Zlo i grijeh u svjetlu učenja Katoličke Crkve

Ljudsko nam iskustvo pokazuje da u svijetu postoji zlo i grijeh. Njih primjećujemo u svemu što nas okružuje, u drugim ljudima i u nama samima. Unatoč tome, današnji čovjek nerado govori o postojanju grijeha, a pogotovo o postojanju Sotone kao Zavodnika koji čovjeka želi odvratiti od Boga.

Prema učenju Katoličke Crkve, grijeh je svaki slobodno i svjesno učinjeni zao čin, a kojemu je svrha uzdizanje samoga sebe i preziranje Boga. O tome svjedoče i prve stranice Svetoga Pisma, u kojima se iščitava grijeh praroditelja kao odbacivanje poslušnosti svome Stvoritelju i pokušaj zauzimanja Božjega mjesta. Na sličan nas način upozoravaju i naredne stranice, odnosno tekstovi o prvom bratoubojstvu, kao i o oholosti koju su pokazali Noini suvremenici ili oni koji su htjeli sagraditi kulu do neba.

Takvo uzdizanje samoga sebe i zanemarivanje, podcjenjivanje i odbacivanje Božje ljubavi koja ide do samooplijenjenja, stalna je čovjekova napast i korijen istočnoga grijeha. Po njemu smo svi kao ljudi često u svom životu spremni zanemariti jedini istinski izvor svoga postojanja – Boga, oduzeti mu vrhovnu vlast koju ima nad svim stvorenim, te sebe pokušati uzdići na Božje mjesto. Zato se značenje istočnoga grijeha može samo razumjeti u svjetlu Kristove otkupiteljske žrtve, odnosno kao vapaj za izgubljenom prvotnom svetošću koje smo lišeni po grijehu praroditelja, ali i kao duboka zahvalnost Bogu što je, unatoč našoj grješnosti i nedostojnosti, darovao svoga Sina za naše spasenje.

Iako je Krist u svemu bio nama jednak, osim u grijehu, i njega je Sotona iskušavao, a to nam svraća u pamet pomisao da ni mi ne ćemo biti izuzeti od sličnih zavođenja Napasnika. No, jednako tako, valja biti svjestan i da je jedini Bog Gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga, odnosno da se onaj tko se pouzdaje u Božju vlast, ne treba bojati takvih đavolskih iskušavanja, nego treba svim srcem nastojati oko svoga posvećenja i života u milosti Božjoj.

Ipak, grijeh će zbog ranjenosti njegove naravi, biti čovjekov stalni pratilac. Njega pak ne čini samo na temelju đavolskih napastovanja, nego i svojom slobodnom odlukom. Zato se grijesi mogu dijeliti prema krepostima kojima se protive (npr. nepravednost, neumjerenost, oholost, mržnja), prema onome na koga se odnose (prema Bogu, ljudima i samomu sebi), prema težini (na lake i teške ili smrtne) itd. Isto tako, grijesi se mogu dijeliti na tjelesne i duhovne (riječju, mišlju, djelom i propustom), zatim se dijele na sedam glavnih grijeha (oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost), a Crkva poznaje i četiri u nebo vapijuća grijeha (hotimično ubojstvo, sodomski grijeh, tlačenje ubogih i uskraćivanje zaslužene plaće). Osim tih, sve češće se govori i o grijehu struktura, a riječ je o stanju kada su čitava društva toliko nepravedna, odnosno kada zbog grijeha i sebičnosti vladajućih svi drugi trpe.

Može se reći kako je cijeli svijet obilježen grješnim stanjem, pa nam je svima potrebno stalno obraćenje i pokajanje. Drugim riječima, pozvani smo otkrivati dostojanstvo djece Božje i nastojati milošću Božjom uvijek se boriti protiv zla i grijeha u sebi i oko sebe.