Poslanica biskupa Čule hercegovačkom kleru iz zatočeništva u Tolisi (1956.)

Uvod

Nakon sedam i pol godina robije u zeničkoj kaznionici s kraćim boravkom u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, od 30. listopada 1955. g. biskup je Čule proveo u toliškom samostanu kao zatočenik do 1. lipnja 1956. g., punih 7 mjeseci. Pušten je, po vlastitom kasnijem svjedočanstvu, na intervenciju američkih biskupa. Kao što je nadbiskup Stepinac bio zatočen u Krašiću (svom rodnom mjestu) tako je i biskup Čule bio zatočen, ali ne u svom rodnom Kruševu i u svojoj biskupiji, nego daleko – u bosanskoj Posavini.

Biskup je u zatočeništvu doznao da nije bez razloga upućen baš u samostan Tolisa. Ondje je u to vrijeme bio gvardijan o. Valerije Jurić, poznat kao oduševljeni i provjereni član svećeničkog udruženja “Dobri pastir”. (Usp. Lav Znidarčić, Biskup Čule u zatvoru i zatočeništvu, u: A. Luburić i R. Perić, prir., Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar 1991. str. 109 – 134.)

O svetkovini sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, unatoč stalnom nadzoru i zabranama, uspio je uputiti poslanicu svome kleru. Ohrabrujuće riječi biskupa Čule upućene njegovu svećenstvu u vremenu komunističkog pogroma mogu poslužiti kao jasan putokaz i našem naraštaju u vremenu smutnje i aktualnih izazova s kojima se Crkva suočava u suvremenom svijetu.

ČASNA BRAĆO SVEĆENICI!

I vrijeme i prostor kao da su se urotili protiv nas, da što dulje i dalje mene odijele od vas. Ali i ako smo tjelesno rastavljeni nizom tolikih godina i brojem tolikih kilometara, naše su duše ipak uvijek bile, pa su to i danas, a bit će – uz pomoć Božju – u ubuduće čvrsto povezano nutarnjom vezom Kristove ljubavi i međusobne molitve. Da bi se taj vez još više učvrstio i povećao, pišem vam ovo pismo kao najdražoj subraći u Gospodinu i kao vrijednim svojim suradnicima u vinogradu Gospodnjemu.

Kao što i sami znate velike su se i sudbonosne promjene odigrale kod nas. I te promjene ne samo što nas nisu ostavile na miru, nego je njihov vrtlog upravo nas svećenike najviše zahvatio. Radi toga kao da se među nas počeo uvlačiti neki duh malodušnosti i neke tupe resignacije, kao da su nam sve lađe potonule.

Istina, svijet je bio naviknut, da uz pojam svećeništva veže i pojam ugodna i lagodna života. Zato se iz lajičkih usta vrlo često čula riječ: Lako je vama svećenicima! Neki manje dobronamjerni čak su smatrali svećeništvo običnim zanatom kao što su i svi drugi ljudski zanati, i na nas gledali kao na proste najamnike, koji svoju funkciju vrše iz čiste ljudske računice. Pa bilo je i takvih, koji su se ponadali, da će moći nas svećenike okrenuti, kudagod žele po miloj volji, ako spretno iskoriste materijalni momenat, čas oduzimajući nam, a čas prosipljući na nas materijalna dobra.

Pa, ako ćemo pravo, i mi smo sebi u mladenačkim godinama stvarali vizije svećeničkog života, koje daleko odudaraju od današnje krute stvarnosti. I jer se te vizije nisu ostvarile, osjećamo se pomalo razočarani. A to ne bismo smjeli da budemo. Što se naše vizije nisu ostvarile, krivnja je na nama. Jer mi smo sebi te vizije budućnosti izgrađivali prema svojim željicama, a ne prema smjernicama evanđeoskim. Vrijeme bi bilo, da mi – mjesto da se zanosimo ljudskim iluzijama, pa se žalostimo, ako se one ne ostvare – korigiramo svoje planove prema Božjim planovima.

Prema Božjim planovima svećenik je sve drugo nego čovjek određen za udoban i bezbrižan život ovdje na zemlji. Kad smo zakoračivali na prvu stepenicu svećeničkog zvanja kod primanja tonzure, mi smo spontano izjavili: „Gospodin je dio baštine moje i kaleža moga“. A taj Gospodin, koga smo mi eto odabrali, provodio je na zemlji sve prije nego udoban život. I taj isti Gospodin, kad poziva sv. Pavla u službu svoga svećeništva, ne govori mu nijednom riječi o nekoj zemaljskoj udobnosti, nasuprot kaže, da će mu pokazati, koliko ima trpjeti za ime Njegovo. Pa ni u svom testamentu na zadnjoj večeri Apostolima, koji se imaju smatrati modelom za buduće generacije svećenika, nigdje ne govori o lagodnom životu, nego samo o patnjama i križevima, koji ih čekaju. I to motivira svojim primjerom, jer oni kao učenici ne treba da imaju drugačiju sudbinu od Njega njihova Učitelja.

Mjesto dakle da se žalostimo zbog svojih patnja, trebali bismo da im se poput Apostola veselimo, jer po njima postajemo dionici udesa Kristova. I ni čim ne možemo tako uspješno suzbiti onu kobnu zabludu svijeta, da su svećenici obični zanačije, kao kad za ljubav Kristovu svega se rado odričemo i kad za svoje svećeničke ideale spremno svaku žrtvu podnosimo.

Ako dakle u tom smislu shvatimo svoje zvanje i u tom pravcu namjerimo svoj svećenički život, ni najveće patnje ne će za nas predstavljati nikakvo iznenađenje, a još manje razočaranje, pogotovo ne sablazan. Niti ćemo zavidjeti toliko prošlim generacijama, koje su imale udobniji život. Niti ćemo se gristi radi toga, ako vidimo, da neki naš subrat ima bolji stan od nas, ljepše odijelo, zgodniju župu, više razonode i tomu slično.

Tolike revne duše i u svijetu tako se vesele svakoj prilici, gdje mogu da se žrtvuju i pretrpe koju stvar iz ljubavi prema Bogu, pa zar nama, s čijim je imenom spojen pojam žrtve, da bude svaka patnja i svako odricanje tako teško!? Čuvajmo se, da traženjem komoditeta ne zaradimo sebi duge godine teškoga čistilišta ili, što ne dao Bog, da se izložimo opasnosti i vječne propasti!

Kad nam bude najteže i kad nam križ bude izgledao skoro nepodnosiv, sjetimo se nauke naše sv. vjere, da i taj križ dolazi iz ruke Oca nebeskoga, da je on dar Njegove očinske ljubavi, i da nam ga Bog ne bi slao, da taj križ nije za naše dobro.

Pa napokon pogledajmo i oko sebe. Koliki su ne samo svećenici, nego i vjernici daleko više pretrpjeli ili još uvijek trpe više nego mi.

Pogledajmo toliku siročad, kojima je rat oduzeo hranitelja; tolike majke, koje su sinove izgubile; tolike udovice, koje su u mladosti bez muževa ostale; tolike djevojke koje nemaju mogućnosti za udaju; tolike nekoć imućne, koji danas i u najpotrebnijem oskudijevaju. Pa ako oni mogu trpjeti, zašto ne bismo mogli mi?! Nama je ipak lakše, nego njima.

Ako itko treba da zna pravu vrijednost patnje i križa, to mora da znamo mi svećenici. Križ je najsigurniji znak našega preodabranja. Najlakši put, da ovdje na zemlji otkupimo svoje čistilište. Najuspješniji način, da zaslužimo veliku nagradu u nebu. Najbolje sredstvo, da i drugim dušama, koje su našoj pastirskoj brizi povjerene, izmolimo milost obraćenja i spasenja. Gospa je u Fatimi tražila od onih pastirića, da se žrtvuju za obraćenje grješnika na taj način, što će strpljivo iz ruke Božje primati sve križeve. Pa koliko mi kao duhovni pastiri treba da se više žrtvujemo za obraćenje grješnika, kad je to bitni dio naše apostolske službe! Naše svećeničko geslo moralo bi da bude: – što više križeva, jer to znači tim više spasenih duša. Rado dakle podnosimo i materijalnu oskudicu, i prezir ljudi, i pakost klevetnika, i nepravde zlobnika, jer su to najbolja sredstva za ostvarenje našega apostolskoga programa kao i za naše posvećenje.

Dakako, da to nije laka stvar. Ljudska narav perhorescira žrtvu. Ona traži ono što je ugodno, a bježi od svega teškoga, naročito pak od svega bolnoga. Da se ovomu parira, treba tražiti i naći rekompenzaciju na drugoj strani – u intimnom prijateljstvu s Bogom, drugim riječima u intenzivnom duhovnom životu.

Nije ovdje mjesto, da vam govorim na dugo i široko o potrebi i vrijednosti duhovnoga života za svakoga svećenika. To i vi sami dobro znate. Hoću samo da vas onako usput podsjetim na propis Kodeksa, da su svećenici dužni voditi svetiji život od lajika, pa u vidu toga Kodeks traži od svećenika, da njihov život bude život molitve, sv. sakramenata i tijesnog sjedinjenja s Kristom i Njegovom božanskom Majkom. Pa je li takav naš život? Svačija savjest zna to najbolje.

Dogmatičari nas uče, da je molitva za spasenje potrebna ne samo necessitate praecepti, nego i necessitate medii. I ako naime Bog i bez molitve svakomu daje gratiam sufficientem za spasenje, ipak ne daje bez molitve gratiam efficacem, posebno pak bez molitve ne daje perseverantiam finalem. Zato, ako želimo da ustrajemo u vjernosti Bogu i da osiguramo vječno spasenje, nužno moramo moliti.

Naročito nam je potrebno razmatranje, pa ga Kodeks svećenicima izričito propisuje, Jer bez razmatranja usmena će se molitva prije ili kasnije pretvoriti u prazni zvuk riječi, bez sabranosti i unkcije. Samo razmatranjem može se postići svećeniku toliko potrebna habitualna sabranost duha. Samo preko razmatranja mogu se postići ona čvrsta nadnaravna uvjerenja, bez kojih nema pravoga svećeničkog karaktera. Samo preko ustrajnog razmatranja može se svećenik trajno očuvati od teškoga grijeha ili s njime prekinuti, ako je po nesreći u nj upao. Jer uz usmenu molitvu moguće je ustrajati u grijehu, a uz razmatranje to nije moguće. Ili će naime čovjek promatranjem potresnih vječnih istina definitivno prekinuti s grijehom, ili, ako toga ne će, onda će bezuvjetno napustiti razmatranje.

Ali da razmatranje bude doista prava molitva, ne smije se sastojati samo od intelektualne misli, pa bile one ne znam kako lijepe i uzvišene, nego glavni napor treba usredotočiti na to, da volja stvori odgovarajuće praktične odluke i ponizno moli milost, da uzmogne te odluke izvršiti.

Kodeks traži, da život svećenika bude i život svetih sakramenata, pa u to ime očekuje od svećenika, da često pristupaju sakramentu sv. ispovijedi. U sjemeništima je bilo normirano, da se ispovijedamo svake sedmice. To bi bilo poteško za svećenike u pastvi, koji nemaju takve prilike kao što imaju kandidati u sjemeništu. Ipak ne bi trebalo nikad odgađati ispovijed više od mjesec dana, a bilo bi poželjno da bude i dvaput na mjesec. Ispovijed nam je korisna ne samo stoga, što pomaže da čuvamo čistu i budnu savjest, nego i što nam preko sakramentalne milosti olakšava i borbu protiv grijeha i time omogućuje da ostanemo na visini svećeničkih ideala.

Trajno sjedinjenje s Bož. Spasiteljem postizavamo u prvom redu preko sv. mise i s njom skopčane sv. pričesti, kad nam u posjet dolazi sam Kralj neba i zemlja. Ali da ovaj posjet bude što korisniji, Crkva traži, da i mi preko dana Njemu uzvraćamo svoj posjet. To je ona visitatio Sanctissimi o kojoj Kodeks govori. Bilo bi skrajnje nepristojno čitav dan pustiti božanskog Utamničenika ljubavi, da posve sam ostane. I bio bi to znak slabe ili nikakve naše ljubavi prema Isusu, ako mi ne bismo našli za vrijedno da Ga preko dan tu i tamo ne obiđemo. Lijepa je i pohvalna stvar moliti svoj brevijar coram Sanctissimo u crkvi. Također zaslužuje svaku preporuku stupiti u članstvo svećenika klanjalaca, i određeni sat sedmično provoditi na podnožju oltara. Ali i osim toga i povrh toga treba preko dana, kadgod nam se pruži zgodna prilika, pasti koji časak pred noge euharistijskog Spasitelja. Uvijek ćemo imati što da Mu kažemo i što od Njega da molimo. Pretresajmo s Njime sve svoje probleme. Iznosimo Mu i svoje uspjehe i neuspjehe. Otkrivajmo Mu i svoje nade i svoje strepnje. Preporučujmo Mu dnevno ne samo potrebe vlastite duše, nego i potrebe svojih vjernika, čitavog svog naroda, pa i cijele Crkve. Naročito Ga molimo za teške bolesnike, koji će domalo pred Njega na sud, zatim za mladež, koja je još neiskusna, a okružena tolikim iskušenjima, pa onda i za zalutale i odbjegle ovčice. Preporučimo Mu i svoje propovijedi, da On dadne efikasnost našim riječima.

Kodeks je našao za potrebno, da svećenicima stavi u dužnost i dnevno molenje krunice u čast drage Gospe. Pa koje čudo, kad znamo, da je Ona djeliteljica svih milosti i kad je doba, u kojemu živimo, izrazito Marijanska era! Ne dolazi dakle u pitanje, da li ćemo svaki dan bez iznimke moliti jedan dio rožarja, nego se radi o tome, da li ćemo moliti svaki dan na čast Gospi cijelo rožarje i na koji ćemo način proširiti tu pobožnost u sve obitelji naših župa i među sve naše vjernike. Na Zapadu je molenje krunice postao svagdanji običaj milijuna i milijuna vjernika svih slojeva i svakoga doba, pa ne bismo ni mi trebali puno da zaostanemo u tome. Uz molenje krunice kao sastavni dio pobožnosti prema Mariji svaki od nas treba da propagira i obdržavanje prvih subota u čast Srca Marijina na sličan način kao što činimo s prvim petcima u čast Srca Isusova. Na smrtnom času bit će nam posebnom utjehom sve, što smo učinili na čast Gospinu, pa zato budimo u tom pogledu što revniji.

Na duhovni život kao njegov bitni dio spada i dnevno ispitivanje savjest. Ali ja ne mislim ovdje govoriti o ispitivanju ličnih pogrešaka, što dakako svako treba da radi. Nego bih htio da naglasim potrebu, da svaki dan pravimo i bilancu svog pastoralnog rada među narodom. Svaki od nas pri dolasku u neku župu, treba da ima u planu svojim radom podignuti župu i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Pa treba dnevno da se ispituje, koliko je uznapredovao u izvršenju toga plana. Svaki od nas treba da se pita – jesam li i koliko sam uspio smanjiti broj grijeha u župi? Jesam li uspio povećati broj polaznika na nedjeljnu misu na sv. sakramente? Kako se obavlja obiteljska zajednička molitva u župi? Kako je svijet podučen u kršćanskom nauku? Ima li divljih brakova i nekrštene djece u župi= Je li pod mojom administracijom općenito uzevši uznapredovao vjerski život i vjerska svijest naroda, ili je obratno slučaj? Ako nema vidnog napretka, onda je to nazadak! Kako će odgovoriti strogome Sucu, kad nas bude pitao: Redde ratio nem villicationis tuae! – Pa i u materijalnom pogledu šta sam za župu učinio? Jesam li napravio koji novi objekat, ili sam i stare zapustio, pa propadaju? Mnogo smo se izgovarali nemarom vjernika i siromaštvom puka, ali je po srijedi bilo i mnogo svećeničke komotnosti. Kad su pojedina sela mogla u najkraćem roku da naprave seoske domove, kako ne bi mogle čitave župe da kroz 20-30-50 godina da naprave sebi crkve?! – Pa kako je i s crkvenim odijelom i posuđem? Jesam li i to u redu održao, popunio ili možda čak upropastio? Mnogo toga ima tu, o čemu bi se trebali češće ispitivati i praviti bilancu svojih uspjeha odnosno neuspjeha. Dakako baš u ovim materijalnim stvarima treba postupati s mnogo takta i obzira. Ništa silom i prijetnjom, nego zgodom prema mogućnostima župe i naroda. Da nam se ne ponove žalosni slučajevi iz Međugorja i Bijakovića, gdje su se ljudi zbog gradnje crkve toliko zaujeli, da i mrtve glave padale.

Treba da vodimo i posebnu i to strogu kontrolu i o propovijedanju riječi Božje i o katehizaciji vjernika. Bogu je plakati, kako nekad svećenici znadu biti nemarni u spremanju propovijedi. Govore bez ikakve priprave ono što im taj momenat na um pane. Kako su žalosne posljedice na djeci, koja se zbog siromaštva nedovoljno hrane! Nijemci imaju posebni izraz za tu pojavu. To oni nazivaju „Unter ernährung“. Takva su djeca kržljava, sama kost i koža, podložna svim mogućim oboljenjima. To ti je slika župljana, koji nikad nemaju čestite propovijedi. Oni su duhovno „unterernährt“. Oni boluju od kronične duhovne anemije, stoga nije čudo, da se odbijaju od Crkve i vjere i bijedno svršuju. Jer ti ljudi niti imaju dnevne meditacije niti duhovnom štiva, pa je njima sva duhovna hrana kroz cijelu sedmicu ona nedjeljna propovijed. Ako je dakle još i ta propovijed prazna i anemična, od čega će naši vjernici duhovno da žive?!

Ne može doduše svatko biti vrstan bogoslovac niti dobar govornik. Diversa sunt dona Dei. Ali ni sv. Vianney nije bio nikakav teološki lumen niti virtuoz retorike. Njegove propovijedi bile su veoma jednostavne. Ipak je on njima uzbuđivao stotine hiljada slušatelja i obraćao tolike grješnike. Jest, ali se je svetac za svoje propovijedi savjesno pripravljao, a onda on je propovijedao više svojim životom, nego li riječima!

Za uspjeh među narodom treba imati srca i ljubavi prema njemu. Neka nas ne odbija ni njegova neukost ni hrapavost njegova karaktera. Od običnih vjernika ne možemo tražiti finoće školovanih i asketski formiranih ljudi. Uza sva njihova pomanjkanja mi susrećemo među njima divnih karaktera, koji nas zadivljuju svojim poštenjem i dubinom svoje vjere. Koliko ima kod njih heroizma i načelnosti! Iz povijesti znamo slučajeva, gdje su i svećenici, pa i biskupi izdavali zbog kukavičluka stvar vjere, a priprosti puk se nije dao ničim pokolebati. Pa i nas danas mogao bi zastidi mnogi naš priprosti vjernik. Zato volimo taj narod i strpljivo ga uzgajajmo. Nastojmo, da u svakoj župi izgradimo i jednu duhovnu elitu od izabranih duša. Takvih duša ima posvuda, samo treba da se netko nađe, tko će ih povesti duhovnim stazama. – Taj puk ima i pravo tražiti od nas, da mu posvetimo ovu brigu. On nas konačno uzdržava – hrani i odijeva. A ne samo to. Taj puk na izrađuje i krunu vječnog života. Jer svaka duša, koju mi svojim radom spasimo, bit će jedan dragulj na našoj kruni u nebu. Nasuprot, svaka duša nama povjerena, koja se izgubi, bit će strašni minus u našoj konačnoj bilanci. Zato učinimo sve, što je do nas, za svoj puk i narod!

Mnogo toga imao bih vam još reći, ali se boji, da sam i ovako oduljio. Težak je naš poziv, ali je i častan. Tvrda su vremena, u kojima živimo, ali ovo su i herojska vremena, pa stoga vrlo zaslužna. Bez obzira na žrtve i teškoće budimo vjerni Kristu i Njegovoj Crkvi i svome narodu, pa nam plaća ne će izostati, nego će biti velika i preobilna. Ne smijemo sustati na putu Gospodnjemu! Qui perseveraverit usque in finem, ipse coronabitur. Ako i jesu naše sile malene i neznatne, Bog je tu, koji nas jača. Et si Deus nobiscum, quis contra nos! S Apostolom i mi govorimo puni pouzdanja: Omnia possum in Eo qui me confortat. Sve svoje brige i nevolje i poteškoće u pobožnim molitvama prelijevajmo u Presveto Srce našega Vođe i Kralja i u Prečisto Srce naše nebeske Majke, pa se ne bojmo, pobjeda nam je osigurana, jer konačno stvar, za koju se borimo i radimo, nije naša lična, nego to je stvar Isusova i Marijina, to je stvar Božja, a Bog svoje stvari ne može napustiti niti dati, da ona propane. Bilo kako bilo, nakon svih, pa i najtragičnijih peripetija, ponovno će i u još većem sjaju zablistati istinitost one stare izreke napisane na obelisku pred crkvom sv. Petra u Rimu: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat.

Želim vam svima, da uskrsni triumf našega Spasitelja proslavite sa svojim pukom u potpunoj sreći i zadovoljstvu, pa u to ime od srca kličem: „Felix Alleluja“ i vama i vašim vjernicima, te svima šaljem svoj natpastirski blagoslov.

Mnogi su se od vas sjetili mene posebnim pismima prigodom moga dolaska ovamo u Tolisu ili uz Božić. Kako nisam mogao ni uz najbolju volju da svim pojedinačno odgovorim, to ovim putem svima zahvaljujem na njihovim pozdravima i dobrim željama i uzvraćam sve pobožne izljeve srca s jednakom toplinom. Molite se i vi za Biskupa svoga, a i on će se vas sjećati naročito kod prikazivanja Bogu nekrvne žrtve na oltaru, da nam svemogući Bog po svojoj milosti dadne snage i revnosti, da bismo Mu mogli svaki dan sve to savršenije služiti.

Sve vas toplo pozdravlja i u Gospodinu grli

+ Petar, biskup

Tolisa, na svetkovinu sv. Josipa zaštitnika mostarsko-duvanjske biskupije, dne 19. ožujka 1956.

Priredio: Danijel Vidović