Skip to content

Gospa od Anđela (Porcijunkula)

2. kolovoza slavi se franjevačka svetkovina Gospa od Anđela ili Porcijunkula, a toga dana, prema učenju Crkve, vjernici mogu dobiti potpuni oprost. 


Gospa od Anđela


Blagdan Gospe od Anđela i porcijunkulski oprost


Prema predaji, sveti je Franjo 2. kolovoza 1208. god., u crkvici Svete Marije od Anđela u Asizu, doživio svoje obraćenje, a taj trenutak njegova potpunog obraćenja i oblačenja novoga čovjeka u pavlovskom smislu, slavi se liturgijski 2. kolovoza, posebno među franjevcima, na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule (prema crkvici u kojoj se ta promjena zbila). I danas ta crkva postoji, a nalazi se unutar bazilike Svete Marije Anđeoske, koju je dao izgraditi papa Pio V. u 16. st., a papa Pio X. (19./20.st) ju je uzdigao na čast papinske bazilike i predstavlja najvažniju crkvu Franjevačkog reda.

Predaja također kaže kako je radost oslobođenja od grijeha, koju je tada osjetio, sv. Franjo htio prenijeti na sve druge, pa se u njemu rodila ideja da moli tadašnjega papu Honorija III. da tu crkvu učini crkvom potpunog oprosta od vremenitih kazni, što je papa i učinio 1216. god. Kasnije je određeno da se potpuni oprost na blagdan Gospe od Anđela, koji se naziva i porcijunkulski oprost, može dobiti i u bilo kojoj franjevačkoj crkvi, dok je s vremenom to prošireno i na sve crkve bilo gdje u svijetu, u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza, ali uz uvjet da se, osim pohoda crkvi, osoba skrušeno ispovjedi, pričesti, izmoli Vjerovanje, Očenaš i pomoli se na nakanu Svetog Oca.

Samo otvorenje porcijunkulskog oprosta prenosimo iz Molitvenog priručnika Franjevačke provincije Svetog Jeronima, str. 85-89.


Otvor porcijunkulskog oprosta

1. kolovoza


Vrši se u podne ili u koje drugo prikladnije vrijeme.
Na početku se zapjeva antifona Gospi od Anđela ili neka druga pjesma u čast BDM:

Rajska kruno; rajska slavo,
Anđeoska Gospo, zdravo!
Ti si korijen, ti si vrata,
s kojih sinu svjetlost zlata.
Ti si ljiljan djevičanstva,
ti si nakit čovječanstva.
Zdravo, puna svih milina,
moli za nas svoga Sina!

R. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
O. Amen.

Predvoditelj ovim riječima uvede u slavlje:

Sveti Franjo Asiški na poseban je način ljubio Djevicu Mariju. Nju je osobito častio u asiškoj crkvici Svete Marije Anđeoske zvanoj Porcijunkula.

U njoj je postavio temelje reda Male braće i sestara klarisa i blaženo završio svoj zemaljski život.

U toj istoj crkvici dobio je i posebni – porcijunkulski – oprost koji su rimski prvosvećenici potvrdili i proširili na sve franjevačke i župne crkve.

Na današnji dan kad se slavi obljetnica posvećenja te crkvice, svi mi, možemo biti dionici toga oprosta.

Zatim se čita:

Iz izvještaja franjevačkih izvora:
Kako je sveti Franjo tražio i dobio porcijunkulski oprost

Jedne noći godine Gospodnje 1216., Franjo bijaše uronjen u molitvu i promatranje u crkvici Porcijunkule kraj Asiza, kad, iznenada obasja crkvicu presjajna svjetlost i Franjo opazi iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost a s desne mu njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela. Franjo se u šutnji pokloni svom Gospodinu licem do zemlje.

Upitaše ga tada što bi želio za spasenje duša. Franjin odgovor bijaše neposredan: O presveti Gospodine, iako sam bijednik i grešnik, molim te, udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede potpuni oprost svih grijeha.

Mnogo tražiš, brate Franjo – odgovori mu Gospodin – ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati. Prihvaćam tvoju molbu, ali pod uvjetom da ovaj oprost u moje ime tražiš od moga Namjesnika na zemlji.

Franjo se odmah pojavi pred Vrhovnim svećenikom Honorijem III koji se onih dana nalazio u Peruđi i s priprostošću mu ispripovjedi viđenje. Papa ga pažljivo sasluša i nakon poneke poteškoće dade svoje odobrenje. Nato ga upita: Koliko godina oprosta tražiš? Sv. Franjo prihvativši odgovori: Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego duše.

I sretan se uputi k vratima, ali vrhovni ga svećenik pozva: Ne želiš nijedan dokument? A Franjo odvrati: Sveti Oče, vaša riječ mi je dovoljna. Ako je ovaj oprost Božje djelo, on će se pobrinuti da ga objavi. Ne želim ikakav dokument; list neka bude Presveta Djevica Marija, Krist bilježnik, a anđeli svjedoci. I koji dan kasnije, zajedno s umbrijskim biskupima i okupljenim narodom, reče kroz suze: Braćo moja, sve vas želim poslati u Raj!

Potom predvoditelj kaže:

Zazovimo Mariju, Majku milosrđa, da nam kod nebeskog Oca izmoli oproštenje i mir:

Marijo Anđeoska,
čuj molitve svoje djece
koja se s povjerenjem Tebi utječu.
Iz toga svetoga mjesta i Božjega prebivališta,
koje je tako priraslo srcu svetoga Franje,
ljude si pozivala k Ljubavi.
Tvoje oči pune nježnosti
jamče nam stalnu majčinsku zaštitu
i obećavaju Božju pomoć svima, koji se obraćaju Tebi.
Ti si naša mila Kraljica i naša nada.
O, Gospo Anđeoska,
po zagovoru sv. Franje
daj nam da postignemo oprost svojih grijeha
Pomozi našoj volji da se možemo čuvati grijeha
i od nemara za nadahnuća Božja,
da budemo dostojni zvati Te našom Majkom.
Blagoslovi naše domove, naš posao, naš odmor.
Podari nam onaj mir,
koji se može osjetiti među drevnim zidovima Porcijunkule,
gdje se neprijateljstvo, krivnja i plač,
radi ponovnog povratka k Ljubavi,
mijenjaju u veselu pjesmu,
poput pjesme Tvojih anđela i sv. Franje.
Pomozi svakome koji je bez pomoći, koji nema kruha,
pomozi onima koji su u opasnosti i kušnjama,
u žalosti i očaju,
u bolesti i na smrtnoj postelji.
Blagoslovi nas kao svoju izabranu djecu,
blagoslovi svojom majčinskom rukom
nedužne i ranjene,
vjerne i izgubljene,
one koji vjeruju i one koji sumnjaju.
Blagoslovi čovječanstvo,
da svi ljudi, kad spoznaju da su Božja i Tvoja djeca,
otkriju u Ljubavi istinski Mir i istinsko Dobro. Amen.

Koralnim napjevom zapjevaju se franjevački zazivi BDM:

Sveta Djevice Marijo, moli za nas.
Sveta Kraljice, Bogorodice,
Kćeri i službenice svevišnjeg Kralja, moli za nas.
Majko Presvetog Gospodina našega Isusa Krista,
Zaručnice Duha Svetoga,
Palačo Gospodinova,
Prebivalište Gospodnje,
Kućo Gospodnja,
Odjećo Gospodinova,
Službenice Gospodnja,
Majko Gospodinova,
Majko slavne Riječi Očeve,
Slavna djevičanska Majko,
Najizvrsnija među ženama,
Djevice Crkvom postala,
Djevice puna milosti i svakog dobra,
Djevice ponizna,
Djevice siromašna,
Djevice draga i urešena,
Djevice bezgrešna,
Gospodarice svijeta,
Glavarice svih svetih,
Naša Gospodarice,
Kolijevko Male braće,

R. Moli za nas, Kraljice Anđela.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se;
Bože koji si po presvetoj Majci svoga Sina,
uzvišenoj nad anđeoske korove,
htio ljudima dijeliti sva dobra;
udijeli nam, po njezinu zagovoru,
oproštenje grijeha i obilje milosti
da postignemo radost u nebeskom prebivalištu.
Po Kristu Gospodinu našem.
O. Amen.

Slijedi blagoslov sv. Franje:
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.
R. Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva.
O. Amen.
R. Neka vas licem svojim obasja, milostiv neka vam bude.
O. Amen.
R. Neka pogled svoj Gospodin svrne na vas i mir vam podari.
O. Amen.
R. Blagoslovio vas Svemogući Bog Otac i Sin + i Duh Sveti.
O. Amen.
R. Idite u miru.
O. Bogu hvala.


Oprosti od vremenitih kazni i suvremeni čovjek


Porcijunkulski oprost nam danas stavlja pred oči potrebu kritičkog promišljanja o nauku o crkvenim potpunim oprostima za vremenite kazne, odnosno postavlja se pitanje treba li na njima – takvi kako su teološki postavljeni – još uvijek inzistirati, ili ih ipak treba premisliti.

Naime, gornja legenda, odnosno izvještaji franjevačkih zapisa, koji tvrde kako je sam Bog dao potvrdu svetom Franji za navedeni porcijunkulski oprost, ne mogu se gledati odvojeno od sukoba koji je nastao između protestanata i katolika vezanih uz gledanje na indulgenciju, odnosno na vječne i vremenite kazne, pa je s obzirom na to vrlo vjerojatno kako taj izvještaj i potječe iz tih vremena, s ciljem da katoličkom učenju da pečat pravovjernosti.

Sažeto rečeno, Crkva je tada naučavala (a taj nauk vrijedi i danas, usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1471-1479) kako za svoje grijehe ljudi podnose vječne i vremenite kazne, odnosno da nas od vječne kazne (pakla) Bog spašava preko iskrene ispovijedi ili savršenim pokajanjem, ali da ipak moramo ispaštati vremenite kazne, od kojih se možemo iskupiti ovdje na zemlji čineći dobra djela i molitvom, a nakon smrti se od njih oslobađamo kroz čistilišne muke. Učinjenim grijesima odbacujemo Božju ljubav i udaljujemo se od Njega, a opet, kako je rečeno, zadobivamo milost Njegove blizine pokajanjem u ispovijedi i bivamo oslobođeni vječne osude, ali mnogi grijesi koje smo učinili ostavljaju trajne i nepopravljive posljedice, pa za njih treba trpjeti vremenite kazne. Primjerice, ako netko ubije nevina čovjeka, on se može iskreno pokajati zbog toga i moliti Boga za oproštenje, ali ne može oživjeti pokojnika, nego je šteta koju je učinio trajna, nepopravljiva i višestruka.

Ipak, danas se takav govor suvremenom čovjeku čini prilično stran i nesuvisao, pogotovo onomu koji na Crkvu gleda isključivo kao na ovozemaljsku instituciju, pa nam blagdan Gospe od Anđela, kao i drugi blagdani i ostale prilike kada se može dobiti potpuni oprost skreću pozornost na činjenicu kako je važno uvijek uviđati duhovnu i nadzemaljsku dimenziju Crkve, odnosno razumijevati ju i kao onu koja ima opunomoćenost od Krista na izravniji način privoditi ljude Bogu. U tom svjetlu valja nastojati razumjeti i potpune oproste, pa tako i porcijunkulski oprost.

No, valja priznati da katolički nauk o oprostima ostavlja i neke nejasnoće, pa je možda, da bi se izbjegle nepotrebne opasnosti od praznovjerja ili da se ne bi opet s druge strane sve banaliziralo, u svakodnevnom govoru o oprostima bolje staviti naglasak na onome što je sveti Franjo osjetio kada je bio u crkvici Svete Marije od Anđela – potpunu radost oslobođenja od zarobljenosti grijeha, te u tom smislu poticati hodočasnike da mole Boga za istu takvu radost, odnosno da postanu stvarno novi ljudi u najdubljem smislu riječi. Ako tako osoba iskreno traži pomirenje s Bogom i s Crkvom u sakramentu ispovijedi, ako čvrsto vjeruje i dušom čezne za Kristom u sakramentu euharistije, ako svoju vjeru snažno i zaufano izražava kroz navedene molitve, onda je to izvrstan put da osjeti istinski oprost, koji podrazumijeva i oslobođenje od grijeha i uzdignuće duše u zahvalnost Bogu za takav i toliki dar. No, to naravno oslobođenje i od vječnih i od vremenitih kazni ne znači da joj je poslije toga opet slobodno griješiti, nego naprotiv, potpuni oprost treba postati ono milosno sredstvo koje će vjernika poticati da se trudi živjeti što bliže Bogu i izbjegavati svaku prigodu za grijeh.


O oproštenju grijeha od vječnih i vremenitih kazni biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić napisao je u svibnju 2016. god. prigodan tekst, pa ga ovdje i prenosimo za bolje razumijevanje te složene tematike.


Oproštenje krivnje i oprost kazne
Remissio culpae et indulgentia poenae


Mons. Ratko Perić


Crkva vjeruje ono što moli [Lex orandi – lex credendi]. U Rimskom misalu prije Tridentskoga sabora, prema hrvatskom prijevodu zabilježenu polovicom XVI. stoljeća, misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Odpuštenje, odrješenje i oproštenje od svijeh vašijeh grijeha podao vam svemogući i milosrdni Bog“.[1]

Od 1570. do 1970., prema Misalu sv. Pija V. misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Oproštenje, odrješenje i otpuštenje [Indulgentiam, absolutionem et remissionem] naših grijeha podao nam svemogući i milosrdni Gospodin“.[2]

Misal Pavla VI. (1969.) ispustio je tu molitvu, pa je trostruki vid onoga što se s grijesima zbiva, u molitvi Crkve zadržan samo u papinskom Blagoslovu Gradu i svijetu o Božiću i Uskrsu: „Oprost, odrješenje i otpuštenje svih vaših grijeha, vrijeme istinske i plodne pokore, uvijek raskajano srce i popravak života, milost i utjehu Duha Svetoga i konačnu ustrajnost u dobrim djelima udijelio vam svemogući i milosrdni Gospodin.“

Pojmovi: oproštenje i oprost – Svaki ljudski grijeh – peccatum i bezakonje – iniquitas; opačina – scelus, zločin – crimen, prijestup – delictum i prekršaj – violatioinfractio, imaju dva vida: krivnju – culpa i kaznu – poena. Ostavljajući po strani državno kazneno i prekršajno pravo koje okrivljenicima utvrđuje krivnju i izriče kaznu na ovoj zemlji, krivnja je subjektivna odgovornost zbog kriva postupka, zbog vrijeđanja Božjega zakona, Božje časti. A kazna je naknada ili ispaštanje zbog nanesene uvrjede ili postupka.

Oproštenje krivnje – remissio culpae jest otpuštenje krivnje grijeha, koje uobičajeno odrješenjem u sv. ispovijedi prima raskajani vjernik, konfitent, koji je grijeh spoznao, priznao ga i za nj se pokajao. Kakvi god bili grijesi, za koje se grješnik kaje, Bog po svom neizmjernom milosrđu daje oproštenje krivnje ili odgovornosti u savjesti, i oslobođenje zaslužene vječne kazne. Ali time ga automatski ne oslobađa vremenite kazne i pokore.

A oprost kazne – indulgentia poenae jest upravo to oslobođenje vremenite kazne, brisanje zaslužene sankcije, koju prima raskajani vjernik, penitent.

Kolike god bile krivnje i kazne, Bog ih može po svom milosrđu izbrisati, ali ih je prepustio posluživanju Crkve.

Biblijski nauk. Nauk o oproštenju grijeha jasan je iz Isusova dara apostolima: „Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18). A na sam dan svoga Uskrsa izričito reče: „Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se“ (Iv 20,23). Oprašta se krivnja, odgovornost u svijesti i pred Bogom. Oprašta se i „vječna“ kazna na drugom svijetu, koju smo zaslužili, tj. ne gubimo vječnoga života.

A oprost jest otpuštenje pred Bogom „vremenite“ kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. Isus kaže: Ima grijeha, protiv Duha Svetoga, koji se ne mogu „oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem“ (Mt 12,31). To znači da se za sve druge grijehe mogu oprostiti kazne i na ovom svijetu i „u budućem“.

Srušila se kula u Siloamu. Poginulo 18 ljudi. Jesu li oni krivi? Koja im je kazna? Isus ovako tumači: „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Lk 13,4-5), tj. ako ne budete činili pokore, ispaštali kazne, svi ćete tako biti kažnjeni, smrću, najstrašnijom kaznom! U pitanju je i vječnost!

Raskajanomu razbojniku na križu Isus udjeljuje i oproštenje krivnje i „vječne“ kazne, kao i oslobođenje od vremenite kazne na zemlji i od moguće kazne u čistilišnim mukama: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Ne će vidjeti nikakve kazne, koju je inače zaslužio svojim razbojništvom.

Crkveni nauk. Crkva je oduvijek držala nauk o oproštenju krivnje i o oprostu vremenite kazne. U prvotnoj Crkvi za vremenite se kazne određivalo razdoblje ispaštanja, javne pokore po više vremena pa i više godina. Blaženi Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju – najviši stupanj crkvenoga dokumenta – Nauk o oprostima – Indulgentiarum doctrina, 1967.[3] Sažeto je sve pravno prerečeno u Zakoniku kanonskoga prava, kanoni 992–997, a teološki u Katekizmu Katoličke Crkve, 1992., br. 1471–1479. A godine 2009. izišlo je 4. izdanje Zbirke oprosta – Enchiridion indulgentiarum.

Obrazloženje. Mi smo na području vjere, a ne filozofske rasprave i logičkih premisa i zaključaka. Ali nam i razum pomaže u shvaćanju ove teške vjerske tematike. Ljudski grijesi povlače za sobom neograničene kazne zbog vrijeđanja neizmjerne svetosti i pravde Božje. Te se kazne ispaštaju na zemlji s bolima, bijedama i nevoljama ovoga života osobito smrću, ili na drugom svijetu u čistilišnim mukama.

Na primjer, dogodi se izvanbračno dijete. Grješniku ili grješnici oprašta se krivnja, ali se snose posljedice, sva briga oko odgajanja djeteta, ugrožen glas. Rane prouzročene grijehom: ubojstvom, preljubom, otpadom od vjere – koji je oprošten, nisu iscijeljene, jer se mogu vidati samo lijekom pokore, ispaštanja i trajne duhovne borbe, sakramentne pomoći. U sv. ispovijedi Bog oprašta krivnju, s vječnom kaznom od pakla, ali ostaje vremenita kazna za koju se u ispovijedi prima pokora: molitva i dobra djela. Ako nam kajanje i pokora, tj. molitva i patnja, nisu savršeni, tih se vremenitih kazna posve ne oslobađamo na ovom svijetu. Štoviše, nosimo ih sa sobom i u drugi život, u čistilište. S povećanjem grijeha u životu, rastu nam i kazne!

Vjernik sam od sebe ne može sve to izdržati. I upravo nam tu pomažu neizmjerne zasluge Isusa Krista. Te zasluge jesu blago kojim raspolaže Crkva koju je Krist utemeljio i ovlastio da bude poslužiteljica otkupljenja i da dijeli raskajanim grješnicima oproštenje krivnje i oprost vremenite kazne – bilo na zemlji, bilo u čistilištu. U tu riznicu Crkve pripadaju i zasluge Blažene Djevice Marije i svih Svetih, koje mi u Vjerovanju nazivamo: Općinstvo Svetih – Communio Sanctorum. Tu se ubrajaju spašeni u nebu, oni koji ispaštaju kazne u čistilištu i oni koji su još na ovozemnom putovanju kušnje i patnje. Između tih triju kategorija postoji ljubav i čudesna razmjena duhovnih dobara.

Vrste oprosta: potpun – ako se potpuno oslobađa od vremenite kazne, i djelomičan – ako se djelomično otpušta od kazne (ne govori se o danima, mjesecima i godinama, kao nekada). Crkva propisuje kada se može primiti jedan ili drugi oprost.

Primjena na sebe i na vjerne mrtve. Oprosti se ne mogu primijeniti za žive, osim za sebe živa (ne za druge žive), te za pokojne. Ako je čovjek u teškom grijehu, ne može oproste primijeniti ni za sebe živa ni za mrtve, jer nije u milosti.

Tri su temeljna uvjeta za primanje potpuna oprosta: da se vjernik raskajano ispovjedi, da se pobožno pričesti i da izmoli neku molitvu na nakanu Svetog Oca Pape.

Kada se može primiti oprost? Potpuni oprost jednom u danu, a može i drugi put ako je smrtni čas.

Uz Papinski blagoslov, makar bio i preko radija i televizije, podjeljuje se potpuni oprost.

Svaki biskup može u svojoj biskupiji, po vlastitu izboru, podijeliti Papinski blagoslov s potpunim oprostom tri puta u godini.

U svim crkvama i kapelicama može se primiti potpuni oprost na Dušni dan, 2. studenoga, kada se primjenjuje samo mrtvima.

U župnim crkvama na svetkovinu naslovnika i na Porcijunkulu, 2. kolovoza.

U Jubilarnoj godini, kao što je ova: od 8. XII. 2015. do 22. XI. 2016., potpuni se oprost može primiti ako se pohodi jedna od određenih oprosnih katedrala ili župnih crkava ili svetišta, uz navedene uvjete.

Taj se oprost može primiti odnosno primijeniti, naravno, više puta u Jubilarnoj godini.

Novost oprosta u ovom Jubileju jest u tome da se vjernik, koji ne može pohoditi određene crkve, duhovno sjedini s onima koji to mogu učiniti na redovit način, prikazujući u svojoj kući Bogu svoje molitve, trpljenje i nevolje.

Isto tako skrušen vjernik, umjesto da pohodi dotičnu crkvu, može, uza spomenute uvjete, zadobiti oprost, ako pohodi bolesnika, zatvorenika, nemoćnika ili hendikepirana.

Osobito će biti korisno ako oni, koji mogu, daju potrebnima određenu pomoć: za školovanje učenika ili studenata, za liječenje bolesnika i slična djela milosrđa.


[1] Ciro Giannelli – Sante Graciotti, Il Messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano, 2003., str. 177.

[2] Vrt bogoljubnosti, prir. Stijepo Skurla i Vice Palunko, Dubrovnik, 1890., str. 76; Rimski misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 41942., str. 11; Obnovljeni obred Svete sedmice, prir. Petar Čule, Vatikanska tiskara Polyglotta, 1967., str. 30; Bogoslužje: Misal i brevijar za vjernike, prir. Jure Radić, Makarska, 1965., str. 89; Misal za sve dane u godini, prir. Jure Radić, Makarska, 1967., str. 245.

[3] Prijevod: Vjesnik Đakovačke biskupije, 2/1967., str. 23-28; Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, 5/1967., str. 41-48; Sažetak u: Dijecezanski vjesnik Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, 8/1967. str. 7-8.


Na kraju donosimo i izvadak iz Katekizma Katoličke Crkve koji se odnosi na učenje o oprostima.


Katekizam Katoličke Crkve o oprostima (br. 1471-1479)


X. Oprosti


1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.

ŠTO JE OPROST?

“Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca”.

“Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno”. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

KAZNE ZA GRIJEH

1472 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove “vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlaci sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

1473 Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za

grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka”.

U ZAJEDNICI SVETIH

1474 Kršćanin koji nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.”

1475 U općinstvu svetih, dakle, “među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara”.U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko vise od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.

1476 Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve; “nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s Ocem. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja”.

1477 “Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeći na svome spasenju, surađivali su i na spašavanju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela”.

DOBITI BOŽJI OPROST PO CRKVI

1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

1479 Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Je li međugorski fenomen istinit? – intervju... Međugorski je fenomen mimonaravnoga (izvanprirodnoga), a ne nadnaravnoga (božanskoga) podrijetla; potječe od zlih duhova, k čemu dolazi ljudski utjeca...
Hrabrost u otkrivanju istine – intervju s te... Njemački katolički tjednik Tagespost objavio je 1. kolovoza 2018. intervju Regine Einig s teologom Manfredom Haukeom. Prof. Hauke, rođen 1956., svećen...
Dall’Atanasio di Mostar a Henryk di Medjugorje Di Snježana Majdandžić-Gladić, 29 luglio 2018, tradotto dal croato, Vjera i djela (La fede e le opere, portale di teologia cattolica) I...
From the Athanasius of Mostar to Henryk of Medjugo... By Snježana Majdandžić-Gladić, on July 29, 2018, translated from Croatian, Vjera i djela (Faith and Works, portal of Catholic theologians) ...
Od Atanazija Mostarskoga do Henryka Međugorskoga&#... Uvod Ovih je dana objavljena informacija u više medija kako je umirovljeni varšavsko-praški biskup i nadbiskup ad personam Henryk Hoser...