Obiteljsko hodočašće u Hram

Blagdan Svete Nazaretske Obitelji Isusa, Marije i Josipa slavimo u nedjelju 29. prosinca 2024. kada se u partikularnim Crkvama po katoličkom svijetu svečano otvara Jubilarna 2025. godina. Ona će trajati sve do Bogojavljenja, 6. siječnja 2026. pod motom: Hodočasnici nade.
Hodočašće. Sretna je okolnost da se ove liturgijske godine C na blagdan Svete Obitelji čita Evanđelje sv. Luke o svečanom hodočašću Marije i Josipa s 12-godišnjim dječakom Isusom u Hram u Jeruzalemu, oko 140 km od Nazareta.
Hodočastiti znači ponajprije pješačiti da bi se fizičkim hodom i religioznim pohodom počastila neka sveta osoba ili mjesto vezano ili prozvano po nekoj uzvišenoj osobi ili događaju. I pjesmom zahvalilo Bogu na darovima, a molitvom izmolile nove milosti. Židovi kao izabrani narod imađahu razna hodočasnička mjesta kroz svoju povijest, dok se sve ne sastavi u glavno mjesto Jeruzalem, na gradinu Sion, gdje bijaše podignut Bogu veličanstveni Hram tisuću godina prije dolaska Mesije – Pomazanika Gospodnjega. U Hramu se čuvahu Svetinje nad svetinjama: Kovčeg s Deset Božjih zapovijedi, čudesni Štap Arona, brata Mojsijeva, i posuda mȁne kojom Bog neko vrijeme uzdržavaše ljude u pustinji. Veliki židovski obnovitelj Ezekija, kralj judejski (716.-687.), sruši sve uzvišice i mjesna svetišta, a odredi židovskim vjernicima: „Samo se pred ovim žrtvenikom u Jeruzalemu klanjajte“ (2 Kr 18,22). Odrediše se tri blagdana, koja bijahu i religiozna i nacionalna:
Blagdan Pashe – Prolaza, tj. spomen na prolazak Anđelov ispred židovskih i egipatskih kuća, izlazak iz Egipta, prelazak preko Crvenoga mora i ulazak u Obećanu zemlju.
Blagdan Sedmicȃ – sedam sedmica nakon Pashe – Pedesetnica (Lev 23,15-17), tj. spomen na Božje uručenje Dekaloga Mojsiju na sinajskom Horebu.
Blagdan Sjenicâ podignutih po njivama i vinogradima da se zahvaljuju za žetvu, plodine i cijelu ljetinu (Pnz 16,1-17).
Hodočasnik. Svaki židovski odrasli muškarac, koji življaše u krugu od 30 km od Jeruzalema, bijaše u savjesti obvezan jednom godišnje hodočastiti u Jeruzalem, a izvan toga okvira jednom u životu. Taj propis obvezivaše muškarce od njihove 12. godine, tj. od tada bijahu smatrani podložnicima Zakona. Tako sada govorimo o Evanđelju sv. Luke gdje je opisana zgoda u vezi s prvim Isusovim hodočašćem u jeruzalemski Hram, treći po redu sagrađen u tisuću godina, koji 70. godine nakon Krista srušen bȋ i do danas se više ne obnovi.
Običaj ili još jače: zakon
Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, iziđoše po običaju blagdanskom (Lk 2,41-42).
Marija i Josip svake godine poduzimahu hodočašće u Hram o svetkovini Pashe. Danima se pripremahu, danima putovahu i danima prepričavahu što se sve događalo. Ove dvije najsvetije ljudske osobe doživljavahu Boga ne samo pred očima nego i u svojim srcima. Sve na Njegovu veću slavu i na uspješno izvršenje zadaće koju im Bog povjeri na zemlji. Ali ovo blagdansko hodočašće s dječakom Isusom bijaše nešto posebno, pa zato u Evanđelju i zabilježeno. Možda oni smatrahu da je i to hodočašće kao i svako njihovo dotadašnje: uhodano s određenim skupinama ljudi i žena; nepromjenljivo s obzirom na odmorišta i osvježenja; vjerski obilježeno: pjesmom hodočasničkih psalama – „Obradovah se kad mi rekoše“ (Ps 122), molitvom za posebne obiteljske potrebe, bosonogim hodom kao posebnim izrazom žrtve. Ženske u svojim skupinama, muški u svojim društvima. Ova Sveta Obitelj radosno polazi u Jeruzalem. Isus se kao 12-godišnjak svrstao s Josipom i njegovom skupinom. A Marija ga drži na oku koliko može više. Svašta se putem može dogoditi, ne daj Bože. Žele da i on što radosnije sudjeluje u tom duhovnom hodočašću. Za njega može biti doživljajno iznad svake mjere, možda i poneka neočekivanost, jer prvi put izlazi iz Nazareta nakon povratka iz Egipta prije nekoliko godina. Prvi je put na njemu nova odjeća i obuća. Možda su Marija i Josip uvjereni da o Isusu sve znaju, da ih on ne može iznenaditi. Prošla je njegova dob djetinjstva pod njihovim okriljem:
Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti – i milost je Božja bila na njemu (Lk 2,40).
Sada je on već odrastao dječak – završio bi 5. razred osnovne škole – milost Božja nije u njemu ostala bezuspješna. Oni ne znaju ni što će ni kada će nešto biti od toga dječaka. Obdržavaju religiozne propise. Svete običaje pune ceremonija i poštovanja. Marija i Josip izražavali su osobitu zahvalnost Bogu za zdrava Dječaka i molili Boga da upravi noge njegove na put mira i da ovaj svijet pohodi Mlado Sunce s visine!
Obrat
Kad su minuli ti dani, vraćaju se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga (Lk 2,43-45).
Ovaj je događaj mogla pričati Gospa evanđelistu Luki koji je ispitivao one „koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi“. Gospa bijaše i očevidac i službenica Riječi Gospodnje! Roditelji mislili da je Mališan ušao u njihov plan obiteljskoga života. Nastavljaju planirati svoje godine i budućnost. Isus je, razumljivo, uključen kao bitna Osoba. Međutim, potresno iznenađenje na nekom počivalištu. Dječaka ovaj put nema ni kod Marije, ni kod Josipa, a već su prilično odmaknuli od Jeruzalema, dan hoda, možda i 30-ak kilometara. Uvjereni bijahu da je među suputnicima, a kad tamo: prava i neviđena žalost! Marija u suzama razmišlja:
– Od Boga Dijete primila i rodila, na dar, na odgoj, i sada ga nesavjesno izgubila. Što će mi Bog reći? Kakva sam ja majka da pustim Dijete iz ruke i s oka? Kakve li moje neodgovornosti! Možda mi se Isus izmaknuo kada sam se u Hramu za nj molila i mislila da je sigurno s Josipom s kojim je i išao? A zašto ga nisam sama potražila i dobro se uvjerila svojim očima da je s Josipom ili među rodbinom i znancima? Nisam smjela iz Jeruzalema poći dok dva puta ne utvrdim je li i Isus pošao. I gdje ga sada uopće tražiti? Sada mi je u ovoj životnoj kušnji pobuditi najveći stupanj vjere u Boga, u njegovu očinsku providnost i ljubav… Učini mi sada veliko djelo, Svesilni!
I Josipu prolaze razne misli kroz glavu koje razmjenjuje s Marijom:
– Koliko sam poruka primio s neba dok je Isus bio u Betlehemu, da uzmem Dijete i tebe i da bježim u Egipat, pa iz Egipta u Jeruzalem, pa iz Jeruzalema u Nazaret? Sve u teškim prognaničkim godinama, gotovo ratnim. A sada, u mirno doba, ovako nerazumno izgubiti ovakva Dječaka? I to se dogodilo samo nama dvoma. Svi drugi roditelji razumni i savjesni, koji drže po više svoje djece na oku i na okupu, a mi bez glave ni da upitamo jedno drugo jučer ujutro kada smo polazili iz grada. Bog dao ovo čudesno Dijete, čuvali ga 12 godina, i sada ga izgubili! Gdje je sada onaj anđeo Gospodnji da mi zapovjedi, barem u snu? Kako me ostavio u pustinji vjere! Ja sam posljednji put Isusa vidio kod tebe nakon što si se molila u odjeljenju za žene. I umjesto da nam ovo hodočašće bude najljepša uspomena, postalo nam je najveća životna tuga. Nije valjda nikada Josip izgovorio više riječi u svome životu kao tada.
Razgovara s učiteljima u Hramu
Isus ostao u Hramu, u kući Oca svojega. U molitvi. Nije se iz Hrama ni micao. Što ga je lako naći! Ali hajde se sjeti da će Dvanaestogodišnjak ostati u molitvi u Hramu! Možda ga je uzeo koji židovski učitelj, svećenik, i odveo ga u svoju obitelj. A sutradan ga doveo drugim kolegama da im ga pokaže kako je bistrouman, perspektivan. Čudo od dječaka! Učitelji se stali zanimati za Isusa. Čiji je? Koliko mu je godina? S kim je došao? Kako se zove? Što mu znači ime? Što zna iz povijesti židovskoga naroda? Je li čuo i za jednoga proroka? Kojega? itd. Postavlja i on njima pitanja: Kada je građen Hram? Komu treba Hram? Zašto se ljudi u Hramu tako ponašaju? Zašto će ona goveda i golubovi dolje u predvorju Hrama? Koliko ima svećenika u Jeruzalemu? Koji je glavni? Koja im je zadaća? Znaju li kada će se roditi Mesija. Ili je već rođen? Je li bilo kakvih priča o tome u vrijeme kralja Heroda?
Lutanje i otkriće
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim (Lk 46-47).
Marija i Josip ne traže Isusa ondje gdje on “mora biti”, u Hramu, kod Oca. Nego najprije zalaze i raspituju se među rodbinom i znancima, ulaze u svaku skupinu ne bi li ga primijetili, ili on njih. Ljudi im se čude: Sav narod ide iz Jeruzalema obavljena posla, a njih dvoje idu u Jeruzalem kao izgubljena čeljad. Prolaze gradom Jeruzalemom. Prolaze im glavom najstrašnije misli o otmici Dječaka i bijegu u inozemstvo, o zlikovcima i trgovcima, o Midjancima i Josipu Egipatskom… Konačno se svraćaju u Hram da se Bogu pomole ne bi li ga našli živa i zdrava. A Isus upravo tu. Tu je i ostao. Razgovara sa svećenicima i pismoznancima. Sluša ih i pita:
Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim (Lk 2,47).
Svećenici zadivljeni – roditelji iznesviješćeni
Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”. A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,48-49).
Kori, zato ukorena. Iako se više puta spominje riječ “roditelji”, ipak je očito da je glavnu riječ vodila Marija. Isus je povjeren i Josipovoj skrbi, ali puno više Marijinu srcu i duši. Ona ga je prva ugledala u Hramu. Zaprepastila se i obradovala kada ga je vidjela među učiteljima i pismoznancima. I majka prekori sina. Marija misli da je Isus bio izgubljen. A zapravo bila je izgubljena ona, zajedno s Josipom. Isus im odgovara mirno: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” Bile su to prve riječi koje je Isus izgovorio prema Evanđeljima. Tim odgovorom Isus je dotaknuo tri važna životna vida:
Prvo, niste me uopće trebali tražiti. Jesmo li pošli u Jeruzalem u Hram? Vi svuda lutate, samo se ne navraćate ondje gdje ja moram biti, u Hramu.
Drugo, ti me koriš što ne obdržavam četvrtu Božju zapovijed. Ali važnija je prva Božja zapovijed. Treba poštovati Oca nebeskoga, treba biti u Njegovoj kući!
Treće, ti kažeš: otac tvoj i ja… A ti dobro znaš tko je moj Otac. I upravo jer mi je Otac Bog, moram biti u “kući Oca svoga”.
A oni ne razumješe riječi koju im reče (Lk 2,50).
Marija i Josip nisu mogli ni pretpostaviti da dječak od 12 godina tako razmišlja. Marijina veličina nije u znanju i razumijevanju, nego u razmišljanju i vjerovanju. Za Gospu posljednji Koncil kaže da je „napredovala na putu vjere“, doslovno: „in peregrinatione fidei processit“ – koračala je u hodočašću vjere (LG 58). Ona je učenica Gospodnja. Stalno nešto uči, razabire, doznaje. I stalno vjeruje, i napreduje u toj vjeri. Ovdje je umjesno istaknuti upravo tu činjenicu: Marija i Josip stavljeni su pred novu tajnu, novi čin vjere. Očito je 12-godišnjak svojom sviješću i poslanjem nadišao i Mariju i Josipa. Ali od onoga milijuna hodočasnika koji se sručio u Jeruzalem tih pashalnih dana, samo je ovo hodočašće, Josipovo i Marijino, uspjelo: vrhunski donijelo silna roda i vjere i ljubavi! I ušlo u Sveto Pismo.
Zaključak
Traženje Isusa. Vidjeli smo kako su Josip i Marija bili hodočasnici svake godine iz Nazareta u Jeruzalem. Iz mnoštva takvih hodočašća Evanđelje ne donosi nijednoga događaja osim ovoga gdje ih je Isus duboko u duši prodrmao, stavio na tešku kušnju njihovu vjeru i povjerenje u Boga. Kakve su stresove morali doživjeti kroz ono vrijeme dok su ga tražili! Tek im je ovo sada bilo pravo hodočašće – traženje Isusa sa suzama u očima. I kakvu su radost morali osjetiti kada su ga sretno ugledali u Hramu, u kući Oca nebeskoga!
S brežuljka na brežuljak. Kada mislimo da smo Isusa ugledali na jednome brežuljku svoga razmišljanja i počeli hodočastiti prema njemu svojim ozbiljnim korakom i studijem, on najednom nestane i ukaže se na višem brežuljku, rekao bi pater Duda. Tako nas vodi prema svojim visinama i tajanstvenim prostranstvima, prema kalvarijskom brežuljku.
Hodočašće nam omogućuje porast vjere u žarkoj molitvi, oproštenje grijeha u iskrenoj ispovijedi, povećanje milosti Božje u našem kršćanskom djelovanju. Blago onomu tko ima želje za Bogom, tko se želi držati Božjega puta, zakona i hrama.
Opširniji prikaz u: Isusova Majka, Mostar, 2015., str. 141-148.