17. nedjelja kroz godinu (A): Skriveno blago i dragocjeni biser
Skriveno blago i dragocjeni biser – Skriveni Krist u Pismima[1]
1 Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30; Mt 13, 44-52
Ovo je treća nedjelja da slušamo Isusove prispodobe. S ove tri iz današnjeg evanđelja: o sakrivenom blagu, o dragocjenom biseru i ribarskoj mreži završava ciklus sedam prispodoba o Božjem kraljevstvu iz 13. poglavlja Matejeva evanđelja. Prve dvije čine za se jednu cjelinu, a treća je srodna s onom o kukolju u pšenici. Prve dvije govore o ponašanju čovjeka u milosnom roku povijesti, a treća o njegovim posljedicama u vječnosti. Pozabavit ćemo se iscrpnije s prispodobnim parom o blagu i biseru (Doppelgleichnis).
Prispodobi o skrivenom blagu i dragocjenom biseru može se pristupiti s dvije strane, sa naše ljudske i s Božje, Kristove strane. Pristupimo li s ljudske strane, blago i biser predstavljaju (Matejevim rječnikom rečeno) kraljevstvo nebesko, pristupimo li s Božje strane, blago i dragocjeni biser jest izgubljeni čovjek. Pogledajmo na prispodobu pod prvim vidikom. U središtu su dvije osobe iz različitih društvenih sredina, u prvoj siromašni seljak, poljodjelac, najamnik, radi na tuđoj njivi, a u drugoj bogati veletrgovac dragulja. Najamnik i trgovac nisu imenovani. Znak univerzalnosti i poziv čitatelju da se u njima prepozna i u njihovu duhu pod svojim imenom djeluje. Poruka je ista, ima univerzalno značenje, tiče se siromašnih i bogatih.
Skriveno blago (13,44)
Prva prispodoba o skrivenom blagu (13,44) je kratka, sastoji se samo od jedne rečenice, prepune dinamike, izražene u pet glagola, pet radnji: pronađe, sakrije, ode, proda, kupi. Kao veliki pripovjedač Isus je, kako smo vidjeli, svojim prispodobama plijenio pozornost slušatelja. Služeći se slikom o sakrivenom blagu ušao je u njihov unutarnji svijet želja, uveo ih u zbivanje prispodobe s nakanom da se u njoj prepoznaju i sa sretnikom pronađenoga blaga poistovjete. Pronaći skriveno blago bila je uistinu želja i san mnogih, napose siromašnih ljudi na istoku. Te želje nisu bile nerealne. Uslijed mnogih ratova, koji su stoljećima harali Palestinom, ljudi su zakapali svoje najdragocjenije stvari u zemlju kako bi ih sačuvali od pljačke ratnika.
Ta mogućnost postala je stvarnost u životu siromašnog seljaka najamnika dok je orao na tuđoj njivi. Ne sluteći, iznenada je naišao na zakopano blago. Novi svijet u njegovu životu. Presretan stvara na brzinu realne i dalekosežne planove koji će mu omogućiti da postane njegovim vlasnikom. Očito da je poznavao pravne propise, rimske i židovske: sve što se nalazi u zemlji pripada vlasniku te zemlje. Ne preostaje mu ništa drugo nego da tu zemlju kupi i postane punopravnim vlasnikom tajne koju ona u sebi krije. Na brzinu ponovno skriva blago, odlazi sav radostan, prodaje sve što ima i kupuje njivu.[2]
Dragocjeni biser (13,45-46)
Druga prispodoba drugom slikom osvjetljuje istu stvarnost. Bogati veletrgovac traga za lijepim biserjem. Biserje i drago kamenje bilo je uvijek u cijeni, traženo kako onda tako i danas, ta od njih se pravio nakit što je uvijek privlačilo žene i trgovce. Kažu da je Julije Cezar darovao majci svoga kasnijeg ubojice Bruta biser u vrijednosti od 6 milijuna sestercija, što iznosi oko 1.200.000 DM (oko 600.000 Eura). Povjesničari vele da je egipatska kraljica Kleopatra imala biser u vrijednosti od 100 milijuna sestercija, odnosno 20 milijuna DM (oko 10 milijuna Eura).[3]
Trgovac koji je naišao na jedan takav biser, očaran njegovim sjajem i njegovom ljepotom, ne gubi vrijeme, nego odlazi odmah, prodaje sve što ima da ga kupi. Ponaša se na isti način kao i siromašni seljak poljodjelac koji je pronašao sakriveno blago. Jedan i drugi bez oklijevanja i dugog razmišljanja koristi jedinstvenu priliku zalažući sve svoje samo da stekne pronađeno blago, odnosno dragocjeni biser. Oni koji ih izvana promatraju, mislit će da s njima nešto nije u redu. Smatraju da je ono čega se odriču kudikamo vrednije od onoga što stječu. To je onaj strani, provokativni element u Isusovim prispodobama, koji se protivi našem iskustvu i sili nas na preispitivanje naših stavova. Samo onaj koji je pronašao skriveno blago i kome je biser zablistao u svom sjaju svome, zna da sve ono što ima i prodaje nije ništa u usporedbi s onim što s njim i u njemu dobiva.
Zanimljivo je uočiti razliku i sličnost između ta dva čovjeka u prispodobi. Prvi je siromah, najamnik, radi na tuđoj njivi, ne sanja o nikakvome blagu, orući slučajno udari u neki ćup i u njemu otkri skriveno blago. Obradova se radošću velikom, prepozna njegovu neprocjenjivu vrijednost, odmah prodaje sve da kupi njivu s blagom. Drugi je veletrgovac, bogat čovjek, aktivno traga za dragocjenim biserom i pronašavši ga prodaje sve i kupi ga.
Prispodoba – slika našega života
Prepoznati se u prispodobi, znači prepoznati Božje djelovanje u vlastitom životu. U prvoj prispodobi Božje se djelovanje očitovalo u svakidašnjici siromašnoga radnika, koji vrši svoju dužnost, obavlja svoj svakidanji posao i tu u svojoj rutinskoj svakodnevici iznenada nailazi na skriveno blago. Tu se ostvaruje ono što sv. Pavao, citirajući proroka Izaiju, Rimljanima piše: Nađoše me koji me ne tražahu, objavih se onima koji me ne pitahu (Rim 10,20; Iz 65,1). To su milosni trenutci u našem svakidašnjem životu kad nas dragi Bog iznenadi i otvori oči srca da ga prepoznamo u dobroti i plemenitosti ljudi s kojima živimo i radimo. K. Rahner ukazuje na konkretne događaje iz našega svakidašnjega života u kojima Boga dodirujemo, a da toga ni svjesni nismo: Sreli smo dobrog čovjeka, netko nam je učinio dobro, oslobođeni smo teškog straha ili krute patnje, ili se pak u nas uselila kakva velika, tiha radost. Kao sami od sebe osjećamo kako iza toga događaja vlada još nevidljiv jedan drugi, veći, kako je ovaj bljesak radosti samo odsjev vječnoga svjetla. Zahvalno ćutimo da je mimo nas tiho prošao Bog i blagoslovio nas. Tada nas ispuni samo od sebe novo, živo znanje da je On dobar, velik i pun milosrđa. Njegova nas blizina obuzima i Njegov blagoslov budi u nama ljubav.[4]
U drugoj prispodobi je prikazan trgovac s draguljima. Za razliku od najamnika on je aktivan, neumorno traga za dragocjenim biserom i ne miruje dok ga ne pronađe. Za njega vrijede Augustinove riječi: Nemirno je srce moje, dok se ne smiri u tebi. Trgovac je nezasitan, ne zadovoljava se s pronađenim, ograničenim, on čezne za biserom koji ispunja njegove želje, što više koji je veći od njegovih želja. Tu misao je divno izrekao Abelardo u svoje vrijeme opisujući nebeski Jeruzalem kao konačni cilj, grad, u kojem želja nije veća od stvarnosti niti je nagrada manja od želje: Terminus est illa civitas ubi non praevenit rem desiderium nec desiderio minus est praemium.[5] Dok se to ne ostvari, čovjek ostaje i dalje trgovac koji neumorno ide od jednog bisera do drugoga ostajući otvoren u nadi da će mu jednom traženi biser zablistati u svoj svojoj ljepoti. Dotle putujući i tragajući moli sa sv. Anzelmom: Gospodine, pouči me da te tražim i pokaži se onome koji te traži; jer niti te mogu tražiti ako me ti ne poučiš, niti te naći ako se ne pokažeš. Daj da te tražim žudeći, da te žudim tražeći, da te nađem ljubeći i da te našavši još više ljubim i tražim.[6]
Radosni završetak
Prispodobe o blagu i biseru završavaju radošću. Završit ću ushitom jednog velikana svjetske književnosti kad je u teškim trenucima svoga života otkrio najdragocjeniji biser – Isusa Krista. Veliki ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski bio je mladosti militantni socijalist i ateist. Radi političke zavjere protiv cara osuđen je godine 1849. u dobi od 28 godina na smrt. Svezanih očiju prikovan uza stup za strijeljanje čekao je izvršenje kazne. U posljednji čas stiglo je pomilovanje od cara, prognan je u Sibir na deset godina robije. Neshvatljivo je što čovjek može sve izdržati, a da ne poludi, piše u Zapiscima iz tog vremena. Na robiji susreće se s Novim zavjetom, jedinom knjigom koju su robijaši smjeli imati. Kroz tamu i patnju toga vremena dolazi do vjere koju 1854. godine u pismu (gospođi Fonwisina,) ženi jednog političkog zatvorenika sažima u svoj vlastiti Credo: Dijete sam svoga stoljeća… stoljeća vjere i sumnje i to sam do dana današnjega i to ću ostati do groba. Što sve nisam prepatio i što još uvijek ne patim uslijed svoje žeđi za vjerom. Ta žeđ u mojoj duši je to veća što su dokazi protiv vjere jači. Bog mi je ipak tu i tamo dao trenutke potpunog mira: trenutke u kojima ljubim i u kojima znam da me drugi ljube. U takvim trenucima ispovijedam svoj Credo. Taj Credo je vrlo jednostavan: vjerujem da nema ništa ljepšega, dubljega, simpatičnijega, pametnijega, uzvišenijega i savršenijega od Krista. Ljubomornom ljubavlju velim sam sebi da takva šta ne samo nema, već neće nikad ni biti. Još više: kad bi mi netko dokazao, da je Krist izvan istine, radije bih pristao uz Krista, nego uz istinu.[7]
Mi smo hodočasnici prema nebeskom Jeruzalemu tragajući za skrivenim blagom i dragocjenim biserom Isusom Kristom u Pismima. Čuli smo danas iz prvog čitanja riječ Božju upućenu mladom kralju Salamonu, a preko njega svakom slušatelju: Traži što da ti dadem, a on iz sve duše zavapi: Podaj svome sluzi pronicavo srce (1.Kr 3,6.9). Gospodin pohvali i nagradi tu molitvu. Uz tu molitvu usvojimo i u život ponesimo molitvu sv. Anzelma: Gospodine, daj da te tražim žudeći, da te žudim tražeći, da te nađem ljubeći i da te našavši još više ljubim i tražim. Amen
[1]Sv. IRENEJ, Adversus Haereses IV, 26, 1. Vidi U. LUZ, Das Evangelium nach Matthäus I/2, Benziger/Neukirchener 1990, 354.
[2] E. LINNEMANN; Gleichnisse Jesu, Göttingen, 1961,95-103.
[3] J JEREMIAS; Die Gleichnisse Jesu, Berlin, 1966,198
[4] K. RAHNER, O potrebi i blagoslovu molitve, KS, Zagreb 1978,42.
[5] ABELARDUS, PETRUS. “Hymnus 29: In Sabbato ad Vesperas.” U: Analecta Hymnica Medii Aevi, svezak 48, uredio Clemens Blume, Leipzig: Reisland, 1905., str. 163–164.
.[6] Sv. ANZELMO, Proslogion, cap. 1, v. 1, p. 100. (Opera Omnia, Sécau)
[7] Cit. prema J.VAN DER ENG u: HARRY / A. A. MOURITS (Hrsg.), Wer ist in Gottes Namen dieser Jesus?, Freburg 1971, 81.