Upoznaj samoga sebe kao dijete Božje

Upoznati sebe nije lako. Jer čovjek je tajna. I još više, on je otajstvo. Još se uz grčkog filozofa Sokrata vezuje misao γνώθι σeαυτόν (Upoznaj samoga sebe!), kojom upravo na to upozorava. Pozvani smo upoznati i spoznati sebe, a to možemo samo u svjetlu Svetoga Pisma, kako nas poučava Ps 139.

Tako ondje psalmist pjeva: “Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putevi…” Iako se nikada neće moći do kraja razumjeti, čovjeku se ipak milošću Božjom otvara svjetlo razuma po kojem razumijeva da je najsretniji kada želi Božje Lice gledati.

Obično volimo reći da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha. Kada je bolesno tijelo, ranjeno nekim bolestima ili fizičkim bolovima, onda pomoć tražimo od liječnika. Kada je bolesna duša, odnosno kada je čovjek opterećen tjeskobama, stresovima i depresijama, onda je dobro potražiti pomoć stručnjaka – psihijatara. Kada je, napokon, bolestan duh, odnosno kada je čovjek opterećen svojim grijesima i kada duboko i iskreno osjeća da je nužno pokajati se za učinjene čine i propuste, onda olakšanje traži u ispovjedaonici, u molitvi, u djelima pokore i milosrđa.

Zato je važno truditi se oko svoga života i oko sva tri vida čovjekova postojanja, kako se oni ne bi razboljeli. Važno je biti svjestan vrijednosti i ljudskoga tijela i duše i duha. Ponajprije, po tijelu se međusobno najviše razlikujemo i ono je nešto što posebno osjećamo kako pripada nama. Po njemu je tako netko visok, a netko nizak, netko je krhke građe, a netko snažne, netko je jedne boje očiju, drugi druge, netko ima ravnu kosu, drugi kovrčavu, itd. Po tim, dakle, izvanjskim oznakama mi se međusobno razlikujemo jedni od drugih i one nas određuju kao jedinstvena bića, stvorena prema Božjoj zamisli.

Tijelo nam omogućuje da se koristimo njime u plemenite i dobre svrhe. Tako po njemu možemo pomagati drugima, moliti se, ići u crkvu itd., a jednako nam tako tijelo vrlo koristi u svakodnevnom življenju, jer zahvaljujući njemu možemo hodati, trčati, jesti, piti, stvarati itd., a sve su to veliki Božji darovi.

Isto tako, i duša i duh nam pomažu na različite načine. Svatko od nas ima svoju narav, koja nam je baš kao takva dana da se usavršujemo i da po njoj slavimo Boga i bivamo od koristi drugim ljudima. Netko je tako po svojoj naravi ozbiljan i rado voli razmišljati pa će npr. svojim pisanjem ili nekim stvaralačkim djelom moći pridonijeti širenju kraljevstva Božjega na zemlji. Drugi možda nema takve talente, ali je praktičan i rado pomaže drugima pa će npr. rado obići nemoćne, odlaziti starijim osobama u kupovinu, pomoći im pospremati kuću, očistiti dvorište, napraviti ručak ili kolač itd. Drugim riječima, Bog svakom čovjeku daje mogućnost da baš po svojoj naravi svakodnevno biva bolji čovjek i bolji kršćanin.

Posebno nam u tom smislu pomaže duh, a po njemu možemo biti još više usmjereni prema Bogu i ljudima, odnosno možemo biti pobožni, truditi se biti sveti, razumjeti vrijednost ljubavi prema Bogu i čovjeku itd.

Sve nas to upućuje na važnost upoznavanja svojih dubina, odnosno važno je da razumijemo da je naš život poseban Božji dar i poseban blagoslov, jer smo stvoreni iz ljubavi, na sliku Božju. Pozvani smo također imati duboku zahvalnost Bogu na svemu, a posebno na daru otkupljenja, koji nam je ostvario Krist svojom poslušnošću Ocu do smrti na križu. Zato vrhunac poznavanja sebe nije u nekakvim ovozemaljskim datostima, onima koje danas jesu, a sutra nisu, nego se upoznavanje sebe najviše stječe kroz duhovnu dimenziju, odnosno kroz sazrijevanje u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, kada se osoba spoznajemo kao ljubljeno dijete Božje.