Izađite na izlaz iz tehnike
Nije prekasno da odviknete svoju djecu od pametnih telefona.
Posljednjih su godina samo porasli dokazi protiv porabe pametnih telefona za djecu i mlade. Postoji jasna međuovisnost između porabe digitalnih tehnologija i duševnih bolesti, anksioznosti, zbunjenosti identiteta, usamljenosti i depresije. Toliko da mnoge škole zabranjuju telefone. Zapravo, sve bi trebale.
Najveće opiranje, prema ravnateljima škola i prosvjetnim radnicima s kojima razgovaram, nisu učenici. To su roditelji, od kojih se mnogi boje da ne će moći dobiti svoje dijete u slučaju žurnosti ili imaju osjećaj da je „mačak već izašao iz vreće“ kada su u pitanju pametni telefoni kod kuće.
U svojoj novoj knjizi The Tech Exit: A Practical Guide to Freeing Kids and Teens from Smartphones (Izlazak iz tehnike /svijeta tehnologije/: Praktični vodič za oslobađanje djece i mladih od pametnih telefona) Clare Morell, suradnica Centra za etiku i javne politike, pokazuje da je moguće ponovo biti ispred pametnih telefona u našim domovima. Nedavno je Morell gostovala u emisiji podcasta Breakpoint. Evo što je rekla:
„Istraživanje mozga doista pokazuje da čak i mala količina vremena provedena na društvenim mrežama, pametnim telefonima, bilo kojoj vrsti interaktivna zaslona, izaziva veliku ovisnost za mozak. Pokazuje da mozak zapravo ulazi u stanje manjka dopamina čim osoba prekine s radom. Dakle, nijedno vremensko ograničenje nikada nije dovoljno jer čim napustite aplikaciju ili zaslon, vaš mozak se ne vraća na normalnu osnovnu razinu. Zapravo pada ispod osnovne vrijednosti kako bi stvorio tu želju da ponovite to ponašanje i učinite to opet. Stoga, studije snimanja mozga teških korisnika društvenih mreža nalikuju mozgovima onih koji su bili ovisni o drogama koje izazivaju veliku ovisnost. Strukturne promjene koje se događaju na razini mozga su iste.
Još jedno uvjerljivo istraživanje provela je liječnica Victoria Dunckley. Ona je u svojoj ordinaciji viđala djecu s problemima raspoloženja: poteškoćama s usredotočenjem, rasponom pozornosti, mnogim problemima u ponašanju, emocionalnom disregulacijom,[1] ćudljivošću, razdražljivošću, ispadima bijesa itd. Otkrila je da je u mnogim slučajevima samo uklanjanje zaslona u potpunosti smanjilo simptome… Posve bi ih uklonilo. Zbog tih promjena u ponašanju koje su vidjeli kod svoje djece roditelji su dolazili govoreći da misle kako njihovo dijete ima ADHD (hiperkinetički poremećaj s nedostatkom pozornosti) ili autizam.
Ona je otkrila da su te promjene zapravo izazvane elektroničkim zaslonima. Detoksikacija od zaslona tijekom 30 dana uklonila bi simptome. U mnogim slučajevima dijete nije imalo autizam ni ADHD. Bio je to odgovor organizma izazvan zaslonom, čak i nakon pola sata provedenih pred zaslonom dnevno. Ako je riječ o interaktivnom zaslonu, poput pametnih telefona, društvenih mreža ili videoigara, on stavlja dječji živčani sustav u razvoj u stanje borbe ili bijega.
I to se s vremenom nagomilava s tim kroničnim stresom. Oni su u toj vrsti stresnoga odgovora, a tijelo ne troši tu energiju. Njihov kortizol i adrenalin toliko su visoki da im to remeti raspoloženje i ponašanje. Dunckley je to opet primjećivala čak i u djece koja se redovito služe zaslonom, iako ne pretjerano. Dakle, to me jednostavno uvjerilo da su te tehnike osmišljenje toliko ovisnički i stvaraju tako snažan odgovor na razvoj djetetova mozga i živčanoga sustava da nisu sigurne ni u kojoj količini.
Osobito za kršćanske roditelje, rekla bih, čak i ako mislite: ne dopuštamo im gledati nikakav loš sadržaj; osigurali smo da je sadržaj doista siguran – i dalje morate biti zabrinuti da je sama tehnika osmišljena štetno za razvoj vašega djeteta, njegovo zdravlje i dobrobit, njegov mozak, njegov živčani sustav, čak i u malim količinama. Zato se zauzimam za potpuno ukidanje i pokazujem roditeljima kako to učiniti.“
Prema autoru i istraživaču Jonathanu Haidtu gotovo trećina roditelja žali što su svomu djetetu dali pametni telefon ili pristup društvenim mrežama kada su to učinili. Samo 1 % kaže da bi voljeli da su im te uređaje dali ranije. Izbjegavajte te spravice za njih. Izađite na izlaz iz tehnike. Vaša vam djeca sada možda ne će biti zahvalna, ali vjerojatno hoće kasnije.
John Stonestreet
[1] Prevoditeljska napomena: Grčki predmetak δυσ/dys označava da je riječ koja slijedi teška, loša, otežana. Suprotnica je od εὖ/eũ (dobro). U grčkom se rabio za opisivanje teškoća ili nepovoljnih uvjeta. Služi kao predmetak u riječima koje opisuju izazove i poremećaje, osobito medicinske, dušoslovne i tehničke. Primjeri tako tvorenih riječi:
disbazija (poteškoće u hodanju, koračanju),
disbulija (slabljenje mogućnosti voljnog ponašanja),
diseboreja (pojačano lučenje žlijezda lojnica),
disemija (pojačano raspadanje krvnih zrnaca),
disfagija (otežano gutanje),
disforija (uznemirenost, stanje nelagode ili nezadovoljstva),
disfunkcija (kvar, oštećeno ili poremećeno djelovanje),
diskalkulija (poteškoće u učenju ili razumijevanju računstva),
dislalija (loš izgovor pojedinih suglasnika, tepanje),
disleksija (poremećaj učenja koji utječe na čitanje i pisanje),
dislogija (smetnje govora),
dispepsija (loša probava, probavne smetnje),
dispneja (otežano disanje, zaduha),
disregulacija (poremećaj regulacijskoga stroja, primjerice onoga koji upravlja probavom, imunološkim odgovorom ili radom organa),
disritmija (poremećaj ritma),
distocija (bolan porođaj, otežano rađanje),
distopija (teško mjesto, sumorno društvo),
distorzija (uganuće zgloba).
