Veliča – Marijin hvalospjev (Lk 1,39-56)

Luka od svih evanđelista posvećuje Mariji najviše pozornosti. No on ne prešućuje poteškoće cijele obitelji u shvaćanju i prihvaćanju Isusa. Ali on daje Mariji – koja nakon Uskrsa pripada zajednici koja moli (Dj 1,14) – počasno mjesto: naziva je pomilovana (keharitômenê; Lk 1,28), službenica Gospodnja (Lk 1,38). Elizabeta je naziva majka Gospodina mojega (Lk 1,43). Marijin posjet Elizabeti središte je cijele povijesti Isusova djetinjstva. Luka je to tako oblikovao da je to postalo pripovijedalačka ispovijest Krista. Stalno suprotstavlja pripovijesti o Ivanu Krstitelju pripovijest o Isusu. Najprije najavljuje čudesno rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1,5–25), zatim još čudesnije Isusovo rođenje (Lk 1,26– 38); tada se najprije izvještava o Krstiteljevu rođenju (Lk 1,57–80), zatim Isusovo rođenje – evanđelje o Božiću (Lk 2,1–20). Koliko je god Ivan velik, Isus je još veći. Koliko god Krstitelj djeluje spasenjski po Božjem nalogu, Isus je Spasitelj! Razdjelnica je Marijin posjet Elizabeti. Da Isusova majka kreće na put Elizabeti, to nije samo poštovanje mladosti prema starosti. To je naznaka da Isus nije došao da bude služen, nego da služi: on ne čeka da ljudi dolaze k njemu, nego sam kreće na put da ljudima najavi Božje spasenje.

U cijelom evanđelju o djetinjstvu nalaze se hvalospjevi koji otkrivaju teološki smisao povijesti. Najvažniji je hvalospjev anđeoski pjev gloria na pastirskim poljanama kod Betlehema:

• Slava na visinama Bogu,
• A na zemlji mir ljudima,
• Miljenicima njegovim! (Lk 2,14).

No od Zaharijina hvalospjeva Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (Lk 1,68–79) do Šimunova proročanstva Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru po riječi svojoj u miru… (Lk 2,29–32) odzvanja jak ljudski zvon nebeskoga zahvalnoga pjeva. Veliča čini središte. Pripovijest Marijina posjeta Elizabeti usmjerena je ovoj zahvalnoj pjesmi. U cjelini i u pojedinostima Veliča se naslanja na Aninu zahvalnu pjesmu za Samuela (1 Sam 2,1–12). To nije slučajnost. Luka se u cijelom evanđelju naslanja na mesijansku izraelsku tradiciju. Samuel, svećenik i prorok, ukazuje na Isusa, konačnoga proroka i konačnoga spasitelja.

Lk 1,39–56

³⁹U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Ju- din. ⁴⁰Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. ⁴¹Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga ⁴²i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! ⁴³Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? ⁴⁴Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. ⁴⁵Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

⁴⁶Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, ⁴⁷klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, ⁴⁸što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

⁴⁹Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! ⁵⁰Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. ⁵¹Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

⁵²Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. ⁵³Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

⁵⁴Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: ⁵⁵spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potom- stvu njegovu dovijeka.« ⁵⁶Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući. 

Tumačenje

Susret Isusove majke Marije s majkom Ivana Krstitelja obilježen je hvalospjevima dviju žena. Redci 1,39–40 i r. 56. čine pripovijedalački okvir. U redcima 42b–45 Elizabeta ispunjena Duhom veliča Mariju. Ujedno je razotkriven odnos Marije i njezina sina prema Elizabeti: Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? (r. 43). Marija na to odgovara hvalospjevom koji nastavlja misao pohvale. Otajstvo Isusova rođenja koje je povezano s otajstvom Marijina djevičanstva, upućuje na otajstvo Božjeg izabranja, vođenje i spasenje izraelskoga naroda. Marija odgovara svojim hvalospjevom Veliča ukazujući na začetnika svega stvorenja – na Boga koji je Svesilni i čije je ime sveto (r. 49.).

Sam hvalospjev, koji je nazvan prema početnoj latinskoj riječi Magnificat (Veliča), sastoji se od dvaju dijelova. Prvi je dio Marijina osobna zahvala za ono što se na njoj dogodilo; u Lk 1, 46–49 nalaze se ipak oblici naglašenoga „ja“; drugi dio (Lk 1, 50–55) usmjeren je na Božje milosno djelovanje nad cijelim njegovim narodom. Ovdje je uočljiva još jedna mala razlika. Najprije se govori o Božjim spasenjskim djelima nad malenima i zapostavljenima (Lk 1, 51–53), zatim nešto općenitije o njegovoj milosrdnoj vjernosti (Lk 1, 54–55). Oba glavna dijela međusobno su povezana. Redci 49–50 kao i 51–53 naglašavaju Božje milosrđe, odnosno jedinstvenost djelovanja. Redci 46b–48 i 54–55 podudaraju se međusobno u početnom i završnom veličanju.

U svakom slučaju jasno je da se hvalospjev razvio od autografskoga Božjeg veličanja u opće povijesnospasenjsko veličanje. Ono što je Marija doživjela, pripada cijeloj povijesti spasenja. Marijin Veliča jest pohvala milosrdnome Bogu.

Veliča je oblikovan u zaokružen govor. Prevladavaju kratke rečenice (r. 46b. 47), prožete suprotstavljanjima (r. 52a. b; 53a. b). Govor i izbor riječi ravnaju se prema starozavjetnim primjerima. U hvalospjevu Veliča prvotno je riječ o Marijinu pozivu i Isusovu začeću. Marija spominje što joj se dogodilo, da je pogođena Božjim pogledom na nju: što pogleda na neznatnost službenice svoje (r. 48a). Prepoznala je Božju zasebnost kojom je pogođena. Priznaje ga svojim Spasiteljem (r. 47b), koji se svojim spasenjskim i moćnim djelovanjem (r. 51) zauzima za malene i potlačene (r. 48). Izrael treba ovoga Boga prepoznati u svojoj sveukupnoj povijesti s Jahvom, kao što naglašava ukazivanje na Abrahama (r. 55). Budući da Bog ostaje vjeran čovjeku, dostojan je hvale. Koliko je vjeran i koliko pomaže, očitovat će se u Isusu.

Luka promatra i tumači Božje djelovanje na ovim ženama po anđelovu navještenju. Na taj način Luka stvara most između pripovijesti o navještaju i rođenju. Veliča poziva biti poput Marije svjestan vlastitoga postojanja i mjesta pred Bogom, računati ozbiljno s Božjim spasenjskim djelovanjem u Isusovoj – kao i osobnoj – povijesti.