16. nedjelja kroz godinu (A): Kukolj u pšenici – suživot dobrih i zlih (Mt 13, 24-43)
Pustite nek oboje raste do žetve!
Prošle nedjelje slušali smo prispodobu o sijaču, prvu od njih sedam iz 13. poglavlja Matejeva evanđelja. Ove nedjelje čuli smo drugu po redu, kukolj u pšenici (Mt 13, 24-43). Ta prispodoba spada među najutjecajnije i još uvijek najaktualnije Isusove prispodobe. Odraz je duha vremena u kojem je Isus živio i djelovao, odraz je naše ljudske stvarnosti kroz povijest do dana današnjega. Neki komentatori misle da ju je Isus izrekao zbog nemilosrdne kritike pobožnih krugova, koji su mu zamjerali što se druži s grješnicima i što u krugu svoje zajednice ima ljudi na zlu glasu. Drugi pak misle da je njome htio ispraviti javno mnijenje o Mesiji, koji će svojim dolaskom u ovome svijetu uništiti zlo i zle.[1] Točno je jedno i drugo mišljenje.
Isus se služi slikom iz svakidašnjeg života, da njome opravda svoje stavove i da osvijetli tajnu Božjega kraljevstva. Pripovijeda događaj, koji se u Palestini znao češće dogoditi. Ako se netko nekome htio osvetiti, nije mu mogao nanijeti veće štete nego da na njegovoj zasijanoj njivi posije noću kukolj, odnosno ljulj, jednu vrstu otrovnoga korova, iste porodice kao i pšenica; razliku primjećuje samo vješto oko dok je usjev malen, inače je uočljiv tek kad uzraste i isklasa. Nakon što su sluge primijetile kukolj među pšenicom, začuđeni dolaze gospodaru, i znajući da je on posijao samo dobro sjeme, panično pitaju: Odakle onda kukolj? (13,27). Gospodaru je jasno: to je mogao učiniti samo njegov neprijatelj. Njihov prijedlog, da pođu i da ga počupaju, normalna je stvar u Palestini. U Isusovo vrijeme plijevilo se češće i gotovo poslovično govorilo: Tko je plijevio, učinio je više nego onaj koji je orao.[2]
Sve do toga časa Isusovi su slušatelji mogli mirno pratiti pripovijedanje događaja. Sve im je to poznato iz njihova svakidašnjeg iskustva. Međutim odgovor gospodara da se kukolj ne čupa i da ga se pusti da raste zajedno s pšenicom do žetve, čini im se neshvatljiv i neprihvatljiv. Zar gospodar ne zna da je kukolj otrovna biljka, da je snažniji od pšenice i da ugrožava njezin rast i dozrijevanje? Zabrinutost slugu i strpljivost gospodara uvela je slušatelja u dramatično zbivanje i nema mu izlaska, dok se ne opredijeli za jednu ili za drugu stranu, za stranu slugu ili stranu gospodara. To je onaj strani elemenat u Isusovim prispodobama, ključno mjesto za razumijevanje, rasuđivanje i odlučivanje. To je križište Božjih i naših misli, to je vidikovac s kojeg se nazire Božji svijet i čuje zov u novu stvarnost. Što se krije iza te slike? Što je Isus tom prispodobom htio reći slušateljima svoga vremena, pa i nama danas?
Poruku treba tražiti u razgovoru slugu s gospodarom. Sluge muči pojava kukolja. Odakle kukolj, odnosno ljulj, ta otrovna biljka, kad je gospodar na svojoj njivi posijao samo dobro sjeme? Odakle u svijetu ta razorna moć, koja se zove zlo? Nato pitanje koje je mučilo i muči čovjeka svih vremena, gospodar odgovara kratko i jasno: zlo ne potječe od njega, zlo potječe od zlobe čovjeka neprijatelja. U tumačenju prispodobe neprijatelj dobiva svoje pravo ime: đavao (Mt 13,39). Gospodara ne zanima toliko teoretsko pitanje: odakle zlo, nego više praktično pitanje: kako živjeti u svijetu gdje vlada zlo? Postoji li mogućnost suživota između kukolja i pšenice, između dobrih i zlih? Dok su sluge mišljenja da nema suživota i da kukolj iz pšenice treba odmah odstraniti, gospodar zahtjeva suživot: Pustite nek oboje raste do žetve (Mt 13,30). Svoj teško shvatljivi i još teže prihvatljivi zahtjev gospodar opravdava brigom za pšenicu. Dok je usjev malen teško se može ustanoviti što je kukolj, a što pšenica, a kad uzraste kukolj svojim snažnijim žilama obavije žile pšenice tako da čupanje kukolja nosi sa sobom i čupanje pšenice. Dobro pšenice zahtjeva da do žetve raste zajedno s kukoljem. U odgovoru gospodara krije se i veliko pouzdanje u snagu i izdržljivost pšenice, on zna da ju kukolj neće nadvladati i da će unatoč ugrozi dozreti za žetvu. Prispodoba je unatoč ugrozi puna optimizma.
Isus se ovom prispodobom usprotivio duhu isključivosti političko-religioznih pokreta svoga vremena u Izraelu, koji su išli za tim da iz svoje sredine odstrane grješnike, da stvore čistu zajednicu, sveti ostatak spašenih.
Farizeji su upravo po svom odvajanju od svega što je nečisto dobili ime odvojeni. Držali su se one: što svetiji – to od grješnika udaljeniji.
Eseni, svojevrsna monaška zajednica, povukli su se u pustinju kako bi ostvarili ideal čiste, svete zajednice.[3] Nitko s fizičkom i moralnom manom nije mogao biti njihovim članom. Slijepi, gluhi, nijemi, sakati, gubavi, grješnici, nemaju nikakve šanse kod Boga. Takvima nije bilo dopušteno prisustvovati na Božjoj službi. Sami su sebe nazivali svetim imenima, primjerice: sinovima svjetla, ljudima svetosti, članovima novog saveza i kao takvi učili su svoje mlade da mrze zle ljude.
Zeloti, revnitelji za Božju stvar, silom su htjeli ostvariti Božju vlast nad Izraelom po načelu: ubiti bezbožnika, isto je što i Bogu služiti.
Pa i sam Ivan Krstitelj, unatoč svim razlikama, kojima se izdiže iznad tih pokreta, najavio je Mesiju s vijačom u ruci koji će svoje gumno pročistiti i žito skupiti u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,12).
U takvom započinje Isus svoje djelovanje. Svojom pojavom i nastupom odudara od svih tih pokreta. U ophođenju s grješnicima razlikuje se i od Ivana Krstitelja. ZaIvana je oproštenje plod pokore, a za Isusa pokora plod oproštenja.
Farizejima je Isus trn u oku zbog svog druženja s grješnicima. Na njihovu kritiku, zašto blaguje s njima, odgovara gotovo programatski: Ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike (Mt 9,13). Blagujući s carinicima i grješnicima, s onima koje su farizeji iz svetoga Božjeg naroda isključili, Isus javno proglašava da su i oni sinovi Božji, članovi izabranoga naroda.
Sa Esenima Isus, doduše, nije imao neposredne veze, ali okupljajući oko sebe grješnike i bolesnike svih vrsta, i tražeći od svojih da u goste zovu siromahe, sakate, hrome, i slijepe, kao da je imao njih pred sobom i osudio njihov ideal čiste zajednice. Iskustvo Boga koji bezgranično i bezuvjetno ljubi svakoga čovjeka, razlog je zašto Isus ne sabire sveti ostatak, već sveopću zajednicu Božjega naroda; u njoj ima i mora biti mjesta za dobre i zle, kukolj i pšenicu. Time Isus nije relativizirao zlo, niti je dokinuo razliku između dobrih i zlih. Isus zna da će jednom doći konačna dioba i da završnica dobrih i zlih nije i neće biti ista. Bog u svome beskrajnom milosrđu pruža u ovom milosnom roku priliku zlima da se poprave, a dobrima da se po njima u dobru učvrste. Stoga gospodareve riječi slugama: Pustite nek oboje raste do žetve, vrijede i danas. Isus ne stvara posebnu zajednicu svetaca, nego zajednicu vjere budućih svetih, koji žive iz Božjega milosrđa. Diobu između dobrih i zlih odgađa za kraj povijesti, podnosi pad i nevjernost i kod vlastitih učenika. Odvajanje neće uslijediti prema nacionalnoj, pa ni prema religijskoj pripadnosti, već prema djelima ljubavi. Isus je od početka otvorio vrata Božjega kraljevstva svim narodima i svakom čovjeku i ta vrata spasa ostaju otvorena do žetve. Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i strpljivosti daje svakom čovjeku, napose zlu čovjeku, mogućnost i vremena da se predomisli, dozrije, obrati i spasi. Taj milosni rok trajat će do žetve, tj. do sudnjega dana, a onda će uslijediti konačna i nepogrešiva dioba između kukolja i pšenice, između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom, o čemu nam govori završni dio tumačenja naše prispodobe: Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svoga (13,41-43). Blaženi, koje anđeli na kraju budu prepoznali kao pšenicu i skupili u Božju žitnicu. Amen
[1] R. SCHNACKENBURG, Gottes Herrschaft und Reich, Freiburg 1965,108.
[2] O. KNOCH, Wer Ohren hat, der höre. Die Botschaft der Gleichnisse Jesu, KBW, Stuttgart 1983, 102.
[3] R. SCHNACKENBURG, Gottes Herrschaft, 65 sl.