Zašto je Marta opomenuta?

U Lukinu Evanđelju XVI. nedjelje vremena kroz godinu C čitamo svega pet redaka. Evo malo razmišljanja.

Betanija

Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu (Lk 10,38-39).

Putovahu u Jeruzalem Isus i njegovi učenici – Trinaestorica na broju. Isus je na putu u Grad koji će ga, uskoro, izbaciti izvan svojih zidina, na Kalvariju, i sramotno razapeti. Gospodin se uživio u tu završnu fazu svoga zemaljskog života. Treba umrijeti, u 33. godini života. I to na najstrahovitiji način. Na križu. Nije mu ni do čega drugoga stalo doli da potpuno izvrši volju Očevu. A narav se ljudska buni protiv nevolje, križa, smrti. Isus ima i narav ljudsku s ljudskom sposobnošću volje i narav božansku s božanskom voljom. Božanska pristaje uz Oca. A ljudska se otima. Ali on, tj. njegov božanski “ja“, Božanska Osoba, gospodari i ljudskim činom volje i ljudskom naravi. Prihvaća što Bog Otac želi i sve pretvara u jedan moralan čin!

Na tome putu Isus se s učenicima svrati u selo, zvano Betanija, ni 3 kilometra od Jeruzalema. U selu ima jedna zdrava i pobožna obitelj, koju je Isus – kako se čini – i prije posjećivao, čak je znao i prenoćiti (Mt 21,17). Pretpostavljamo da se i tada radilo o obitelji mladića Lazara i rođenih mu sestara Marte i Marije, iako se oni izričito tada ne spominju. Ne spominje se u te obitelji ni otac ni mati. Vjerojatno umrli ostavivši djecu siročad. Ta tročlana obitelj – brat sa sestrama – uvijek rado Isusa primahu, jer ga istinski poštovahu. Pa eto kako je Isus volio Lazara, da ga je – kada je mlad umro – od mrtvih oživio četvrti dan iz groba (Iv 11,43).

Isus, dakle, ovaj put očekivaše da će u toj betanijskoj kući naći malo mira da se odmori, i s prijateljima porazgovori. Da im rekne prijateljske riječi. Ne bijaše ni toliko gladan ni žedan, osim lijepe ljudske riječi, odnosno još bolje njihova slušanja. On ima nešto njima reći i dati, a ne toliko od njih primiti. On će danas častiti. On ima riječi vječnoga života, jer je i sam Riječ – Vječna Mudrost.

Iako je Lazar kao muškarac bio „glava“ kuće, ipak se u kući pitala sestra Marta, vjerojatno najstarija od njih troje. Kao takva bila je i glavarica i domaćica. Evanđelist Luka posve jednostavno napisa za Martu: „Primi ga u kuću“. Dočeka ga sva radosna. Usplahirena, zaokupljena, čime sve može ponuditi goste. „U mene se svratio! Bože, koje radosti i časti!“ Ne zna odakle bi počela posluživati. Zahvalna Bogu da se Isus htio svratiti u te obitelji. Počašćena mimo svake mjere.

– Blago kući i duši u koju se Isus svraća. I koja ga ovako prima razdragana srca.

– Bože moj, kako uvijek ima obitelji koje nas kao svećenike rado prime i počaste kao anđela Božjega. I čovjek se ugodno osjeća, pogotovo što nitko od ukućana ne nameće svoju volju, prepušta gostu da se osjeća kao u svojoj kući, što se ono kaže.

Ne možemo zamisliti da i Lazar nije bio aktivan u kući. I njega je Marta zaposlila. On je, možda, spremao drva za vatre, skupljao zdjele, namještao stol, pozajmljivao stolice.

A Marija, Martina sestra, sjela do nogu Gospodinovih, sva uživljena, zauzeta i na svoj način „usplahirena“ Isusovom riječju. Slušaše što on priča i pohranjivaše u svom srcu. Mišljaše da će tako Isusa najbolje počastiti.

A Marta?

Kriva rečenica

A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne” (Lk 10,40).

Marta ne zna za što bi prije prihvatila: skače po dvorištu hvatajući piliće za ručak. Apostoli se pomalo smiju i dobrohotno kuharici dobacuju: „Marta, Marta, ne ćemo ti mi kokošiju, dosta je malo popržiti jaja na tavi sa sirom. Malo kruha, čaša vina i – Bog te veselio!“ Znala bi ona njima odgovoriti, ali susteže se. Ipak, Marta se ne da. Ona želi počastiti na najbolji mogući način Isusa i njegovo društvo. Ona će ih počastiti pa da će svu kuću isprazniti i još toliko toga iz sela pozajmiti. Uhvatila je pijevca i Lazaru rekla da ga operuša. Dobro to, ali kako sada sve pospremiti i osobito ručak prirediti da bude ukusan, začinjen i obilan.

Najteže je Marti što je Marija „zasjela“ nasred kuće i „bulji“ u Isusa kao da ga nikada prije nije vidjela. U zanosu, ni da očima trepne. Naiđe Marta jednom pokraj Marije i, kada Isus nije gledao, udari je pod rebra: „Diž’ se i pomozi mi!“ Ništa ona. Kao da nije ni primijetila. U ekstazi. Treba Marta sama i oguliti krumpir i luk. I izrezati kruh. I ubrati i spremiti svježu salatu. I prirediti narezaka i naći mješinu vina. I pozajmiti više zdjela iz sela, jer danas ima Isusa s Dvanaestoricom. Da je Isus sam, ona bi se vjerojatno uposlila sama oko ručka i sve sebi pripisala kako zna spremiti izvrstan objed. Ali ovdje je trenutak uglednih gostiju nadilazio njezine kuharske snage.

Marta svoju susestru prekorava koja se Isusu pokorava. Marta želi da u kući svi prate što ona radi. Marta na prvo mjesto stavlja aktivnost, rad, usplahirenost. Sve je tomu podredila: molitvu, meditaciju, adoraciju Presvetomu koji je u kući izložen, sjedi naslonjen uza zid. Rad i rad, samo rad. A što ostane za molitvu, za razgovor s Isusom? Namolit će se kada ostari i kada ne bude mogla raditi! – možda tako misli. I rad je molitva, tumači ona sama sebi.

– U ovoj današnjoj krizi zvanja, osobito ženskih, ipak ima još uvijek, razmjerno, više kontemplativnih negoli aktivnih zvanja. A ni kontemplativne nisu nimalo neaktivne, štoviše.

Marta nije ostala na tome da opomene samo svoju dragu sestru. Ona ide i dalje: osjećajima, a ne razborom.

Marta prelazi na opomenu i Isusu

Kada vidje da je Marija ne sluša, da joj ne će pomoći, okrene se Isusu i zamoli ga posve uljudno a duboko pogrješno: neka on rekne Mariji da najprije njoj pomogne, pa će onda valjda obje sjesti i slušati što on govori. Najprije ručati, pa onda uz kavu svi ćemo razgovarati i svi ćemo slušati. Tu je Marta dobro preletjela granicu dobra odgoja i ukusa. Kroz čitavo vrijeme više se na Mariju srdila, nego ručak spremala. Marta traži da Isus vrši njezinu volju. Ona ne shvaća da je Isus toga dana odlučio postiti ili sasvim malo jesti. On je već na početku dao naslutiti da nije od jela. Malo vode i koru kruha, i ništa drugo. Ali Marta ne želi razumjeti da je Isusu puno više stalo do toga da on njima dadne Božje utjehe, negoli da one njemu dadnu plodova kućnoga rada. „Ne će on u mojoj kući gladovati, ni postiti!“ Počastit će njega Marta kruhom ispod sača, sirom iz mješine, medom od bijelih pčela. Što je bilo tegla, sve ih je iznijela iz podruma.

Marta sve što radi, na svoju ruku radi. Marta je ljubazna, i to mimo svake mjere ljubazna. Pretjerano ljubazna, zato neukusno ljubazna. Jer ne valja ni začina preko načina.

Isusova opomena

Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10,41–42).

Biblija, koju je 1968. godine izdala zagrebačka „Stvarnost“, prevodi: „najbolji dio“ koji joj se ne će oduzeti!^[1] Eto to je Isusov odgovor. Uljudan, a odlučan. Isus sigurno ne bi reagirao da Marta nije njega prozvala, opomenula. Zamijenila teme i vrijeme.

„Marta, Marta“. Kada Gospodin nečije ime ponovi dva puta, onda se čuvaj! To znači: Pamti! Pamti što Isus kaže. A on kaže: Marta, Marta, brineš se za mnoge stvari. Uznemiruješ se za puno toga, a u životu je samo jedno potrebno – spasiti dušu svoju! Briga te uhvatila zbog raznih poteškoća: kako postaviti stolnjak, tanjure, salvete, kako goste rasporediti? Tebi je stalo što staviti na stol prvo, što drugo? Zaboravila si solaru. Gdje ti je kruh, koji se prvi stavlja na stol da se blagoslovi?

A samo je jedno potrebno

Jedan tanjur, jedno jelo, jedan zalogaj. Malo kruha, luka i vode. Sve će ostalo ostati na stolu. Ne ćemo moći pojesti. Samo ćeš ostaviti loš dojam. Pa i u Svetom Pismu. Ti si, Marta, Marta, vrlo ljubazna, ali neugodno ljubazna. Poštuj gosta što on želi, kako on predlaže. Ne nameći mu svoju sebičnu pa zato naopaku volju, samovolju! Naljutit će se pa će te opomenuti. I bit će ti neugodno. Ti si htjela sve najbolje pa ispalo sve najgore. Tako to ide kada ne činiš po volji drugoga kojemu želiš služiti, ali na svoj krivi način.

Samo je jedno potrebno: postići život vječni!

Opširniji prikaz u: Isusove sugovornice, Mostar, 2010., str. 111–118.

[1] Talijanski bibličar S. Garofalo, Parole di vita, III., Vatikan, 1979., str. 298, kaže da je Isus na aramejskom rekao „dobar dio“, jer taj jezik nema komparativa.