Trojstvo: temeljno otajstvo vjere

Pierre Mignard, Presveto Trojstvo (detalj)

Nema Otajstva ni temeljnijega ni uzvišenijega od Presvetoga Trojstva, gdje se u samom nazivu ističe jedinstvo u odnosima Triju Božanskih Osoba, kako je govorna praksa na Zapadu, odnosno Presvete Trojice, gdje je naglasak na različitosti Božanskih Osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga, kako se uobičajilo govoriti na Istoku. Navedimo i još jednu razliku: u katoličkom učenju Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque), a u pravoslavnom Duh izlazi od Oca po Sinu. Crkva je za Presveto Trojstvo, liturgijsku svetkovinu nad svetkovinama, u godišnjem ciklusu B izabrala perikopu iz Matejeva Evanđelja gdje se poimence i poredano spominju sve Tri Božanske Osobe Otac, Sin i Duh Sveti, kako će to Nicejski koncil 325. godine i dogmatski uobličiti.

Svega je pet evanđeoskih redaka o kojima ovdje razmišljamo.

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše (Mt 28,16-17).

Ovdje ne ulazimo u tumačenje razlika evanđeoskih prikaza Isusova zemaljskog oproštaja od apostola: je li to bilo u Galileji, kako ovdje navodi sv. Matej, ili u Judeji, kako je zapisao sv. Luka (24,50; Dj 1,12). Držimo se sama događaja i Isusovih posljednjih riječi. Kada se Isus pojavio ili ukazao Jedanaestorici na nekoj „gori“ u Galileji, možda na gori Taboru, apostoli popadoše na zemlju i ničice mu se pokloniše. I priznaše ga svojim Gospodinom i svojim Bogom. Matej, apostol i evanđelist, svjedok prve ruke, držao je potrebnim istaknuti: „A neki posumnjaše.“ To će reći da neki od apostola ne bijahu još sigurni u Isusovo uskrsnuće i ukazanja. Je li i tu „ovjekovječen“ Toma apostol, sumnjivac, odnosno „nevjerni“, kako ga Isus nazva (Iv 20,27), koji nakon susreta s Uskrslim u dvorani Posljednje večere tjedan dana nakon prvih ukazanja bijaše izrazio svoju vjeru u Isusa kao Gospodina i Boga, ali ga opet spopale kušnje sumnje? Sasvim moguće. Ali iz teksta se vidi da je bilo više apostola, „neki“, koji posumnjaše. Pitahu se: je li to san ili java? Je li to stvarnost ovoga ili onoga svijeta? Jesu li ove tri godine uspješno ili bezuspješno prošle? Isus će ubrzo nestati ispred njihovih očiju, hoće li se trebati vratiti na uobičajene seoske i ribarske zanate? I evanđelist Luka donosi Isusove učiteljske prijekore apostolima tom prigodom: „Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“ (Lk 24,38). Sumnje u Isusovo ukazanje? „I dok oni od radosti još ne vjerovahu, nego se čudom čuđahu“ (Lk 24,41), jer bijahu zadivljeni Isusovom novom pojavom, u uskrsnom tijelu i odijelu.

Opunomoćenik

Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt 28,19).

Isus nastupa kao savršen ovlaštenik kojega je Otac opunomoćio da se služi svom božanskom učinkovitom, tj. zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću. Zaslužio je to poslušnošću kojom „sam sebe oplijeni“ i „ponizi“, „postavši ljudima sličan, čovjeku obličjem nalik“, kako čitamo u Pavlovu hvalospjevu Kristu Otkupitelju (Fil 2,6-11); poslušan kao Sin počevši od prihvaćanja utjelovljenja u Nazaretu od Djevice Marije pa u jedinstvu dviju naravi u jedincatoj Božanskoj Osobi; odan Ocu do pregorke muke i smrti na Kalvariji i konačno Bog Otac njega, Bogočovjeka, preuzvisi uskrsnućem i uzlaskom u nebesku slavu gdje sjedi s desne Očeve. Čin najvećega Očeva priznanja i nagrade. Otac bijaše siguran da će Sin kao čovjek ispuniti sve što mu je povjereno kao da sam Otac sve to čini po sebi. I po tom se vidi kakva savršena harmonija vlada između Oca i Sina, na koju se Isus toliko puta poziva u svojim nagovorima apostolima, osobito u svečanu govoru na Posljednjoj večeri. I zatražio da i mi budemo puni povjerenja prema Ocu i Sinu/Bogočovjeku kao i u savršenu jedinstvu među sobom.

Učitelj

Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19).

Ovdje su dva Isusova kategorička imperativa učenicima, bez ikakva kondicionala. Prvi, Isus naređuje učenicima i ovlašćuje ih – to znači ono: dakle! – da pođu iz Palestine na sve četiri strane svijeta, jednako i u prijateljske i u neprijateljske zemlje. Već bijaše jedno poslanje Dvanaestorice, ono nacionalno, unutrašnje, da bolesne iscjeljuju i mrtve oživljuju, uz izričitu zabranu: „K poganima ne idite ni u koji grad samarijski ne ulazite!“ (Mt 10,5), nego „radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova“. Sada su poslani da prelaze granice i put je otvoren u međunarodne vode odnosno među sve narode do kraja svijeta i vijeka.

Drugi je Isusov imperativ da „sve narode“ svijeta učine njegovim „učenicima“. Ne samo da druge pouče, nego upravo da učine druge narode Isusovim „učenicima“, kako je u grčkom izvorniku (matheteúsate). Po čemu će biti njegovi učenici? Po dvjema bitnim oznakama: „krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Sakrament se krsta dijeli svakoj nekrštenoj osobi koja to u vjeri prihvaća u svim narodima na zemlji. Mala djeca u vjeri svojih roditelja. Krštenje se podjeljuje u ime Triju Božanskih Osoba. Iz ljudskoga se bića odstranjuje iskonski grijeh, a u dušu se krštenika utiskuje neizbrisiv pečat posvetne milosti Oca, Sina i Duha Svetoga i krštenik postaje dijete Božje.

– I mi kršćani spominjemo sve Tri Božanske Osobe ne samo prigodom krštenja, nego i svaki put kada se svakodnevno križamo i kada toliko puta izgovaramo trojstvenu pohvalu: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.  

A druga je oznaka toga sveopćega poslanja da apostoli prenesu ljudima svijeta Isusov nauk:

i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,20).

Ne samo da sve narode poučavaju (didáskontes) da znaju te postanu istinski učenici Krista Učitelja, nego da vjerno opslužuju, izvršuju, čuvaju sav Isusov nauk. A to je opsluživanje Deset Božjih zapovijedi uručenih Mojsiju na Sinaja (usp. Mt 19,18); poštovanje Osam blaženstva iz Govora na gori i sav Govor na gori (Mt 5-7); pohađanje svetih sakramenata koji su već na neki način uključeni u sedmerostruke zazive Molitve koju je također Isus u Govoru na gori poučio svoje učenike (Mt 5,9-13), a ti su sakramenti ustanovljivani tijekom Isusova javnoga djelovanja, od ženidbe u prvome nastupu u Kani Galilejskoj do krštenja naređena u ovom rastanku u istoj Galileji.

Pomoćnik  

I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,20).

Isus svojim učenicima jamči svoju nazočnost i pomoć. Koncilska konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 7), Isusovu djelatnu nazočnost ovako predstavlja: Krist je u svojoj Crkvi uvijek pri­sutan, a osobito i osobno pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u svim ostalim sakramen­tima. Prisutan je u svojoj riječi kada se čita Sveto Pismo. Isto tako kada Crkva moli i psalmira. Prisutan je prema svomu obećanju: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima“ (Mt 18,20).

Zaključak. Iako Gospodin Isus u ovih pet Matejevih redaka četiri puta nastupa u prvom licu jednine: Dana mi je…, mojim učenicima…, što sam vam zapovjedio…, ja sam s vama…, a samo jednom kao Sin Božji u spomenu Presvetoga Trojstva, ipak u svim činima njegova Božanstva sudjeluju i druge dvije Božanske Osobe poštujući red: Oca, Sina i Duha Svetoga. Navedimo neke temeljne pojmove kao što su Bog, Gospodin, Život, Istina. 

Za Oca kažemo i vjerujemo da jest Bog (Rim 15,6) i da to Božanstvo nije ni od koga primio; isto tako za Sina (Iv 1,18), kojega Otac rađa odvijeka; i za Duha Svetoga da jest Bog (Iv 4,24), a po naravi postoji samo jedan jedincati Bog.

Za Oca kažemo da je Gospodin (Mt 22,37), jednako tako i za Sina (Ef 1,3) kao i za Duha Svetoga (Mk 12,35).   

Za Oca kažemo da je Život (Iv 5,26), za Sina također (Iv 14,6) i za Duha Svetoga (Rim 8,10).

Za Oca kažemo da je Istina (Iv 15,26), isto tako i za Sina (Iv 14,6) i za Duha Svetoga (Iv 16,13).

A sve ove objavljene istine, istinske pradogme, poprimile su i crkvenu dogmatsku formulaciju na Nicejsko-carigradskom koncilu: Vjerujem u jednoga Boga.