidim dovijeka!“ I nije se postidio, nego je uzvišen kao blaženik i mučenik na oltar!
Drugo, pogođeno ili ispravno moliti, veli sv. Toma: Mi ne znamo što treba moliti, zato molimo ono što je o nama Bog planirao, smislio. Što On hoće. Molimo da pogodimo Božju misao, da se u vjeri uskladimo s Njegovim programom. Ne molimo Boga da On učini kako mi hoćemo, nego Ga molimo da mi učinimo kako On hoće: kako na nebu, tako i na zemlji. To je ispravna ili pogođena molitva. I ta se molitva uslišava.
Treće, poredano ili sređeno moliti: Postoje prioriteti u molitvi, sve po redu i važnosti: prvo za dušu, onda za tijelo; najprije za nebesko, onda za zemaljsko; u prvom redu za vječni život, onda za zemaljski. „Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a ostalo će vam se nadodati“, veli Gospodin (Lk 12,31).
Četvrto, pobožno moliti: to znači po-Božju, po-Božjoj zapovijedi, po Božjoj paradigmi, kako Bog želi i zapovijeda, onako kako se Isus moli Ocu nebeskomu. Držimo se Božjega reda i zakona, veli sv. Toma.
Peto, ponizno moliti: Sjetimo se molitve farizeja i carinika, veli anđeoski naučitelj. Oholi farizej dolazi u Hram da se pohvali pred Bogom kakav je ili kakav nije: nije kao ostali ljudi, grabežljivci, gulikože, preljubnici, a posebno nije kao ovaj carinik na dnu hrama. Dva puta posti tjedno, plaća desetinu od svega što stekne. Čestitaj mi, Bože, kako sam sâm svojom snagom i svojom voljom sve ovo ostvario! Uspoređuje sebe s carinikom, a ne s onom Isusovom: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 6,48). A carinik se prepušta Bogu i Božjemu milosrđu: „Bože milostiv budi meni grješniku!“ (Lk 18,13). Tako po stotinu puta udarajući u prsa. Ovaj ponizni i raskajani carinik ode kući pjevajući, a ne oholi, umišljeni i neraskajani farizej. On se ne kaje zato što je uvjeren da nema grijeha. To je rezultat farizejeve ohole i carinikove pouzdane i ponizne molitve.
Sveti Toma sedam prošnji Očenaša povezuje sa sedam darova Duha Svetoga. Tako razmišlja i kaže:
Zazivu Sveti se Ime tvoje odgovara: strah Božji.
Molbenici Dođi kraljevstvo tvoje odgovara: pobožnost.
Prošnji Budi volja tvoja kako na nebu… odgovara: znanje.
Molbi Kruh naš svagdanji daj nam danas odgovara: jakost.
Vapaju Otpusti nam duge naše kako i mi… odgovara: savjet.
Pokliku Ne uvedi nas u napast odgovara: umnost.
Molitvi Nego nas izbavi od zla odgovara mudrost.
Ovom molitvom tri svrhe želimo: da se ostvari pravednost Božja, da se očituje puna sloboda koliko nam je Bog dao i da savršeno isto hoćemo što Bog hoće, biti blaženi u Bogu.
Prva prošnja
Sveti se Ime tvoje – dar strahopoštovanja (str. 34–40) – To je prva prošnja u kojoj molimo da se Božje Ime u nama kršćanima očituje i da se po nama navješćuje i proširuje u ovome svijetu. To je Ime identitet Boga živoga, Njegova Božanstva. Njemu je Ime Jahve: Ja Sam Koji Jesam. Njegovo je Ime utisnuto u svu stvarnost. Toj molitvi odgovara strahopoštovanje, dar Duha Svetoga. Pred tim Imenom stojimo sa svim sinovskim poštovanjem, strahopoštovanjem. Toma se osobito osvrće na Ime Isusovo, utjelovljenoga Sina Božjega, izvan kojega nema spasenja. To je Ime sveto – čvrsto, nebesko, vječno, koje je prošlo sve faze zemaljske metamorfoze: osobito od osude preko muke, smrti i uskrsnuća do uzašašća i pred kojim će se prignuti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika na svršetku svijeta. U to Ime započinje i završava svaki naš posao i sav život na ovome svijetu.
Druga prošnja
Dođi Kraljevstvo tvoje – dar pobožnosti (str. 41–50): U Kraljevstvu je glavni Kralj prema kojemu podanici imaju osjećaj poštovanja, pijeteta ili odanosti, a to je dar pobožnosti; to poštovanje osjećaju i djeca prema svojim očevima: ne će sinčić nikada pljusnuti ili pljunuti ocu u lice, ne zato jer se boji batine, iako ni toga ne će nedostajati ako ustreba, nego jednostavno oca poštuje u sinovskoj bojazni da ga ne uvrijedi, ne omalovaži. Toma se pita: Zašto molimo da dođe Kraljevstvo Božje? I odgovara: Netko je kralj, ali nije proglašen. Isus je kralj, ali će zadobiti potpuno Kraljevstvo Božje tek na svršetku svijeta i vijeka, i to
(1) nad pravednicima koji su ispunili volju Božju,
(2) nad grješnicima kada podloži pod noge sve neprijatelje svoje, tj. kazni ih vječnom kaznom, i
(3) kada na kraju bude smrt uništena. Smrti više ne će biti ni u raju ni u paklu. Mi molimo za to potpuno Kraljevstvo Isusovo.
Treća prošnja
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji – dar znanja (str. 51–58). Božja volja nije samovolja, prohtjev, nego savršena mudra volja ili ljubav (voljeti=ljubiti) koja beskrajno nadilazi i našu ljubav i naše znanje. Što Bog od nas hoće? pita se sv. Toma. Hoće da postignemo život vječni. Drugo, da bismo to postigli, Bog hoće da opslužujemo Božje zapovijedi i da tako u nama prevlada duhovno nad tjelesnim, vječno nad zemaljskim. Stoga nam Duh Sveti pritječe u pomoć svojim darom znanja da se uskladimo i prepustimo savršenoj volji Božjoj koja sve vidi i sve vodi, sve zna i svime ravna, sve odlučuje i sve određuje, a ipak računa s našom slobodom, najvećim darom koji je on čovjeku dao. Bog želi, hoće, voli da mi Njegove zapovijedi poštujemo i prema njegovu planu primijenimo, a ne da ih po svojoj samovolji promijenimo. Ako to učinimo, posljedice su neminovne, sežu u vječnost.
Četvrta prošnja
Kruh naš svagdanji daj nam danas – dar jakosti (str. 59–65). Prve tri molbenice i stvarnosti u Očenašu: svetost Imena, dolazak Kraljevstva, vršenje Volje Božje započinju na ovome svijetu, a završavaju na drugome. A u četvrtom zazivu sve se odnosi samo na ovu zemlju: i to na kruh naš svagdanji koji ne obuhvaća samo pšenični ili ječmeni pečeni kruh, nego sve što nam je tjelesnom životu potrebno: odjeća, obuća, kuća, škola, posao, zdravlje, odmor, mir, san i slično. Da bismo mi zaradili kruh svoj svagdanji, tj. došli do kruha, do posla kojim se uzdržavamo, nisu dosta naše ljudske sile. Potrebna je Božja pomoć, dar jakosti Duha Svetoga. Bog nas čini moćnima da možemo raditi i zaraditi sve što je potrebno za održavanje svoga života ne samo pojedinačno nego i obiteljski. Sv. Toma veli da čovjeka u ovom zemaljskom stjecanju kruha svagdanjega prati mogućnost peterostrukoga griješenja.
Prvo: čovjek je nezadovoljan onim što mu inače priliči, pa se buni;
Drugo: spreman je na varanje samo da nagomila što više: puni tavani, puni podrumi; pune naćve, pune bačve, ali opet malo;
Treće: neprestano je zabrinut za zemaljska dobra, ne može spavati, stalno prenosi iz zagrebačke u švicarsku banku, pa zaboravi šifru;
Četvrto: neobuzdan u jelu i pilu, nema mjere ni triježnjenja, i
Peto: nezahvalan je Bogu od kojega dolazi svaki dobar dar, osobito kruh svagdanji.
Što ti, čovječje, koristi da imaš obilje kruha ako ga ne možeš u ustima zdravo prožvakati, u grlu bezbolno progutati, u želudcu uspješno probaviti?
Peta prošnja
Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim – dar savjeta (str. 67–78). Ima ljudi koji su mudri i jaki, a ipak nisu na pravome putu. Potrebni su savjeta, osobito na raskrižjima života. Duh Sveti daje dar savjeta onima koji ga zamole. Čovjek, kada je u nevolji, traži savjeta, kao što bolestan traži u liječnika zdravlja. Slično i kada je netko u grijehu, kada sebe uhvati u kršenju Božje zapovijedi, potreban mu je savjet da iziđe iz te slijepe ulice. Ima ljudi koji umišljaju da njima ne treba savjeta jer ne griješe. Sv. Toma ističe da samo Isus nije griješio i Blažena Djevica Marija koja je bila puna milosti. Za sve druge ljude, pa i svete, vrijedi ona Apostolova: Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama (1 Iv 1,8). I grijeh ostaje u nama. Zato savjet, dar Duha Svetoga, po kojem priznajemo da smo grješni i Boga molimo da nam otpusti grijehe kao što mi otpuštamo dužnicima svojim. Mudri Sirah kaže: „Ako čovjek gaji srdžbu na čovjeka, kako da od Boga traži ozdravljenje? Kad nema milosrđa prema čovjeku sličnu sebi, kako može moliti za oproštenje svojih grijeha? On, koji je samo od mesa, puca od bijesa (na drugoga), a od Boga moli pomilovanje: tko će izmoliti blagost za prijestupe njegove?“ (28,3-5). Logično i istinito. Mi postavljamo uvjet Bogu: Bože, ti nama oprosti točno onako kako mi opraštamo drugima, a mi ne opraštamo drugima, pa onda ni Bog ne oprašta nama. Kako sami upadamo u vlastitu zamku i varku. Toma se pita: Može li se dogoditi da mi izmolimo samo prvi dio molitve: Otpusti nam duge naše, a ispustimo ovaj drugi također bitni dio: kako i mi otpuštamo dužnicima svojim? Pa odgovara: Ako tako nastupamo, mi želimo Isusa prevariti. A kako ćemo ga prevariti kada je on sročio ovu molitvu i nije ništa zaboravio što je u njoj rekao. Prema tomu mi sami sebi podapinjemo, a ne Isusu.
Šesta prošnja
I ne uvedi nas u napast – dar razbora (str. 79–88). Latinski izraz tentatio može se, kaže sv. Toma, dvojako razumjeti. A mi u hrvatskom imamo čak dva različita izraza, a ne samo smisla: u prvom redu da me Bog kuša ili čovjek ispituje, koji želi provjeriti moju krjepost, slobodu, pamet, volju, odluku. Bog nas ima pravo kušati. I drugi nas imaju pravo kušati i ispitivati: škola, matura, diploma, magisterij itd. vozački, državni, odvjetnički ispit. A u drugom smislu tentatio ili tentanje može značiti napastovanje, drugi nas nagovara ili navodi na grijeh. A to čini u prvome redu: naše tijelo, zatim okolni svijet i đavao. Tijelo me moje navodi na grijeh jer u sebi osjećam dva zakona. Jedan je duhovni, drugi je tjelesni. Pa ono što duhom želim, tijelom ne činim, nego ono što duhom ne želim, to tijelom činim. Tako sveti Pavao i tako svaki čovjek: Ne činim ono što bih htio, nego činim ono što ne bih htio. Ili onako kako su govorili stari Rimljani: Vidim dobro i odobravam, a slijedim zlo koje ne odobravam (Ovidije u Metamorfozama, VII., 20–21: Video meliora proboque, deteriora sequor). Eto potrebe da nam Bog pritekne u pomoć i da ne dopusti da padnemo ne u kušnju, nego u napast. A napasnik vrag kao vješt vojskovođa gleda koje su u čovjeka slabe strane da na njih udari. Đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždere. I svijet nas napastuje zamamnošću da nas prevari i progonom da nas preplaši. Popustimo li, eto nas u napasti. Zato nam je potrebna Božja pomoć, napose dar razuma ili umnosti – dar Duha Svetoga, da razaberemo što je kušnja a što napast, i da kušnju položimo a da napast otklonimo.
Sedma prošnja
Nego izbavi nas od zla – dar mudrosti (str. 89–94). Nije ovdje samo molitva da nas Bog očuva od zloga, od grijeha, nego da nas očuva od tolikih protivština i slabosti koje osjećamo u svome životu. Mi se molimo da nas Bog izbavi, očuva od progonstava, muka. Ali vidimo da su progonstva na dnevnome redu. I dok nas Bog čuva, istodobno nas ostavlja na kušnji da se pokažemo koliko vrijedimo, koliko smo kadri podnijeti mučeništvo koje je najveća vrijednost u svjedočenju svoje vjere i ljubavi prema Bogu. Duh nam pritječe u pomoć svojim darom mudrosti da razaberemo vrijednost ovoga i vječnoga života, da se služimo pravim sredstvima kako bismo postigli pravu svrhu. Onima koji Boga ljube sve se obrće na dobro. I konačno: sve nevolje i muke ovoga svijeta nisu ništa prema slavi koja nas čeka u nebesima.
[1] Sveti Toma Akvinski, O Gospodinovoj molitvi, s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj, Varaždinske Toplice, 2023.
[2] Željko Majić, Ljubav koja ne prestaje, Mostar, 2019., str. 94.
[3] Josip Vraneković, Dnevnik: život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5.XII.1951.-10.II.1960.), Zagreb, 2011., str. 574.
[4] Željko Majić, Ljubav koja ne prestaje, Mostar, 2019., 95.