Irska: kopanje u Tuamu u potrazi za krivnjom Crkve
U Irskoj su ponovo u tijeku iskapanja u Tuamu, traže se kosti 796 djece koja su bila smještena u tamošnjem Domu za majku i dijete od 1925. do 1961. Mediji krive časne sestre, kao da su ih one ubile. Stvarnost je sasvim drukčija.
Iskapanja se nastavljaju u Tuamu, u okrugu Galway u zapadnoj Irskoj, u potrazi za kostima 796 djece pokopane u blizini tamošnjega Doma za majku i dijete, kojim su od 1925. do 1961. godine upravljale časne sestre Dobre pomoći.
To nisu bila sirotišta, jer su se tamo djeca dočekivala zajedno s majkama. Bila su to mjesta gdje su se primale neudane majke i njihova djeca rođena izvan braka. Sudeći po cijeloj popularnoj kulturi koja se razvila oko tih domova (knjige, filmovi, novinarska istraživanja), Crkva je bila kriva za čin masovne diskriminacije, s vrlo visokom stopom smrtnosti. Stoga se žene koje su bile smještene u domovima sada smatraju „razdvajanima“, njihova djeca „oteta“ kada su dana na posvojenje ili „ubijena“ i „zaboravljena u masovnoj grobnici“. Masovni zločin za koji se, ukratko, krivi Crkva u prošlosti kada je Irska bila „mračno katolička“ (izraz je iz članka u Corriere della Sera ).
Slučaj je prije osam godina pokrenula irska povjesničarka Catherine Corless, kada je postalo jasno da kosti slučajno otkrivene u Tuamu sredinom 1970-ih nisu bile kosti žrtava Velike gladi (iz sredine XIX. stoljeća), nego kosti djece smještene u tamošnjem domu. U siječnju 2021. u Dublinu je objavljeno Završno izvješće Istražnoga povjerenstva o domovima za majku i dijete (o kojem je pisala i La Nuova Bussola Quotidiana ). To izvješće izrazilo je vrlo oštre osude o irskom društvu u prvoj polovici XX. stoljeća i o Crkvi koja nije učinila više kako bi zaštitila dostojanstvo najranjivijih. Armaghski biskup Eamon Martin „bespridržajno“ se ispričao zbog toga. Ali istodobno je odbacio da bi časne sestre bile krive za veći dio onoga što im pripisuju mediji.
Žene su napustili njihovi roditelji. Prema Izvješću, „institucije koje su pod istragom pružale su utočište – ponekad surovo – kada obitelji nisu pružile utočište.“ Crkva nije bila odgovorna za oštrije ophođenje, niti za gore životne uvjete u usporedbi s drugim svjetovnim ustanovama. Izvješće, uspoređujući vjerske domove sa sličnima državnima, otkrilo je da su u državnima „uvjeti bili daleko gori nego u bilo kojem domu za majku i dijete, s iznimkom Kilrusha i Tuama. Do sredine 1920-ih većina nije imala kupaonice, zahode, možda ni tekuću vodu; grijanje, gdje je bilo dostupno, osiguravalo se ognjištem; hrana se kuhala loše, često u drugoj zgradi, pa je bila hladna i još manje ukusna kada bi stigla do žena.“
Tuam je, dakle, zajedno s Kilrushom, bio iznimka, a ne pravilo. Pravilo je bilo bolje postupanje u vjerskim nego u svjetovnim ustanovama. Da Crkva nije bila kriva za napuštanje i „razdvajanje“ neudanih majki i njihove djece, pokazuje i činjenica da su „do 1900. godine domovi za majku i dijete pronađeni u svim zemljama engleskoga govornoga područja, a slične ustanove postojale su u Njemačkoj, Nizozemskoj i drugdje.“ Stoga je to bio nazor u to vrijeme raširen posvuda, ne samo u „mračno katoličkoj“ naciji.
Jednostavno je nemoguće kriviti časne sestre za smrt djece smještene u domovima. Nitko to ne kaže, iako mnogi članci koji su se posljednjih dana pojavili u najpopularnijim novinama to daju naslutiti. Tih 796 djece umrlo je u razdoblju koje je označavala iznimno visoka smrtnost dojenčadi, u zemlji koja je bila najsiromašnija u Europi i u prenapučenim okruženjima (i neodgovarajućim higijenskim prilikama) koja su olakšavala širenje svake zarazne bolesti. U svakom slučaju, sestre Dobre pomoći stavile su na raspolaganje sve dokumente.
I ne govorimo o „bezimenoj“ djeci, skrivanoj nakon smrti. Samo istraživanje tvrtke Coreless započelo je smrtovnicama iz doma Tuam. Za svako dijete imamo ime, nadnevak rođenja i smrti te uzrok smrti zbog bolesti. Daljnje istrage provest će se u slučajevima u kojima uzrok smrti nije prijavljen. Forenzički tim koji se vratio radu na grobovima u Tuamu kani pomoću analize DNK dati ime svakomu kosturu. Ali koji se zaključci mogu izvući osim onih koji su već objavljeni u Izvješću za 2021. godinu? Gotovo sigurno: nikakvi. No, svaki je izgovor dovoljno dobar da se ponovo pokrene isto borbeno djelovanje protiv „katoličkoga mračnjaštva“.
Stefano Magni