Utorak, 2 ožujka

Sveti Leopold Bogdan Mandić


Sveti Leopold Mandić rođen je u Herceg Novom 12. svibnja 1866. godine, i to kao dvanaesto dijete svojih roditelja – pomorca Petra i Dragice (Karle), rođ. Carević. Otac mu je podrijetlom bio iz Okolice Omiša, a majka je potjecala iz plemenitaške obitelji Kosača, poznate po bl. Katarini Kotromanić Kosači, supruzi bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Njihovi su preci došli u Herceg Novi bježeći pred Turcima, a obje su obitelji bile ugledne i bogate, ali će kasnije, zajedno s mnogim drugim bokeljskim obiteljima, doživjeti svoju potpunu materijalnu propast.

Mjesec dana nakon rođenja, 13. lipnja, Leopold je kršten, a tada mu je, u skladu s ondašnjim crkvenim običajima, dano ime – Bogdan Ivan. Kasnije će se pokazati da je sv. Leopold uistinu bio dan od Boga, a istovremeno se i sam sav dao Bogu. Dakako, tome može najvećim dijelom zahvaliti svojim požrtvovnim roditeljima, ali i kapucinima koji su, kao dio Venecijanske kapucinske provincije, imali svoj samostan u Herceg Novom i koji su ga oduševljavali svojim životom.

Stoga je sa 16 godina ušao u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija), a u narednim je godinama prošao novicijat (tada je dobio redovničko ime – Leopold), prve redovničke zavjete, svečane redovničke zavjete, istovremeno studirajući filozofiju i teologiju u Padovi i Veneciji, te je u Veneciji ređen za svećenika. Potom je u različitim samostanima Venecijanske kapucinske provincije vršio službu ispovjednika, a kasnije je, uz neke druge službe i neka druga mjesta, najviše bio ispovjednik u Padovi. Kratko je bio premješten u tada talijansku Rijeku, ali na inzistiranje vjernika i biskupa koji su se naviknuli na svog dragog ispovjednika, vraćen je ponovno u Padovu.

Iako visok svega 135 cm, vrlo boležljiv i ne baš uglađene vanjštine, sveti Leopold se odlikovao posebnom strpljivošću, mudrošću i dobrohotnošću koje su ga dovela do svetačke slave i na takav način potvrdile kako Bog za svoje miljenike ne odabire po ljudskim mjerilima. Njegova je jednostavnost i razumijevanje drugih naročito bila vidljiva u ispovijedanju, tako da je njegova sobica-ispovjedaonica kroz gotovo 40 godina bila svakodnevno “okupirana” po 10 i više sati, a hrlili su mu ljudi ne samo iz Padove, nego i iz udaljenijih krajeva Italije. Nema sumnje, znao je taj mali i gotovo neugledni svetac oduševiti ljude raznih staleža i različitih materijalnih i društvenih statusa, za taj posebni sakrament po kojemu se izmirujemo s Bogom, s ljudima i sami sa sobom.

Leopoldovi biografi tvrde kako je u ranoj mladosti bio vrlo nagle ćudi i kako je lako znao planuti, no isto tako da je svakodnevnim nastojanjima i samoodricanjima, a još više Božjom pomoći, uspio obuzdati takvu svoju narav i postati izrazito blag i strpljiv prema svima koji su ga okruživali. Štoviše, svakodnevno je stvarao i izgrađivao prijateljstva s mnogim ljudima, pa su ga zato i prozvali “Prijateljem ljudi”.

30. srpnja 1942. god. je umro u Padovi, a koliko je bio obljubljen u narodu i već za života smatran svecem, svjedoči i činjenica kako je na njegovu pogrebu bilo oko 170.000 ljudi. Ljudi su ga počeli spontano štovati i tražiti njegov zagovor u mnogim bolestima i nevoljama. Kako je bivao sve veći broj onih koji su svjedočili kako su zadobili tražene milosti po zagovoru toga sveca, 16. siječnja 1946. god. pokrenut je postupak beatifikacije, a papa Pavao VI. ga je proglasio blaženim 2. svibnja 1976. Naredne godine nastavljen je postupak kanonizacije, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 16. listopada 1983. god., te je tako sv. Leopold, nakon sv. Nikole Tavelića, postao drugi hrvatski svetac. Njegov se spomendan slavi 12. svibnja.


Dokumentarni film o sv. Leopoldu