Sveti Antun Marija Claret

Sveti Antun Marija Claret (1807. – 1870.), španjolski svećenik, misionar, nadbiskup i utemeljitelj družbe misionara klaretinaca, prema sačuvanim zapisima, bio je gorljiv u pastoralu, pun ljubavi prema Kristu i Crkvi i snažnog uvjerenja da je naviještanje Evanđelja poslanje koje zahtijeva cijeloga čovjeka.

Rođen je 23. prosinca 1807. u Sallentu, u Kataloniji, u obitelji koja se bavila tekstilnim obrtom. U mladosti je i sam radio u toj struci, ali je s vremenom otkrio svećenički poziv. Za svećenika je zaređen 1835. godine, a nakon prvih godina pastoralnoga djelovanja posebno se usmjerio prema pučkim misijama, propovijedanju, ispovijedanju i poučavanju vjernika.

Sveti je Antun razumio da se Evanđelje ne prenosi samo propovijedanjem nego i sustavnom poukom te pisanom riječju. Zato je sastavljao i objavljivao teološke i katehetske knjige i materijale, kako bi katoličko učenje bilo dostupno širokim slojevima, a vjernici rasli u vjeri. Htio je skladno povezati razum, savjest i konkretne životne odluke.

Godine 1849. utemeljio je družbu Sinova Bezgrješnoga Srca Marijina, danas poznatu kao Kongregacija misionara klaretinaca. Želio je okupiti svećenike koji će se trajno posvetiti naviještanju Evanđelja, osobito ondje gdje je vjerska pouka bila nedostatna.

Naredne je godine imenovan nadbiskupom Santiaga de Cube, a u toj se službi zauzimao za obnovu crkvenoga života, katehetsku pouku, sakramentalnu praksu i pomoć siromašnima. Isticao je važnost pravednosti i protivio se ropstvu. Zbog toga je nailazio na protivljenje i opasnosti. Sudjelovao je i na Prvom vatikanskom saboru (1869. – 1870.), gdje se istaknuo po svojoj crkvenosti. Nakon političkih previranja u Španjolskoj 1868. odveden je u izgnanstvo.

Središte njegove duhovnosti bila je ljubav prema Isusu Kristu, hranjena molitvom i euharistijskim životom. Posebno je štovao Blaženu Djevicu Mariju, čije je Bezgrješno Srce bilo nadahnuće i za redovničku družbu koju je osnovao.

Posljednje godine proveo je u Francuskoj, a umro je 24. listopada 1870. u cistercitskoj opatiji Fontfroide. Blaženim ga je proglasio papa Pio XI. 1934., a svetim papa Pio XII. 1950. godine.