Prispodoba o sijaču – nada u beznađu (Mt 13,1-23)
Čuli smo jednu od najpoznatijih Isusovih prispodoba, prispodobu o sijaču. To je prva od njih sedam iz 13. poglavlja Matejeva evanđelja. Prispodoba, grčki parabola, hebrejski mašal, je slikovita zgoda, uzeta iz svakidašnjeg ljudskog života, kojom se osvjetljuje duhovna zbilja, tajna Božjeg kraljevstva. Isus se u naviještanju Božjeg kraljevstva nije služio definicijama niti spekulativnim argumentiranjem – to je grčki način razmišljanja -, nego kao orijentalni čovjek slikovitim govorom, koji često više otkriva i objavljuje nego bilo kakva spekulacija. Isus je imao izvanredan dar zapažanja, uzimao je slike za svoje prispodobe iz svih dimenzija i zanimanja ljudskog života: iz svijeta djece i odraslih, muških i ženskih, mladića i djevojaka, očeva, majki, udovica, siromašnih i bogatih, zemljoradnika, vinogradara, obrtnika, slugu, pastira, ribara, trgovaca, bankara, dužnika, razbojnika, sudaca, upravitelja, vojnika, ratnika, kraljeva, farizeja i carinika. Kakva lepeza slika i motiva! Širina slika govori o sveopćem planu spasenja, o Isusovoj želji unijeti Božje kraljevstvo u život svakog čovjeka, u svaku situaciju ljudskog života.
Da shvatimo poruku pojedine prispodobe, potrebno je imati na umu ne samo njezin sadržaj nego i okolnosti u kojima se Isus nalazio kad ju je izrekao, njeno shvaćanje i tumačenje u prvoj Crkvi i mjesto kamo ju je pojedini evanđelist smjestio u svoje evanđelje.
Isus je ovu prispodobu izrekao po svoj prilici potkraj svoga djelovanja u Galileji, u vrijeme kad se sve urotilo protiv njega, kad je izgledalo da će propasti on i njegovo djelo.
Ova prispodoba spada među tzv. “kontrastne prispodobe”. U kontrastnim prispodobama uspoređuju se dva oprečna stanja, ovdje sjetva i žetva. U opisu sjetve navode se tri vrste zapreka, koje onemogućuju urod. Broj tri je simbol male cjeline i predstavlja sve moguće zapreke, koje mogu ugroziti sjetvu. Ovdje se poimence spominju: put – ptice, kamenito tlo – sunce i na kraju trnje. Nasuprot tome ističe se obilan urod zrnja koje je palo na dobro tlo: “davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk” (13,8). Iz naizgled neuspjele sjetve urodila je obilna žetva!
Tom prispodobom Isus želi osvijetliti i protumačiti kritično stanje u kojem se našao on sa svojim propovijedanjem Božjeg kraljevstva nakon što ga je većina u Izraelu odbila. U slici sijača koji neumorno sije, iako iz iskustva zna da će tri četvrtine sjemena propasti, a samo jedna obilnim rodom uroditi, Isus vidi sebe, svoje slušateljstvo i sudbinu Božjeg kraljevstva. Unatoč svim protivštinama s kojima se kao Navjestitelj i Stvaratelj zdravog Božjeg svijeta susreo, unatoč nehaju, otporu, preziru, mržnji i smrti kojom mu vodeći krugovi u Izraelu prijetili, Isus ostaje nepokolebiv u svome uvjerenju, da će se Božje kraljevstvo iz neznatnog i beznadnog početka razviti u veličanstveni svršetak, kao što obilna žetva nadolazi iz ugrožene sjetve. Svoju sigurnost u uspjeh Božjeg kraljevstva Isus želi prenijeti i na svoje učenike, uliti im pouzdanje u nezaustavljivost Božjeg kraljevstva. Prispodoba je puna optimizma, nada u beznađu, sigurnost gdje naizgled nikakve sigurnosti nema.
Prva Crkva primjenjujući prispodobu na se i na svoje okolnosti, tumači je alegorički i prepoznaje u četiri različita tla četiri vrste svojih vjernika. Prispodoba poziva slušatelja da se zapita koje je on tlo.
Jedni su tvrdo tlo u koje Božja Riječ ne prodire i ploda ne donosi. Drugi su kamenito tlo, površinski prime Božju riječ, ali joj ne dopuste da se ukorijeni i njihov život oblikuje. Treći su trnje, ovozemni ljudi, kojima je sve važnije nego Božja riječ i stoga je beznačajna u njihovu životu. Četvrta skupina vjernika to su ljudi dobra i plemenita srca, koji Božju riječ slušaju, razumiju i po njoj žive. Za njih i za takve svih vremena Isus je rekao da su mu braća i sestre i majka (Mt 12,50). Spadam li ja u to društvo?