45. obljetnica smrti msgr. Stjepana Batinovića

Dana 18. srpnja 1981. preminuo je u Hrasnu don Stjepan Batinović zvani Dumo. O njemu su izišla dva zbornika: prvi pod naslovom Narod svome Dumi (uredili don R. Marković i don R. Perić), Mostar, 1987., a drugi Stjepan Batinović svećenik vjere (priredio don I. Šutalo), Mostar, 2014.

Don Stjepan je rođen 26. prosinca 1912. u Dužima kod Neuma. Osnovnu školu pohađa u Topolom, gimnaziju u Travniku: 1925.-1933. Filozofiju i teologiju u Sarajevu: 1933.-1938. Zaređen je za svećenika Trebinjske biskupije 20. veljače 1938. u Sarajevu. Službovao je u Prenju: 1938.-1939., u Stocu: 1939.-1941., na Trebinji: 1941.-1947. i u Hrasnu: 1947.-1979., kada je na vlastitu molbu umirovljen. Vrlo je zaslužan za ostvarenje Gospina svetišta u Hrasnu pod nazivom “Kraljice Mira”. Posredstvom svoga “Vjesnika” više od 15 godina razgovarao je i sa župljanima i s hrašanjskim i drugim iseljenicima po cijelome svijetu. Papa ga je 24. siječnja 1977. imenovao monsinjorom. Umro je u Hrasnu 18. srpnja 1981. i pokopan u svećeničkoj grobnici u crkvenom dvorištu.

Ovdje prenosimo kraćeni razgovor koji je vodio don Ivo Šutalo, tadašnji župnik u Studencima, s tadašnjim biskupom ordinarijem R. Perićem, a objavljen je u drugom zborniku, str. 13-20.

*Oče biskupe, sjećate li se gdje je bio Vaš prvi susret s don Stjepanom Batinovićem i kako Vas se dojmio?I kakva je bila vaša suradnja s njime?

Biskup: Prvi susret s don Stjepanom bio je, čini mi se, tek nakon moje Mlade Mise 1969. Negdje smo se toga ljeta vidjeli na svećeničkom susretu, možda na Domanovićima. Ispričao se da nije mogao biti na Mladoj Misi i dao mi neki svoj prilog koji bi vjerojatno bio stavio na mladomisnički stol. Zapamtio sam ga po radosnu izgledu, naočalama i po tom – prilogu. S Mlade su Mise tri „reportera“ izvijestila u njegovu Vjesniku: don Ivan Kordić, župnik; don Petar Vuletić, Šjor, i Damjan Raguž, bogoslov: Dumo i njegov narod, 9-1969., str. 56-58. Te me jeseni biskup Petar Čule vratio u Rim na dovršetak studija, a 1971. imenovao župnim upraviteljem u Trebinju. Od tada sam se češće susretao s Dumom. Osobno sam mu zahvalan što sam na stranicama njegova Dume počeo pisati iz Trebinja od 1972. Objavio mi je barem 25 članaka. I prvu knjižicu: Iz Trebinjskih susreta i razgovora, 1974. U razgovoru sam s njim uvijek bio učenik, a on učitelj, od 1971. do 1981. I danas.

*Svećenika u Istočnoj Hercegovini obični vjernik jednostavno zove „dumo“. Tako imamo dumu Ivicu, dumu Peru, dumu Ivana itd. No kad bi se izgovorilo samo „Dumo“ bez imena, onda se to uglavnom odnosilo na don Stjepana. Je li tako i, ako jest, zašto je tomu tako?

Biskup: Vjerojatno zato što je don Stjepan objavljivao Vjesnik kojemu je dao naslov najprije „Dumo svome narodu“ pa onda „Dumo i njegov narod“. Pod pojmom Dume mislilo i na ime urednika i na naslov časopisa, osim ako se izričito lokalno znalo na koga se misli i cilja. Neki drugi, doduše rijetki, svećenici nisu se osjećali počašćeni da ih se naziva „dumom“.

*Što Vas se osobno kao svećenika najdublje dojmilo kod don Stjepana?

Biskup: Tri njegove ljubavi! Ljubav prema Bogu. Ljubav prema Gospi i ljubav prema Crkvi, narodu.

1 – Za njega je Bog bio vrhunska i apsolutna vrijednost, Tri Božanske Osobe u jednome Boštvu, i on je stajao pred Bogom kao malo dijete, puno pouzdanja i strahopoštovanja. Bogu slava i zahvala, a od Boga milosti, osobito oproštenje. On je bio vjernik koji je svoju katoličku i svećeničku vjeru stalno njegovao, obrazlagao i pred drugima svjedočio. I druge poticao da vjeruju.

2 – Ljubav prema Gospi očitovala se u marijanskim slavljima na Hrasnu. Svećenici su govorili, pa ili su se šalili ili ozbiljno brojili, da je Dumo slavio dvanaest Gospa na Hrasnu:

Gospu Kandeloru 2. veljače,

Gospu Lurdsku 11. veljače, od 1957.,

Blagovijest 25. ožujka,

Gospu Fatimsku druge nedjelje u svibnju,

Gospino Pohođenje Elizabeti 31. svibnja,

Veliku Gospu 15. kolovoza,

Srce Marijino 22. kolovoza,

Gospu Plačuću iz Sirakuze 29. kolovoza,

Malu Gospu 8. rujna,

Gospu Žalosnu u listopadu,

Bezgrješno Začeće Blažene Djevice Marije 8. prosinca, Zaštitnicu župe, i krunu:

Kraljicu mira – druge nedjelje svibnja, proglašeno svetište 1977. – četiri godine prije početka takozvanih ukazanja u Međugorju.

Kada je god mogao sazvati narod za koji veći Gospin blagdan na ispovijed i na sv. Misu, nije propuštao prilike. A ljubav mu je prema Gospi bila i svojevrsna naknada jer mu je rođena majka umrla dok je bio dijete. U ljubavi prema Gospi bio je radije raskošan negoli siromašan.

3 – Ljubav prema Katoličkoj Crkvi i svomu hrvatskom katoličkom narodu. Vrhovno mu je pravilo u svećeničkom radu i životu bilo: spasenje duša! Poštovanje hijerarhije: Papa i biskupi, a onda svećenici kao izravni i svakodnevni pastiri vjernika. Bio je svjestan da je bio i djelovao u uzvišenoj ulozi duhovnoga vođe povjerena mu naroda.

*Imali ste prilike s njim obilaziti naše vjernike po svijetu. Kako ste Vi to doživjeli?

Biskup: Pozvao me da ga pratim u Sjevernu Ameriku (SAD i Kanadu) mjesec i pol dana 1975. Iako su mu bile 63, a meni 31 godina, nigdje ga nisam mogao stići. Sve sam pokušao opisati pod naslovom: „Posjet iseljenicima u Kanadi i Americi“, u: Dumo i njegov narod, 21-1975., str. 23-32. A Dumo je dopisao Dodatak, str. 32-34. On je najviše informacija čuo, na primjer, od Matićuše Rogonjić, od Ljubice Jerinić, od Vujinuše Raguževe i tako. Njega je najviše interesirao moralni život naših ljudi. Gdje je vidio da to cvate, bio je preradostan; a gdje je vidio da je to ugroženo, nastojao je pomoći ako je ikako mogao i razgovorom i pismom i Vjesnikom. Njemu je bio jednako bliz srcu i onaj iz Njavrinih kuća i oni s obale Pacifika!

*Može li se za njega reći da je bio pionir (pokretač) izdavačke djelatnosti u našim biskupijama pa i široj okolici i koliku je vrijednost imao župni vjesnik „Dumo i njegov narod“ u njegovo vrijeme? A kakvu vrijednost ima danas?

Biskup: Dumo je tražio načina kako Evanđelje širiti na što učinkovitiji način. Žao mu je bilo naroda koji je odselio i bojao se da se vjerski i moralno ne izgubi u svijetu. Njima je u prvom redu slao Vjesnik smatrajući se duhovnim ocem svima koje je krstio, pričestio, za sv. krizmu pripremao, vjenčao… On je ocijenio da je pisana riječ puno uspješnija od samo izgovorene, jer onu napisanu uvijek možeš ponovo pogledati i o njoj razmisliti, a izgovorena ode u zrak. On je od 1964. do 1980., u nepunih 16 godina župničkoga života izdao 16 knjižica i knjiga, što svojih što drugih autora, i 28 brojeva (oko 1.800 stranica) Dume i njegova naroda. U svemu 44 sveska, gotovo po 3 knjige godišnje! Kada imaš u vidu da je dosta toga osobno i ručno, nešto i na stroju, napisao, pri svjetiljci uljanici – struja je stigla na Hrasno tek 1976. godine – da je uglavnom sam bio i auktor, i lektor, i korektor, i recenzent, onda ti netko može reći da to nije bilo na nekoj književnoj i teološkoj razini. Bilo je tiskarskih i pravopisnih pogrješaka, ali nije moralnih i doktrinarnih hereza! On nije pisao teolozima, nego narodu – ali se čitalo, komentiralo i tražilo ono što je on objavljivao. Eto danas je na kompjutorskoj razini, pa koliko se čita? O Hrasnu nitko ne može napisati solidnu monografiju a da ne posegne u Dumu i njegov narod i u neke knjige koje je on objavio. Nisu podatci uvijek mjerodavni, ali jesu smjerodavni, upućuju čitatelja kamo treba ići da dođe do pune istine. Putokaz! Zar je to malo? Pišući monografiju o našem svećenstvu od 1600. do 2000. godine, Da im spomen očuvamo, citirao sam Dumu više od 170 puta! Koliko je to vrijedan izvor informacija, kazuje i činjenica da je cio Dumo doživio svoj reprint u tri sveska 1998. godine u izdanju Župnog ureda na Hrasnu i Turističke naklade u Zagrebu. Uostalom, on je ostavio tako živ pečat da su upravo svećenici s Hrasna podržavali trajnu uspomenu na njega: jedan je na njegovu svećeničko-pastoralno-spisateljskom radu diplomirao iz teologije u Sarajevu, drugi je magistrirao iz duhovnosti na Gregorijani u Rimu, a evo sada ovom knjigom želite i „doktorirati“. Ovo je drugi zbornik o njemu u povodu 100. obljetnice rođenja, a prvi, „Narod svome Dumi“, izišao je 1987. u povodu 5. obljetnice njegove smrti. Vi svećenici podrijetlom iz Hrasna dokazujete da je Dumo živ i aktivan! Čestitam vam na vašem pothvatu!

*Neki bi za njega znali reći da je bio strog, da je previše zahtijevao na vjeronauku, da je javno opominjao, da je od naroda uvijek tražio: rad, dnevnice na crkvenim poslovima, novčanu pomoć itd. Što biste Vi na to rekli?

Biskup: Bio je strog i istodobno pun ljubavi prema djeci, mladeži, župljanima. Nije prestajao opominjati krivo usmjerene dok se stanje ne popravi. Pri svemu tome bio je učitelj, kao onaj koji ima vlast: Bog je iznad – na nebesima, Papa u Rimu, biskup u Mostaru, on u Hrasnu. Hajdemo naučiti i činiti što valja, a ne činiti što ne valja! Sve je tomu služilo. I u tome je sav zakon i proroci. On je od drugih tražio da bi drugima prenosio. Nije se bogatio nego druge usrećivao.

*Don Stjepan je u Hrasnu kao župnik proveo 33 godine. Za vrijeme njegova župnikovanja, ili od onih koje je on krstio, u sjemenište je pošlo 12 danas živih svećenika i 18 živih časnih sestara?Što mislite je li, uz Božju milost, bio velik i don Stjepanov doprinos tim zvanjima? I koji je razlog da su u moderno vrijeme duhovna zvanja u velikoj krizi, barem u našim krajevima?

Biskup: Kao što je pravim roditeljima stalo da imaju djece, zdrave i brojne djece, tako je don Stjepanu stalo do toga da ima zdravih i brojnih kandidata za svećeništvo i za posvećeni život. Stalno je podsjećao i zvao mlade na duhovni život, u duhovno zvanje. Radovao se svakomu sjemeništarcu i bogoslovu, kandidatici i novakinji. Pomagao kada bi polazili iz Hrasna, posjećivao ih u njihovim ustanovama, rado ih dočekivao u župnoj kući, radovao se svakom ređenju i polaganju vječnih zavjeta. On je imao živo Djelo za duhovna zvanja. Nije prestajao moliti, kucati na vrata i slati u sjemeništa i samostane. On je sijao, a koliko se primilo, zavisilo je od stotine čimbenika. Nije bilo do njega. On je ispunio svoju zadaću. U 33 godine – više od 30 uspjelih duhovnih zvanja! Ne znam koji svećenik u Hercegovini ima u svome duhovnom katalogu tolik broj pozvanih i odazvanih, ne ulazeći u kvalitetu njihova duha.

Zašto je danas nestašica zvanja? Manje je vjenčanja i rađanja. Manje zajedničke molitve i žrtve za duhovna zvanja. Manje je našega svećeničkog i redovničkog uzorna svjedočenja; više je jagme za imanjem, nasladom i novcem. Glava je s očima više prignuta k zemlji negoli uzdignuta k nebu odakle dolazi spasenje. Više je trke za trbuhom negoli za duhom. Sve se više relativizira, tj. ne razlikuje dobro od zla, istina od laži, lijepo od ružna, ljubav od grijeha. Onim župljanima koji škrtare da svoje dijete, koje to hoće, pošalju putem prema svećeništvu ili redovništvu, može se lako dogoditi da izgube i dijete i da im se oduzme župnik. Ako mi kršćani držimo samo do zemaljskoga, tjelesnoga, materijalnoga, onda smo mi najbjedniji i najprotuslovniji stvorovi na svijetu! Bog voli radosna darivatelja, a ne škrta, sitničava, mršavca, tvrdicu, štedljivca i cicijaša!

*U čemu je don Stjepan, po Vama, i onda i danas i uvijek jednako svijetao primjer i uzor svakom svećeniku, vjerniku, redovniku, redovnici?

Biskup: Dolazio sam više puta iz Trebinja na Hrasno od 1971. do 1974., i na poziv i bez poziva. Čini mi se da sam više od njega životno naučio u te tri „pastoralne“ godine nego u vrijeme 20-godišnjega školovanja prije toga.

Prvo, on je bio razuman čovjek. Logičan u mislima i riječima. A otvoren dijalogu sa svakim. Završio više odlikom negoli vrlo dobrim kod isusovaca malu i veliku gimnaziju u Travniku te filozofiju i teologiju u Sarajevu. A k tomu stalno nešto čitao i pisao. On nije mogao mirovati. Ne može se s njim razgovarati pripovijedajući napamet. Ako uđeš s njim u dijalog, prinudit će te da logično izlažeš što pričaš, da argumentirano obrazlažeš što tvrdiš, da ne kritiziraš više nego što možeš dokazati.

Drugo, on je bio moralna osoba. Božje su zapovijedi, i crkvene, bile kriterij njegova govora i tvora, propovijedanja u crkvi i ponašanja izvan crkve, pisanja u Vjesniku i razgovaranja u župi i po svijetu. Kako je bio zahtjevan i strog prema drugima, još je bio nepopustljiviji prema samomu sebi. On se nije ustručavao izreći što je imao pred svakim forumom i auktoritetom, u istini i poštovanju. Od svećenika je očekivao da bude svećenik u punom i pravom smislu riječi. Ako si ga zamolio za savjet, za razgovor, za ispovijed, sve je ostavio u stranu da ti iziđe u susret. Otac i odgojitelj. Raširenih ruku dočekivao kapelane, suradnike u Vjesniku, pripremao nasljednika, radovao se svećeničkom uspjehu gdje god bio, a rastužio bi se nad škandalom, kao što se otac ražalosti kada čuje nešto gadno i ružno o svome sinu ili kćeri.

Treće, on je bio pun suosjećanja prema drugima. Prema sirotinji, neukima, bolesnima, grješnima. Ako nije mogao uvijek obrazložiti što je osobno vjerovao, svoje je vjerovanje u Boga uvijek dokazivao u konkretnim djelima ljubavi prema drugima. Visoko razvijen osjećaj za potrebe bližnjih znajući da će po tom osjećaju i djelu i sam biti suđen pred Bogom.

KRISTE, BUDI MU ŽIVOT TI!