Don Marko Perić: Veličina evanđeoske malenkosti

Ove se godine navršava 100. obljetnica rođenja msgr. dr. Marka Perića, biskupa kotorskog, svećenika mostarsko-duvanjske biskupije. Kroz dugi niz godina (1958. – 1980.) prvi suradnik (tajnik, kancelar, generalni provikar) biskupa dr. Petra Čule, a od 1971. i biskupa koadjutora Pavla Žanića koji ga je po preuzimanju službe imenovao svojim generalnim vikarom (1980. – ’81.) Stariji se hecegovački svećenici i danas znaju našaliti kazujući za don  Marka s obzirom na njegove službe na Ordinarijatu: „Bio je sve, od vratara do generalnog vikara!“  U to vrijeme djelovao je kao jedini dijecezanski svećenik na području grada Mostara u kojem je do 1980. bila samo jedna katolička crkva i župa.

Rođen je 14. 10. 1926. u Donjim Jasenjanima, župa Bijelo Polje – Potoci, mostarsko-duvanjska biskupija. Roditelji Vidak i Ilka, rođena Zovko (sestra dvojice svećenika, don Marka i don Joze), imali su 4 sina: Iliju, Tadiju, Marka i Stipana, i 5 kćeri: Maru, Anicu, Martu, Veru i Ivu.

Kršten 18. 10. 1926. u Bijelom Polju. Krstitelj: don Marko Zovko.

Školovanje. Osnovnu četverogodišnju školu od 1933. do ’37. učio kod časnih sestara franjevki u Bijelom Polju (s. Benita Prkačin). Gimnaziju u Travniku 1937. – 1944., tj. do 7. razreda, i škola se zbog ratnih neprilika zatvorila. Njegova obiteljska kuća u Jasenjanima bila je 1943. spaljena, pa su mu izgorjeli svi dotadašnji školski dokumenti. Nastavio je 8. razred i maturu na Šalati, 1947.-’48. U sjemeništu 1949. upisao se na teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1949.-53.), gdje je diplomirao 1953., magistrirao 1954., a doktorirao 3. prosinca 1966. na temu: “Deproletarizacija radništva po načelima kršćansko-socijalne nauke”.

Zarobljeništvo i zatvor: 14. 2. 1945. otišao je u Zagreb, a prilikom povlačenja civila i hrvatske vojske u Sloveniji upao u partizansko roblje. Loše tretiran od partizana i u putu i u zarobljeništvu. Nakon 8 mjeseci logora pušten kući. U Mostaru je stupio u neku državnu službu, u kojoj je došlo do neke pronevjere novca. I on bačen u zatvor nekoliko dana. Partizanska kušnja. Ubrzo se ispostavilo da je on nevin. Preko ljeta ponovno se zaposlio u Bijelom Polju da bi nešto zaradio za studij. Ali opet ga zahvatila partizanska metoda, zatvor, i to više mjeseci. Konačno oslobađajuća presuda. Opisujući te svoje jade, don Marko piše: “Premda sam bio u teškim kušnjama i okolnostima zatvora i očekivanju suđenja, ipak nikad nisam posumnjao, Bogu hvala, u svoje zvanje.”

Zaređen za svećenika mostarsko-duvanjske biskupije u Zagrebu, 29. 6. 1952. Mladomisničko geslo: Dođi kraljevstvo tvoje, kraljevstvo… pravde, ljubavi i mira.

Kapelan u Bijelom Polju i Drežnici 1953., zatim u Rašeljkama 1954. Župnik u Vinici 1954.-56., potom u Šipovači od 12. 12. 1956. do 19. 1. 1958.

Tajnik biskupa Čule: 1958-1980. Vrstan poznavatelj crkvenih prilika u Hercegovini, u prošlosti i sadašnjosti. Pisao je na tisuće listova – crkvenih spisa – koji se čuvaju ponajviše u Ordinarijatu u Mostaru. Uređivao Službeni vjesnik hercegovačkih biskupija kroz sve vrijeme tajništva, potom i u Kotoru 1981.-82. Objavio desetak radova. O njemu su brojni napisi, osobito u povodu njegova biskupskog ređenja i preminuća. Kapitalno mu je djelo Hercegovačaka afera, povijesno-kronološki pregled događaja (sastavljeno 1977., posthumno objavljeno 2002.)[1]

Generalni vikar: 1970.-71. imenovanjem biskupa koadjutora mons. Pavla Žanića, po službi, generalnim vikarom, don Marko postaje:

Generalni provikar: 1971-81. Počasni prelat Njegove Svetosti: 25. 12. 1972.

Biskupom kotorskim imenovan 29. 4., a posvećen 26. 7. 1981. u kotorskoj katedrali sv Tripuna, po rukama apostolskog pronuncija nadbiskupa Michelea Cecchinija. Biskupsko geslo: Sav sam tvoj, o Bože, po Mariji.

Umro u 57. godini života, u Rimu nakon teške operacije na mozgu u poliklinici Agostino Gemelli, 5. 6. 1983. Po izričitoj želji hercegovačkoga biskupijskoga klera pokopan je u kripti mostarske katedrale, za čiju se gradnju svojski zalagao, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 10. lipnja 1983.

Donosimo nekoliko crtica s oproštaja od ovog velikog sina Crkve u Hrvata: 

Oproštaj u Boki

“Čudesna je bila tiha i očita bol naroda Boke. Boka ga je istinski oplakala i nije ni danas zaboravljen od onih koji ga se mogu sjećati. A prošao je kroz Boku tek kao komet. No trag njegova svijetlećeg repa nije se ugasio. Komet je odjurio prema Suncu. Možda upravo zato nisam nikad mogao da mu odslužim misu za pokoj duše.

Usprkos svakoj teološkoj i eklezijalnoj praksi, jednostavno mi se čini kao da bi se u toj misi izbrisalo moje uvjerenje i moj očevid. Lijek ipak treba samo bolesnicima pa iako nisam doktor, imam pravo, a i neku mogućnost, prosuditi zdravstveno stanje svoga bližnjega. S ove distance vremena, koje je u međuvremenu namrlo još malo iskustva o ljudima i njihovoj svjetlosnoj ili mračnoj supstanciji, mirne savjesti i najdubljeg uvjerenja svjedočim i izjavljujem da je mons. Marko Perić, kotorski biskup, tako živio pred mojim očima da ga one danas gledaju samo kod Boga i nigdje drugo. A s ove distance od vlastitog rođenja vjerujem da je to jedino oko čega se vrijedi potruditi i što, unatoč svakoj povijesnoj kategoriji koju je čovjek stvorio, ostaje jedina kategorija istinske prosudbe. Mnoge ljudske biografije zaslužuju i spomenike i arhivska istraživanja i kongresne komemoracije, ali ipak i u svjetlu razumske spoznaje samo one biografije vrijede koje zasluže atribut čovještva. Dakle, iz te natpovijesne perspektive, ne oslanjajući se ni najmanje na osobu ni na tuđu ljudsku prosudbu, ali pun povjerenja prema Isusovim parametrima evanđeoske pouke, konačna prosudba ostaje Bogu. Meni ostaje duboko iskustvo duhovne ljepote Marka Perića i izvjesna sjeta da ne kažem tuga. Jer, neka mi se dopusti, ipak svijet i njegova povijest nijesu prebogati čistim dušama eda bismo indiferentno doživjeli njihov odlazak.”

Don Branko Sbutega (napisano 1996.)

***

„Biskup don Marko po svom djelovanju, sudovima, aktivnostima koje su potrebne biskupu, glavi biskupije, po prilici sve do njegova imenovanja za kotorskog biskupa, zasluživale su najvišu ocjenu. Inteligentan, poduzetan, smion, samostalan, naravno i do kraja crkven, pobožan, human, bio je do pred 15 godina prvi kandidat nadbiskupa Čule i dijecezanskog klera u mostarskoj biskupiji da postane mostarski biskup i u tome nije imao premca ni protukandidata. Samo zbog specifičnih problema u mostarskoj biskupiji Sv. Stolica je smatrala da je bolje da na to mjesto dođe netko iz druge biskupije. On je to imenovanje primio na zadivljujuće plemenit ljudski i crkven način. Kada sam prvi put, nakon svog imenovanja za mostarskog biskupa, otišao u Mostar, pozvonio sam malo sa strepnjom na vrata biskupije. Otvorio mi je vrata don Marko, i to je bio i tako topao, iskren i srdačan susret da mi je godinama davao snage. Živjeli smo kao dva brata u sjeni biskupa Čule, nije bilo tajne među nama, suradnja i shvaćanje nije moglo biti bolje. To je bio plemeniti, dobri, iskreni don Marko koji je godinama ostao kandidat br. 1 za bilo koju biskupiju. I kada sam osjetio da ću ga izgubiti, činilo mi se da ću izgubiti desnu ruku i pola srca.“

biskup msgr. Pavao Žanić
(iz oproštajnog govora na sprovodnoj Misi u mostarskoj katedrali)

***

„Hvala ti, dragi moj tajniče! Sjećat ću se tebe svaki dan u svojim molitvama, u svetim misama, u svojim krunicama, i u drugim molitvama i opraštam se s tobom želeći ti rajsku slavu, rajski vijenac nebeske krune. Izričem svoju sućut i tvojoj rodbini koja je za tobom ostala i cijeloj našoj biskupiji koja je s tobom, tvojim odlaskom osiromašena.

Moja je nakana bila da ti budeš moj nasljednik. Ja sam tebe preporučio za pomoćnog biskupa Mostara. Ali su bile takve prilike i Sveta je Stolica smatrala da će biti bolje, na slavu Božju i na dobro Crkve, da se drukčije riješi pitanje moga nasljednika u Mostaru, pa sam se i ja pokorio spremno odluci Svetoga Oca, i ti si također bez ikakva mrmljanja i prigovora prihvatio to što je Sveta Stolica odredila. Jer jedini ja od svih katoličkih biskupa nisam dobio pomoćnoga biskupa koga sam u prvi mah bio predložio. Ali kad sam vidio da to Sveti Otac i Sveta Stolica tako želi, spremno sam se bez prigovora podvrgao volji svog crkvenog poglavara. I sad sam spreman, ako bi trebalo, kao star čovjek, kad bi mi Papa odredio negdje u Afriku, ja bih star i bolestan pošao u Afriku da izvršim volju nasljednika Petrova, namjesnika Isusa na zemlji. I ti si takav isti bio, drage si se volje podvrgavao i prihvaćao sve od Svete Stolice.”

nadbiskup msgr. Petar Čule
(iz oproštajnog govora na sprovodnoj Misi u mostarskoj katedrali)

***

„Zahvaljujemo Ti, Gospodine Bože, za sestru Bonitu Prkačin, franjevku, vjernu i vrijednu učiteljicu Markovu u osnovnoj školi u Bijelom Polju. I uvijek je među njima ostao primjeren odnos najbolje učiteljice i najboljega učenika. Hvala ti za tolike sestre Bonite koje su don Marka pratile na njegovu putu svećeništva i biskupstva.

Zahvaljujemo Ti za uspomenu don Markova lika u našim očima, srcima i svijestima, uspomenu na njega koji je bio malen u javnosti, a velik u tajnosti. Neka taj spomen bude ujedno i živi primjer svima nama.

Zahvaljujemo Ti za don Marka koji je bio prav k’o svijeća, upaljen za Tvoje kraljevstvo ko svijeća, svijetao ko svijeća u mraku, izgarajući svakim danom k’o svijeća, bez prskanja i dima oko sebe, a prirodne suze svijećine kapale su niza nj na pod i natapale ovu zemlju, suznu dolinu našu.

Hvala i Tebi, don Marko, za potpunu vjernost uma i srca koju si očitovao prema Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu; za sinovsku ljubav koju si iskazivao prema Blaženoj Djevici Mariji i svecima Božjim; i za uzornu odanost Svetom Ocu Papi i Svetoj Petrovoj Stolici.

Hvala Ti, don Marko, za “srodnost duše” (Fil 2,20) koju si brižljivo pokazivao prema biskupu Čuli, i u sjemeništu u Travniku, i kad si Ti bio u zatvoru u Mostaru, a on na komunističkoj slobodi, i kad si Ti bio na slobodi, a on u ćelovini[2], osobito na “žalosnom procesu” u Mostaru 1948., i u bogosloviji, i osobito kao tajnik, i generalni vikar, i najveći mu prijatelj.

Hvala Ti, don Marko, što si onako srdačno i bratski dočekao biskupa Pavla, kad je on prešao iz Splita u Mostar, i uvijek mu pružao dokaze istinskog poštovanja i ljubavi.

Hvala Ti, don Marko, za stručni, povijesni, crkveni i znanstveni rad kojim si osvjetljivao naš tužni “hercegovački slučaj”. Neka Gospodin, po Tvojoj podnesenoj patnji, i po zaslugama Tvoje prosvijetljene poslušnosti što prije i što sretnije riješi i završi ovu hercegovačku ljudsku, vjersku, katoličku, redovničku i nacionalnu sramotu na licu i tijelu Crkve Božje.

Hvala Ti, don Marko, za tolike dane i noći molitve i pokore, za onaj pokornički pojas, kojim si stezao svoju narav i natapao je milošću Božjom, za ono što si bio minimalist u udobnosti, a maksimalist u duhovnosti.

Hvala Ti, don Marko, za bezbrojna pisma kojima si nas obdarivao, koja smo primali i čuvali i u njima nam uvijek nešto korisno i krasno znao reći.

Zagovaraj sve nas, biskupe Marko, i odrasle i malene, da se odgovorni roditelji uvijek odlučuju na poštovanje i svoga i tuđega života, i da Bog što više mladića i djevojaka pozove u duhovna zvanja naše Crkve.“

biskup msgr. Ratko Perić
(iz propovijedi na Misi zahvalnici uz 70. obljetnicu rođenja don Marka Perića,
9. 10. 1996.)

Danijel Vidović

Priređeno po tekstovima iz zbornika Veličina evanđeoske malenosti. Život i djelo don Marka Perića, Crkva na kamenu, Mostar, 1997.

---

[1] https://archive.org/details/hercegovacka_afera

[2] Kolokvijalni naziv za mostarski okružni zatvor