O lijekovima za tjeskobu pasa
Raste davanje lijekova kućnim ljubimcima i što to govori o svjetonazoru.
Svake godine kada vatromet obasjava američko nebo na Dan neovisnosti 4. srpnja, društvene mreže usijavaju se od ljutitih vlasnika kućnih ljubimaca koji se tomu protive. Dana 5. srpnja 2025. ABC 10 News u San Diegu izvijestio je kako je mjesno društvo za zaštitu životinja već pronašlo više od 100 napuštenih životinja, uglavnom pasa, koje su glasni praskovi preplašili i otjerali ih iz svojih domova. Jedna zaposlenica rekla je novinarima da očekuje kako će se taj broj sljedećih dana učetverostručiti.
Povećana zabrinutost zbog utjecaja pirotehnike na kućne ljubimce dijelom je posljedica činjenice da Amerikanci imaju puno više kućnih ljubimaca nego ikada prije. Od godine 2023. broj pasa povećao se za više od tri milijun, čime je ukupan broj kućnih pasa u Sjedinjenim Američkih Državama premašio 68 milijuna. Istodobno, lijekovi za kućne ljubimce postali su unosna medicinska industrija. Mrežna stranica za opskrbu kućnih ljubimaca Chewy.com navodi deset najčešćih lijekova za paranoidne štence, a prema istraživanju iz 2016. godine, 83 % veterinara propisivalo je lijekove za tjeskobu psima kao standardni dio svoje veterinarskoga rada.
To se, naravno, podudara s eksplozijom dijagnoza duševnoga zdravlja i „terapijskoga govora“ među ljudima, kao što je opisano primjerice u knjizi Abigail Shrier, Bad Therapy (Loša terapija). Stoga je moguće da neki vlasnici projiciraju vlastite duševne borbe na svoje ljubimce. Primjerice, liberalna politička uvjerenja pokazuju snažnu korelaciju s dijagnozama duševnoga zdravlja. Stoga ne čudi, kako je navedeno u The Atlanticu, da su „veterinarski bihevioristi uglavnom grupirani u liberalnim područjima…“. Budući da im njihov psihijatar pomaže izaći na kraj uz pomoć lijekova, mnogi pretpostavljaju da se isto može učiniti i za njihova psa.
Tisak je navalio na tu zamisao. U članku New York Timesa iz 2022. pod naslovom „Štenci na Prozacu“, vlasnicima je rečeno kako „uočiti znakove“ tjeskobe i druge poremećaje svojih ljubimaca. Članak je čak i nepoželjno ponašanje životinje opisao kao „mentalnu bolest“, a ne kao znak nedovoljne obuke.
Pretpostavka svjetonazora koja ovdje djeluje jest da, ako se ljudski osjećajni i duhovni problemi mogu riješiti receptom, mogu se riješiti i Fidovi. To je rezultat kulture koja životinje promiče na položaj sličan čovjeku, a ljude srozava na položaj visoko razvijenih životinja. Davanje ljudskih osoba (antropomorfizacija) životinjama uzrokuje da njihovo ponašanje vlasnici tumače kao više od puka nagona ili uvjetovanosti. „Darwinizacija“ ljudi opravdava uklanjanje neželjenih ljudi kao što bismo to učinili s nesnosnim životinjama. Rezultat je kultura u kojoj se i psi i ljudi tretiraju na izrazito slične i neprimjerene načine.
Dakle, više ljudi nego ikada kućne ljubimce naziva djecom. Godine 2023. u časopisu The Atlantic Rose Horowitch predložila je da bi to moglo biti ono što ih izluđuje:
Kako Amerikanci imaju manje djece, počeli su svoje kućne ljubimce doživljavati kao djecu i ponašati se kao „helikopterski“ krzneni roditelji…[1] Životinje obično žive dulje u tim uvjetima, ali im nedostaje mentalni poticaj i interakcija s vlastitom vrstom. To ih može učiniti tjeskobnima ili agresivnima prema ljudima i drugim psima.
Ukratko, naguravanje životinje u kavez stana većinu dana i noći možda nije ono što je najbolje. Još važnije, emocionalni zahtjevi koje sve izoliraniji ljudi postavljaju svojim ljubimcima mogli bi biti previše za njih. Ironično, sve veće osjetljivost i osjećajnost prema kućnim ljubimcima za njih ne mora biti dobra. Horowitchin zaključak je kako je „možda vrijeme da preispitamo način na koji pristupamo vlasništvu pasa“.
U pravu je, ali puno je važnije što sve ovo govori o tome kako razmišljamo o ljudima u našem vremenu i kulturi. Prekomjerne dijagnoze duševnoga zdravlja, prekomjerna poraba lijekova, epidemijska usamljenost i ovisnosti te traženje odgovora na svim krivim mjestima govore o našoj dubokoj duhovnoj zbunjenosti.
Životinje su divne. Naša povezanost s njima stvarna je i duboka. Međutim, one ne mogu ispuniti ljudsku potrebu za ljudskim prijateljstvom, ljubavlju ili utjehom. Svakako, prazninu u našim srcima koju je oblikovao Bog nikada ne može ispuniti kućni ljubimac. Kao što je Gilbert Keith Chesterton napisao:
„I always like a dog, so long as he isn’t spelled backwards. –
Uvijek mi se sviđa pas (dog), sve dok se ne piše unatrag (god – Bog).“
Bilo bi dobro to zapamtiti i kućnim ljubimcima ne davati lijekove za ono što je, u stvarnosti, naša tjeskobnost.
John Stonestreet i Shane Morris
[1] Prevoditeljska napomena: Helikopterski krzneni roditelji odnosi na vlasnike kućnih ljubimaca koji, poput „helikopterskih roditelja“ prema svojoj djeci, pokazuju slično prezaštitničko i previše uključeno ponašanje prema kućnim ljubimcima. Ti vlasnici mogu pretjerano pratiti aktivnosti svojih ljubimaca, miješati se u njihove interakcije s drugima ili pokušati nadzirati njihovo prirodno ponašanje na štetu dobrobiti i razvoja ljubimca.
Helikoptersko roditeljstvo stil je roditeljstva u kojem su roditelji pretjerano uključeni u život svoga djeteta, često do te mjere da ometaju djetetov razvoj samostalnosti. Ti roditelji „lebde“ u blizini, često se miješajući u djetetove aktivnosti i odluke, čak i kada nije potrebno. Iako dobronamjeran, taj pristup može loše utjecati na djetetovu sposobnost razvoja ključnih životnih vještina i otpornosti, stvoriti nezdravu dinamiku i ometati djetetov razvoj. Helikopterski roditelj pretjerano i pomno prati što dijete radi, gdje je i kako napreduje u školi. Pretjerano je uključen u svakodnevne zadaće, do mjere da piše djetetovu domaću zadaću, čistu mu sobu ili pregovarati o nesuglasicama s prijateljima. Može pokušavati ukloniti preprjeke i sprječavati dijete da doživi bilo kakvu nelagodu, neuspjeh ili razočaranje. Nadzire djetetov raspored, aktivnosti, pa čak i njegov društveni život. Taj stil roditeljstva često je ukorijenjen u roditeljskoj tjeskobi oko sigurnosti, uspjeha ili emocionalne dobrobiti djeteta. Njegova posljedica je smanjena neovisnost djeteta, njegovo niže samopoštovanje, poteškoće u upravljanju osjećajima, sklonost tjeskobi i potištenosti i nesposobnost nositi se s izazovima.
