Poznavanje društveno religioznih prilika Isusova vremena – preduvjet za razumijevanje njegovih prispodoba

p. prof. dr. Marko Matić, DI Hours

Uvod

U izlaganju Isusove prispodobe o sijaču (15. nedjelja kroz godinu A) rekli smo da je za shvaćanje poruke pojedine prispodobe nužno imati na umu ne samo njezin sadržaj, nego i okolnosti u kojima se Isus nalazio kad ju je izlagao. To vrijedi ne samo za razumijevanje Isusovih prispodoba, nego i za njega i njegovo naviještanje kraljevstva Božjega općenito. Osvrnut ćemo se ovdje na društveno religiozne prilike, na povijesni kontekst kao preduvjet za razumijevanje njega i njegova djelovanja.

Društveno religiozne prilike Isusova vremena

Javni religiozni život židovskoga naroda Isusova vremena odvijao se oko Hrama i sinagoge, oko bogoštovlja i Zakona. Jeruzalem je bio religiozno i političko središte svih Židova svijeta, sijelo Velikoga svećenika, okružena višim i nižim klerom, svećenicima i levitima, službenicima hrama i oltara. Svećenstvo je bilo podijeljeno u 24 razreda kako bi u jeruzalemskom bogoštovlju zastupalo sve Židove svijeta svrstane u 24 okruga. Veliki svećenik je obnašao službu i predstojnika Velikoga vijeća (Sinedrij), najvišeg židovskoga upravnoga tijela, sastavljena od 71 člana iz redova starješina, svećenika i pismoznanaca. U Isusovo vrijeme vlast im je ograničena na religiozne i civilno-pravne stvari.

Razorenjem Jeruzalema i Hrama 586. pr. Kr. religiozni život židovskoga naroda odvija se u Babilonskom sužanjstvu (597.–538.) i dijaspori u krilu sinagoge (=skup vjernika, sabor, zatim mjesto okupljanja), koja ga obogaćuje novim spoznajama i novim oblicima bogoslužja. Oživljuje poimanje Boga iz pustinjskoga vremena. Jahve nije vezan uz mjesto, Hram i oltar, nego kao putujući Bog uz svoj narod. Bog prebiva tamo gdje se sluša njegova riječ i vrše njegove zapovijedi. Da se Izrael ne bi utopio u moru velikih naroda, svećenički krugovi uvode obrezanje kao raspoznavajući znak pripadnosti narodu i Jahvi. Subota i obrezanje postaju nacionalnim i vjerskim znakom saveza s Bogom. Što su za Hram i kult bili svećenici i leviti to su za sinagogu rabini koje susrećemo u evanđeljima kao pismoznance.[1]

Židovsko društvo Isusova vremena bilo je u sebi podvojeno ne samo politički nego i religiozno.[2] Josip Flavije, prilagodivši se grčkom načinu izražavanja, spominje četiri filozofske škole, a ustvari su četiri političko-religiozne stranke: Eseni kao pitagorejci, farizeji kao stoici, zeloti, saduceji kao epikurejci.[3] Prvu skupinu ne susrećemo nigdje u Sv. Pismu, a druge tri često u evanđeljima, najčešće farizeje. Sve su to zatvoreni i isključivi krugovi s negativnim gledanjem na običan svijet. Prve tri skupine stoje velikim dijelom pod utjecajem apokaliptičkoga pokretaHasidejaca iz Makabejskih vremena (167. pr. Kr. do 135. p. Kr).[4] Prije nego reknemo koju riječ o svakoj od njih, pozabavit ćemo se malo s apokaliptičkim pokretom, koji je utjecao na te stranke.

Apokaliptički pokret

Vrijeme židovske apokaliptike traje od 2. stoljeća prije Krista pa do 2. stoljeća poslije Krista. Javlja se u doba velike krize i nevolje, u vrijeme Makabejaca. Bossuet će reći da je makabejsko doba rođendan apokaliptike, a Daniel njen duhovni tvorac.[5] Apokaliptika je epilog proroka i prolog evanđelja.[6] Nakon što su zašutjeli proroci, javlja se apokaliptika. Danielova knjiga je prelazna faza od proroštva na apokaliptiku. Došlo se do bolnoga iskustva: Bog, gospodar povijesti, ne će dati trijumfalnu pobjedu i političku moć svom narodu u ovom svijetu i vremenu, već na svršetku svijeta, u novom eonu. Tu pobjedu apokaliptičar riše u potresnim vizijama. Apokaliptika je utješna literatura, poziva na ustrajnost i vjeru. Unatoč svim porazima i nevoljama, na svršetku svijeta stoji trijumf Božje pobjede.

Osnovni elementi apokaliptike

Bog, gospodar povijesti, sudit će na svršetku svijeta svemu stvorenju. Dan Jahvin bit će tama a ne svjetlost, mrklina, a ne sunčan sjaj (Am 5, 20). Tom Jahvinu sudnjem danu prethodi strašan utjecaj i moć sotone. Božji izabranici nalaze sa u smrtnoj borbi; mnogi će otpasti, vape za Božjom pomoći i zahvatom, ali, čini se da Bog šuti i da je nemoćan pred demonskim silama, pred knezom ovoga svijeta.

Budući da se ta borba odvija na ovomu svijetu, ime svijet dobiva negativno, zavodničko značenje. Pita se da li taj svijet uopće potječe od Boga. Nasuprot ovom svijetu stoji novi svijet, novi eon, novo nebo i nova zemlja. Neki teolozi govore o dualizmu u apokaliptici, koji potječe iz Perzije. Bornkamm misli da se ne radi o metafizičkom, već o povijesnom dualizmu.[7]

Misao sudnjega dana povezana je s nadom u uskrsnuće mrtvih. U makabejsko doba, za vrijeme progonstava, vjera u uskrsnuće postala je velika nada Izraelu (2 Mak 7, 9-23). Sudnji dan ne će biti kraj i uništenje svijeta, već preobrazba, novo Božje stvaranje. Apokaliptika je dala nadi u uskrsnuće individualističke crte. Nada da ću ja uskrsnuti ulijevala je snagu da se sve nevolje izdrže. Što je židovski narod na političkom području bivao beznačajniji, to je nada u uskrsnuće i vječni život, osobito u apokaliptičkim spisima, dobivala sve više egoističke, uskogrudne, nacionalističke i partikularističke crte. Božji sud će biti za Izrael spasenje i milosrđe, a za njegove neprijatelje dan Božje odmazde. Apokaliptika kuša svojim mističnim brojevima proračunati kad će doći taj sudnji dan. Nastojanje da se pomoću brojeva izračuna kad će biti kraj svijeta, jedan je od bitnih elemenata apokaliptike. Apokaliptičar želi pomoću slika, simbola i usporedbi uvući čitatelja u dramatiku događaja, a to je egzistencijalni karakter apokaliptike, koji ide za tim da čitatelj proživljava tu dramatičnu situaciju. Iako se apokaliptika razlikuje od proroštva, ipak je bez njega ne zamisliva. Imaju mnogo zajedničkoga kao npr. uvjerenje da je Bog gospodar povijesti i da ju on vodi i da će na kraju povijesti morati svi narodi stupiti pred Božji sud.

Političko-religiozne stranke

Eseni (ar. hasin, hb. hasidim = pobožan). U evanđeljima ih uopće nema. Sve što o njima znamo, dugujemo Josipu Flaviju, Filonu, Pliniju i nadasve nađenoj literaturi u Kumranu. Kao i farizeji potječu od Hasidejaca. Ime im dolazi po svoj prilici od aramejske riječi hasaja, što znači pobožan. Kad je Jonatan Makabejac preuzeo veliko-svećeničku službu, došlo je do obračunavanja između njega i tih pobožnih krugova (hasidim), koje je završilo tako da su se skupina svećenika i pobožnih laika na čelu s Učiteljem pravednosti povukli u pustinju i osnovali neku vrstu redovničke zajednice.

Redovno se nisu ženili, da se ne bi onečistili. No bilo ih je i oženjenih, ali brak bi sklapali samo radi rađanja djece… Imali su svoje poglavare, kojima su se u svemu pokoravali. Tko je htio ući u njihovu zajednicu, morao je proći kandidaturu od godine dana i ako bi se pokazao dostojnim, nastavio bi novicijat od 2 godine. Pri ulasku u kumransku zajednicu svaki bi se član morao obvezati na mržnja i proklinjanje nepokornih grješnika. Načelo im je bilo: ljubiti sinove svjetla, a mrziti sinove tame.[8]

Nije bilo privatnoga vlasništva; sve im je bilo zajedničko. Dan je počinjao jutarnjom molitvom, poslije toga rad na polju. Oko podne bi se ponovno sastali, oprali u hladnoj vodi, obukli bijele haljine i zajednički blagovali. Nakon objeda opet se radilo na polju. Navečer bi se ponovno okupili oko zajedničkoga stola. Molilo se prije i poslije jela. Jelo se u šutnji. Zajednica je imala četiri vrste članova, među kojima je vladala stroga separacija i regula tactus (zabrana dodirivanja). Ako bi slučajno netko, koji je kasno ušao u zajednicu, dodirnuo starij ega člana, onečistio bi ga, zbog čega se ovaj morao prati. Subota se strogo obdržavala. Sebe su smatrali pravim Izraelom, zajednicom Božjom, zajednicom istine, zajednicom Novoga saveza, sinovima svjetla, djecom istine. U tom biranom društvu nije bilo mjesta za ljude s duševnim i tjelesnim manama. Bolesni, slijepi, gluhi, nijemi, sakati, gubavi, grješnici, nemaju kod Boga nikakve šanse. Takvima je bilo zabranjeno da prisustvuju službi Božjoj. Iščekivali su skori svršetak svijeta koji će se dogoditi dolaskom trostrukoga Mesije: kraljevskoga (Davidov), svećeničkoga (Aronov ) i proročkoga (Mojsijev).

S Esenima Isus, doduše, nije imao neposredne veze, ali okupljajući oko sebe grješnike i bolesnike svih vrsta, i tražeći od svojih da zovu u goste siromahe, sakate, hrome, i slijepe, izgledalo je kao da je upravo njih pred sobom imao i osudio njihov ideal čiste zajednice (Usp. Lk 14,12-14).

Farizeji (hb. perušim, gr. pharisaios = odvojen), potječu kao i Eseni od hasidejaca (hasidim), tj. od onih pobožnih ljudi, odanih Zakonu, koji su se pridružili braći Makabejaca u borbi protiv helenizacije židovskoga naroda (l Mak 2,42). Bili su, kako vidimo iz evanđelja, najutjecajniji krugovi u Izraelu. To je svojevrsni laički pokret, sastavljen uglavnom od laika, zanatlija, trgovaca, seljaka, udruženih u razna društva (cehove) kako bi što lakše ostvarili ideal svetoga naroda obdržavajući rigorozno Mojsijev zakon na svim područjima i u svim prilikama života. Što je čovjek svetiji to je od grješnika udaljeniji. Živjeli su od iščekivanja triju velikih događaja: obnove raspršenih Židova, pobjede nad bezbožnim silama i dolaska mesijanskoga kraljevstva. Život svakoga pojedinca bio je od jutra pa do navečer ritualiziran raznim propisima, koji su se odnosili na molitvu, kultna pranja, na jelo i na ponašanje prema drugima. Načelo im je bilo: ne druži se s bezbožnikom, čak ni onda ako bi htio privesti ga Zakonu! Zato su izbjegavali svaki dodir s vodećim slojevima, koji su išli za helenizacijom židovskoga naroda, kao i s grješnicima, carinicima, siromašnim slojevima (amhaarez), koji ne poznaju i ne vrše Zakon. Svaki dodir s bolesnicima, gubavcima mogao bi ih onečistiti, a to bi onda bila zapreka za službu Božju. Stvorili su i Boga po svojoj uskogrudnosti. Grješnik, dok se god ne obrati, ne može biti predmet Božje ljubavi. Carinik se, po njihovu mišljenju, ne može ni obratiti – jer za obraćenje je potrebno nadoknaditi svaku prevaru, a on ne zna koliko je ljudi prevario. Bili su uvjereni da je Bog samo na njihovoj strani, jer sitničavo ispunjavaju sve što Zakon traži. Strogo su obdržavali subotu. Išli su tako daleko da su se pitali je li dopušteno jesti jaje, koje je kokoš u subotu snijela. Bili su uvjereni da su svojim životom zadužili cijeli svijet, sve ljude da im iskazuju čast i štovanje, pa čak i samoga Boga da im udijeli blagostanje i nagradu. Bili su progresivniji od saduceja jer su bili otvoreniji prema novim strujanjima koja su nastala pojavom apokaliptike, kao npr. vjeri u uskrsnuće. Preživjet će katastrofu koja se dogodila 70. godine po. Kr. i sačuvat će židovski duh i tradiciju sve do danas. Bilo ih je, prema Josipu Flaviju, u prvom stoljeću po. Kr. šest tisuća.[9]

Zeloti, radikalno lijevo krilo farizeja, reakcija na uspostavu rimskih upravitelja u Judeji, nacionalisti u pravom smislu riječi, fanatici na religioznom području, zastupnici teokracije tj. Božje i ničije druge vlasti nad Izraelom uslijed čega su odbijali plaćati caru porez i dizali ustanke protiv Rimljana. Svaki koji ubije neprijatelja vrijedi kao onaj koji Bogu služi. Slava Božja je sloboda naroda. Očekivali su da će Bog skorim dolaskom političkoga Mesije zahvatiti u tijek povijesti, ali su smatrali svojom dužnošću da mu valja pomoći pa i silom. Tek nakon čistke Izraela od zla i zlikovaca može se nadati da će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo. Rimljani su ih zvali sicarii, banditi, koji su nosili male bodeže, u zasjedi dočekivali strance i ubijali ih. Josip Flavije spominje da je nakon Herodove smrti Judeja bila puna razbojničkih bandi. Tko je uspio okupiti oko sebe neku skupinu, smatrao se prorokom, kraljem, pa čak i mesijom. U Djelima Apostolskim imamo dvojicu takvih samoproglašenih mesija Teuda i Judu Galilejca, začetnika zelota. (Dj 5,36-37).

Saduceji su pripadnici svećeničke aristokracije i svjetovnoga plemstva. Ime im potječe po svoj prilici od velikoga svećenika Sadoka, iz Salomonova vremena. U svojim političkim stavovima bili su liberalno-konzervativna stranka, tj. u odnosu prema stranoj vlasti otvoreni za suradnju i prilagođivanje, a na religioznom području, napose prema novim strujanjima, koja su nastala pojavom apokaliptike zatvoreni i konzervativni. Nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, zabacivali su usmenu predaju i držali se samo pisanoga Mojsijeva zakona. Bili su ovozemni ljudi, zbog čega su ih rabini nazivali epikurejcima; niti su se nadali nagradi niti su se bojali kazne. Neki ih izjednačuju s deistima koji, doduše, vjeruju u Boga, ali ne i u njegovu providnost i vodstvo povijesti naroda i pojedinaca. Očekivali su političkoga Mesiju koji će zemlju osloboditi i uspostaviti Davidovo kraljevstvo. Padom Jeruzalema 70. god. iščeznut će iz židovske povijesti.

Ivan Krstitelj o kojem relativno vrlo malo znamo. Osim evanđelja o njemu govori Josip Flavije. On u njemu vidi poštena čovjeka, moralista, koji je Židove poticao na savršenost, na pravednost jednih prema drugima, na pobožnost prema Bogu i da se dadnu krstiti. Kako je imao velik ugled i utjecaj kod naroda, Herod ga se bojao i iz straha pred mogućom pobunom i ustankom dao pogubiti. Tako je Josip Flavije, prilagođujući se svojim rimskim čitateljima, degradirao velikoga proroka na običnoga moralista.[10]

Sva četiri evanđelja govore o Ivanu Krstitelju i njegovu djelovanju, koje prethodi Isusovu nastupu. Dok se kod Marka, Mateja i Ivana pojavljuje iznenada, Luka kuša, u skladu sa svjetskom poviješću, odrediti vrijeme njegova nastupa. U petnaestoj godini vladanja cara Tiberija (14.-34. n .Kr.), dok je Judejom upravljao Poncije Pilat (26.-36. n. Kr), Galilejom Herod Antipa (4.pr.Kr – 39. n. Kr), pokrajinom Iturejom i Trahonitidom brat njegov tetrarh Filip (4. pr. Kr. – 34. n. Kr.), a Abilenom tetrarh Lizanija, za velikoga svećenika Ane (6.-15. n. Kr.) i Kajfe (18.-36. n. Kr.) godine 27/28 prema sirijskom, a 28/29 prema rimskom računanju pojavio se Ivan Krstitelj(Lk 3,1-2).[11] Dugo se sumnjalo u točnost Lukina podatka glede Lizanija, jer je Antonije 36. godine pr. Kr. dao pogubiti jednoga Lizanija. Prema Josipu Flaviju postojao je još jedan drugi Lizanija, koji je umro između 28-37. godine po. Kr.

Neki bibličari smatraju da je Ivan rano ostao bez roditelja i da je odrastao u pustinji u kumranskoj zajednici. U pustinji je čuo Božji poziv (Lk 3, 2) i u njoj je počeo propovijedati: Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko! (Mt 3,2). Sinoptici označuju Ivanov poziv i poslanje kao ispunjenje riječi proroka Izaije: Ovo je, uistinu, onaj koga je označio prorok Izaija kad je rekao: ‘Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze’ (Mt 3,3 – Iz 40,3). Za izabrani narod pustinja je bila mjesto susreta s Bogom i njegovom objavom. Nakon što ih je oslobodio iz egipatskoga ropstva, odveo ih je u pustinju, sklopio s njima Savez i dao im Zakon. Židovi su vjerovali da će svršetak biti kao i početak: iz pustinje će izići Mesija i u njoj će se zbiti konačni susret s Bogom. To je bio razlog zašto su se hasidejci povukli u pustinju.

Izvanjskom pojavom, stilom života, snagom riječi Ivan se uvrstio u bogatu tradiciju svoga naroda, u tradiciju egzodusa, a ne Hrama, u tradiciju pustinje i proroka, želeći u njihovu duhu obnoviti prvotni odnos svega Izraela prema Bogu. On je poziv na prvu ljubav, na odnos koji je Izrael imao prema Jahvi prije ulaska u obećanu zemlju. Njegov nastup u Judejskoj pustinji imao je u sebi nešto provokativno, a ujedno i privlačno. Kako je narod bio u iščekivanju, veli sv. Luka, svi su se u srcu pitali, nije li on možda Mesija (Lk 3,15). Glas o njemu i njegovu propovijedanju odjeknuo je ubrzo po cijeloj Palestini. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska, primjećuje sv. Matej (3,5). Mnoštvo je hrlilo sa svih strana da vidi i čuje čovjeka Božjeg odjevena u devinu dlaku s kožnatim pojasom oko bokova (Mk 1,6), što je podsjećalo na proroka Iliju (2Kr 1,8). Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe (Mt 3,6). Ivanovo se krštenje razlikovalo od samokrštenja i samopranju, kako se prakticiralo u kumranskoj zajednici, time što je on krštavao za oproštenje grijeha i što se nije ponavljalo. Ivanovo krštenje vodom posljednja je priprava za dolazak Jačega. Ja vas krstim vodom u znak obraćenja, ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem (Mt 3, 11).

Apokaliptici i drugi političko-religiozni pokreti Ivanova vremena očekivali su skori Božji sud, koji će za pogane bit dan Božjeg gnjeva, a za Izrael dan spasenja. Vjerovali su da će ih spasiti sama činjenica što potječu od Abrahama. Ivan nemilosrdno ruši nacionalni trijumfalizam, samosvijest izabranja svoga naroda. Dokida pred Bogom sve razlike između njih i pogana. Što više, izjednačuje ih s poganima, kad im se obraća oštrim riječima: Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? (Lk 3,7). Židovi su inače uspoređivali pogane sa životinjama, primjerice. Pustite da se najprije nasite djeca, jer nije pravo djeci oduzeti kruh i baciti ga psićima (Mk 7,27). Ivan ostaje na liniji starozavjetnih proroka, napose Miheja (Mi 3,11-12) i Jeremije (Jer 7,3-4), koji se bore protiv lažnoga uvjerenja svoga naroda da će ih sama činjenica spasiti time što imaju veličanstveni Hram Božji u kojem Bog prebiva. Biti član izraelskoga naroda ne znači imati garanciju spasenja. Bog može sebi i od kamenja podići djecu Abrahamovu (Mt 3,9). Pred Sucem svijeta koji je u dolasku ne će koristiti pozivanje na porijeklo, prošlost i zasluge otaca. Radikalna metanoja, promjena srca i stila života, solidarnost sa siromašnima, promicanje pravde i nenasilja to je garancija spasenja, govorio je Ivan mnoštvu koje je dolazilo da ga sluša (Lk 3,7-14).

I time se Ivan razlikuje od izviđača budućnosti svoga vremena i staje na stranu velikih starozavjetnih proroka od Amosa do Jeremije, koji štite Božja i ljudska prava i pravdu postavljaju kao temelj ne samo međuljudskih odnosa nego i odnosa između Boga i čovjeka. Gdje nema pravde, nema ni bogoštovlja. Ivan nije prvotno glasnik radosne vijesti, već Božjeg suda koji je pred vratima; sjekira je već položena na korijen stablima (Mt 3,10). Prijeti ne samo poganima i Izraelovim neprijateljima, nego i samom izabranom narodu i svakom pojedinom članu. Svijest blizine dolaska Božjeg suda najveći je imperativ djelovanja. Iz eshatologije rađa se u Ivana etika. I to je novost. Nije dovoljno od budućnosti očekivati kraj svakoj nevolji i patnji, kako su to činili apokaliptici, nego ovdje i sada umanjivati svaku nevolju i patnju stvarajući dobrim djelima zdraviji Božji svijet. Danas čovjek mora započeti donositi plodove obraćenja, mijenjajući sebe i svijet oko sebe. Ivanovi suvremenici su iskazivali spremnost i otvorenost za promjenom života primanjem Ivanova krštenja za oproštenje grijeha. Ivanovo krštenje davalo je mogućnost, a ne sigurnost, da se izbjegne ognjenom Božjem sudu.

Ivan nije samo navjestitelj suda nego i dolaska osobe koja će taj sud izvršiti, onoga koji ima doći, kojega su proroci naviještali i za kojim je kroz stoljeća narod čeznuo. Ivan je imao sreću kao nijedan od njih da bude njegov neposredni preteča: Ja vas, istina krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi (Mt 3,11). Ivan tvrdim tonovima opisuje lik i dolazak Jačeg od sebe: U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,12). Tim slikovitim govorom Ivan izriče svoje uvjerenje da će Jači od njega uskoro izvršiti definitivnu diobu između dobrih i zlih, prve će uzeti u svoje kraljevstvo, a druge odbaciti u oganj vječni.

Boreći se za novi Božji svijet, štiteći Božja i ljudska prava, Ivan je postao opasan. Uznemirio je savjest kralja Heroda kad mu je rekao da ne smije imati žene svoga brata. Evanđelisti navode kritiku nemoralnoga kraljeva života kao razlog Ivanova uhićenja i utamničenja. Josip Flavije misli da je Herod iz političkih razloga zatvorio Ivana Krstitelja, jer se je bojao da se njegov pokret krštenja ne pretvori u narodni ustanak, što je moglo biti kobno.

Kad je Ivan u tamnici dočuo za Isusova djela, poslao je svoje učenike da ga upitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? (Mt 11,2).[12] Što se krije iza toga pitanja? Radoznalost? Sumnja u ispravnost vlastitoga propovijedanja o onome koji ima doći? Razočaranje i sablazan nad onim što je čuo o Isusu? Kriza vjere? Želja za pravom istinom? Ne muči Ivana toliko tama tamnice, koliko tama koja se počela ovijati oko njegovoga srca, nesigurnost u istovjetnost onoga kojega je on najavio i koji se u Isusu pojavio. Očekivao je Jačega od sebe, kome on nije vrijedan razriješiti obuću na nogama, suca svijeta, s vijačom u ruci, koji će odijeliti pljevu od pšenice, uništiti, ako je potrebno, ovaj preljubnički naraštaj i stvoriti od kamenja djecu Abrahamovu. Nadao se da će njegovim dolaskom nestati nepravde, otimačine, nasilja i svakoga drugoga zla.

Međutim Isus se pojavio drukčiji. Ne odgovara mu ni po svojoj nauci ni po svom ponašanju. Njegovim dolaskom nije pao nikakav oganj s neba da spali zlotvore i stvori čistu zajednicu Božjeg naroda. Svojom životnom praksom Isus je rušio sve barijere i ograde podizane kroz povijest na temelju porijekla, svjetonazora i moralnih kvaliteta. U njegovoj zajednici, kao u nijednoj prije njega, bilo je mjesta za grješnike, carinike, bludnice, duševno i tjelesno bolesne. U svomu nastupnom govoru u Nazaretu, citirajući proroka Izaiju, ističe da je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje, a ne i dan odmazde Boga našega, što je Izaija od Mesije očekivao. Za razliku od svih proroka, pa i posljednjeg od njih, Ivana Krstitelja, Isus je dan Božje odmazde odgodio za kraj povijesti, a dotle vlada bezuvjetna ponuda spasenja svima. Svoju univerzalnu ljubav Isus je opravdavao iskustvom Boga, koji bezuvjetno ljubi svakoga čovjeka i daje da njegovo sunce jednako grije dobre i zle i njegova kiša pada jednako dobrima i zlima. Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i strpljivosti daje svakom čovjeku mogućnost i vremena da se predomisli, dozrije, obrati i spasi. Taj milosni rok, godina milosti Gospodnje (Lk 4,19), kako Luka naziva vrijeme nakon dolaska Sina Božjega u tijelu u našu povijest, trajat će do žetve, tj. do sudnjeg dana. A onda će uslijediti definitivna dioba između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom, o čemu govore brojne Isusove prispodobe. Tim svojim stavovima Isus je već od početka došao u sukob s pobožnim krugovima svoga vremena, s književnicima i farizejima. Vijest da Bog nema neprijatelja, da ljubi čovjeka i u njegovu grijehu sablaznila je mnoge i postavila u pitanje njihovo poimanje Božje svetosti. Vidjeli su u njemu lažnoga proroka kojeg je trebalo smaknuti.

Sve je to ponukalo Ivana da pošalje svoje učenike da pitaju Isusa: Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? Jesi li ti uistinu onaj koga su kroz stoljeća proroci naviještali? Jesi li ti ispunjenje svih nadanja i svih iščekivanja? Je li u tebi i po tebi Bog uistinu rekao svoju posljednju riječ? Jesi li ti uistinu Božje došašće, Božji advent u ovu našu povijest?

Odgovarajući Ivanu na ta bolna pitanja Isus se služi riječima proroka Izaije iz kojih ponovno ispušta motiv odmazde: Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest (Mt 11,4-5; usp. Iz 29,18; 35,5.6; 61,1). Isus ukazuje na svoja djela i podsjeća Ivana da se ostvaruje ono što je prorok Izaija najavio za mesijansko doba.

Ne znamo kako je Ivan u tamnici reagirao na Isusov odgovor. Cijeloga svoga života drugima je propovijedao obraćenje, a možda je u Isusovim riječima osjetio poziv da se to mora i na njemu dogoditi, da promijeni svoju sliku o Mesiji sucu s vijačom u ruci u lik Mesije, prijatelja carinika i grješnika, Sluge Božjega, koji ni stijenja što tinja ne gasi ni savijene trske ne prelama (Mt 12,20, Iz 42,3). Bog i od onih koji su mu blizu traži da ostanu otvoreni, da se ne sablazne, ako njegovi planovi i postupci ne odgovaraju njihovim očekivanjima.

Nakon odlaska Ivanovih učenika Isus je održao o njemu veličanstveni panegirik. Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?, Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više od proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom’. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.. (Mt 11,7sl.). Nikada i o nikome Isus nije tako pohvalno govorio kao ovdje o Ivanu Krstitelju. Trostrukim retorskim pitanjem i slikovitim govorom ističe njegovu odlučnost, divi se stilu njegova života, proglašava ga većim od proroka i najvećim među rođenima od žene. Njegova je veličina u poslanju: biti kažiprst Staroga zavjeta, koji je ukazao da neposredno nakon njega dolazi Jači kome on nije dostojan razriješiti obuću, spona između Staroga i Novoga zavjeta, prekretnica s vremena obećanja na vrijeme ispunjenja.

Oko Ivana stvorio se krug učenika koji će se održat do drugoga stoljeća smatrajući ga Mesijom. Sam se Ivan nije smatrao Mesijom, a nije bio ni zelot, ni apokaliptičar. On je bio prorok, koji je trostruko iščekivanje Židova kritizirao: a) eshatološko iščekivanje uništenja Jahvinih i Izraelovih neprijatelja, b) uvjerenje da će Izrael sam ostati i vladati, c) trijumfalizam zbog porijekla od Abrahama.

Na tu i takvu povijesnu pozornicu svoga naroda nastupio je Isus s navješćivanjem Kraljevstva Božjega kad mu je bilo oko trideset godina, piše sv. Luka (Lk 3,23).

[1] Vidi o tome G.THEISSEN /A. MERZ, Der historische Jesus, Göttingen, 21997, 126 sl.; J. GNILKA, Jesus von Nazaret. Botschaft und Geschichte, Freiburg, 1990, 51sl.; W. DOMMERSHAUSEN, Die Umwelt Jesu. Politik und Kultur in neutestamentlicher Zeit, Freiburg, 1977, 118 sl.

[2] O političko-religioznom kontekstu Isusova djelovanja vidi K. SCHUBERT, Die jüdischen Religionsparteien im Zeitalter Jesu, u: ISTI (izd.), Der historische Jesus und der Christus unseres Glaubens, Freibur,g 1962,15-101; H. GEIST, Jesus vor Israel – der Ruf zur Sammlung, u: K. MÜLLER, Die Aktion Jesu und die Re-Aktion der Kirche, Würzburg, 1972, 31-64, ovdje 31-44; ISTI, Jesus und die Saduzäer, u: H. MERKLEIN / J. LANGE, Biblische Randbemerkungen. Schülerfestschrift für R. Schnackenburg zum 60. Geburtstag, Echter-Verlag 21974,3-24; J. BLANK, Jesus von Nazareth. Geschichte und Relevanz, Freiburg, 1973, 20-29; ISTI, Was Jesus heute will. Überlegungen zur Ethik Jesu, u: ThQ 151(1971), 300-320, ovdje 300-307; J. GNILKA, Jesus von Nazaret, 35-74; G. BORNKAMM, Jesus von Nazareth, kohlhammer ut 19, Stuttgart, 91971, 24-47; F.MUSSNER, Traktat über die Juden, München, 21988, 242-280; G. THEISSEN / A.MERZ, Der historische Jesus, 125-146. 208-220; H. KÜNG, Christsein, München 1974, 169-204; H. FRANKEMÖLLE, Jesus von Nazareth. Anspruch und Deutungen, Mainz, 1976, 83-86.

[3] Vidi G.THEISSEN /A. MERZ, Der historische Jesus, 135.

[4] Jüdischer Krieg II, 119, cit u: E. LOHSE, Umwelt des neuen Testaments, Göttingen, 1971,51.

[5] Cit. u: A. LÄPPLE, Die Apokalypse nach Johannes, München, 1966,14.

[6] Isto.

[7] G. BORNKAMM, Jesus, 35.

[8] Vidi opširnije u: J. JEREMIAS, Neutestamentliche Theologie I. Die Verkündigung Jesu, Gütersloh, 1971, 170 sl.

[9] Vidi u: J. JEREMIAS, Abba. Studien zu neutestamentlichen Theologie und Zeitgeschichte, Göttingen, 1966, 162.

[10] JOSEPHUS, Ant. 18.116–119.

[11] O Isusovu stavu prema Ivanu Krstitelju i razlikama među njima vidi: J. GNILKA, Jesus von Nazaret, 79-86; W. KASPER, Jesus der Christus, Mainz, 1974,80; E. SCHILLEBEECKX, Jesus, 111-124; CH. PERROT, jesus et l’histoire, Desclee Paris, 1979,99-136; P. HOFFMANN -V. EID, Jesus von Nazareth und eine christliche Moral. Sittliche Perspektiven der Verkündigung Jesu, QD 66, Freiburg, 1975, 42-44. E. KÄSEMANN, Das Prblem der historischen Jesus, u ISTI, Exegetische Versuche und Besinnungen, Göttingen, 61970,187-214, ovdje 210; A. VÖGTLE, Der verkündigende und verkündigte Jesus “Christus” u: J.SAUER, Wer ist Jesus Christus?, Freiburg, 1977, 27-91, ovdje 36 sl; J. BECKER, Jesus von Nazaret, WdeG, Berlin, 1996, 37-63.98 sl.139-142; H. MERKLEIN, Jesu Botschaft von der Gottesherrschaft, Stuttgart, 21989, 28-39; J. BLANK, Christliche Orientierungen, Düsseldorf, 1981, 47 sl.

[12] „o` evrco,menoj – koji ima doći” – terminus tehnicus za eshatološki lik, eshatološkog proroka, eshatološkog su­ca. U Starom zavjetu i u kasnom židovstvu to može biti ili Bog ili njegov posljednji eshatološki poslanik. Bog nije zbog antropomorfizma: “kome nisam dostojan odriješiti obuću”. Tog eshatološkog poslanika kao “Sina Čovječjeg”, o kojem je već Daniel govorio, kršćani su identifici­rali s Isusom, a Ivana njegovim pretečom.