Strašna vremena
Nakon osrednje utakmice prošle subote, njemački je izbornik protumačio: „Nogomet je bio loš jer su (moji igrači) imali mladenački ushit.“ Prema izbornikovim riječima, igračima je nedostajalo profesionalizma.
Mislim da je upravo suprotno: u profesionalnom nogometu utakmice se često igraju loše jer nedostaje mladenačkoga poleta. Ne zamjeram to igračima. Primaju nepamtljiv broj zaduženja, a trener viče i stoji sa strane. Posljedica je da igrači uglavnom izvode akcije bez rizika. Nije im dopušteno pogriješiti. Da, to je ono što se dobiva.
Učinio bih sve za mladenačku zanesenost. Ne možeš unaprijed odrediti koje je pravo rješenje u određenim okolnostima. Ne postoji pravo rješenje. To je ono što nogomet čini tako lijepim. Napad ili obrana igrača moje mlade momčadi može propasti bez ikakve buke oko toga. A onda se odjednom dogodi onaj sjajan potez kojega se ni trener ne bi unaprijed sjetio. Klasična je pogrješka da se neka radnja može ispravno izvesti tek nakon što je usađena beskrajnim ponavljanjem na treningu. Da određenu razinu zapravo možeš dosegnuti tek nakon godina iskustva. Nadareni mladi dokazuju suprotno. Ovdje je i obrnuto slučaj: ono što gotovo svi odrasli igrači nisu naučili jest razmišljati i ponašati se kao mladi nogometaš: pun oduševljenja poduzeti nešto o čemu prije nisi mislio.
Tko su najbolji nogometaši? Odrasli koji razmišljaju i ponašaju se poput dječaka. To se još uvijek vidi s Messijem. Kada počne akciju, ne zna kako će završiti. Divno, to nesputano, nepredvidljivo, genijalno proigravanje. Naravno, prije toga mora se proći neke taktike i potrebni su umijeće, uvid i predanost, ali neka mladići budu mladići, a ne prerano ostarjeli muškarci. Ako je nogomet iznad svega u tome da nije dopušteno činiti pogrješke, zavlada stvar, dobije se bezopasno uklizavanje i bude se zadovoljan s 0–0.
Nevjerojatni pogodak Marca van Bastena protiv Rusa, ili Bergkampov protiv Nijemaca, pogodak Van Persieja protiv Španjolske; ne bi bili zabili da su samo slušali beskrajne trenerove naputke.
To je ono što bih poželio i Crkvi. Da se zauzima za svoju vjeru, da bude jedno sa svjetskom Crkvom, ali i da ima otvorenost i neustrašivost svetaca. Živimo u strašnim vremenima, to slušam svaki dan. Ne, uopće ne živimo u strašnim vremenima. Vremena nikada nisu bila drukčija. Ovo pišem na dan sv. Bonifacija. Malo se straha može naći u junaka naše vjere, iako je njegovo vrijeme bilo mnogo teže za Crkvu nego naše. Pretpostavljam da nije pohađao ni tečajeve upravljanja. Pretpostavljam da Majka Terezija i Peerke Donders isto tako nisu imali nikakav plan svoje politike. Nije da bismo trebali srljati u stvari bez promišljanja. Koristite zdrav razum. A inače, molim vas, malo manje sumornosti i panike na semaforu. Pokažite malo više žara i zanosa, kao što je svojstveno mladima.
