Skip to content

Prava i obveze roditelja i učitelja

U prvom dijelu izlaganja Odgoj u Hrvatskoj – hoće li preživjeti?, održana na mjesečnoj tribini Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika u Zagrebu 16. veljače 2017., objašnjava se nastanak riječi odgoj, komu se nadijeva (1.), na koga se odnosi (2.), što je (3.), tko su mu nositelji (4.) te koja su prava i obveze roditeljâ (5.) i učiteljâ (6.).



1. Pojam odgoja i njegova primjena


Riječ odgoj sastoji se od dvaju slogova, ujedno i dvaju dijelova: predmetka od- i osnove goj. Goj je imenica tvorena od glagola gojiti. Predmetak od- označava da se obavlja potpuna radnja od osnove, u ovom slučaju od glagola gojiti. A gojiti znači: činiti da netko živi i raste, podupirati živo biće u životu, hraniti ga, njegovati, podizati.

Goj pripada skupini jednosložnih odglagolnih imenica u kojoj su, primjerice: boj, loj, roj, kroj, gnoj, znoj. Vrlo stare riječi; kratki, jednoznačni pojmovi.

Gojiti se može samo čovjeka i životinje, a odgajati se može samo čovjeka – životinje se obučava, dresira.


2. Na koga se odgoj odnosi?


Na drugoj stranici Svetoga Pisma stoji: „Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Postanak 2, 7). Ta kemijska formula i metafizička sastavnica, nadtrodimenzionalna danost, temelj je katoličkoga svjetonazora i pedagoške zbilje. Ona ima tri međaša. Prvi je: čovjek nije samo krv i meso, pȕt, nego je i dahonositelj, živa duša, nesvodiv na materijalizam, konzumizam, hedonizam. Drugi: čovjek nije anđeo, nego je sazdan i od kala. Potreban je pročišćenja, vodstva, uzdizanja, rasta. Treći je: pȕt (bāśār, sárks, căro, flesh, Fleisch, chair, carne) jest fizičko ulančavanje različitih molekula i električnih impulsa, ali i nosač duše, pa je zato „stožer spasenja“.[1] Potrebna je njege i skrbi da bi mogla nositi dušu. Stoga, kao što se ne smije baviti samo tijelom, a zanemariti duh, tako se ne može zapustiti pȕt, a usredotočiti se samo na dušu. Drugim riječima, onomu tko radi s ljudima kao obveza se nameće: uvijek voditi računa o objema temeljnim sastavnicama.

Prije 16 stoljeća, između 413. i 426., sveti je Augustin zapisao da „čovjek nije ni sama duša, ni samo tijelo, nego istodobno i duša i tijelo“.[2] Prema tome, „gojiti“ se ne odnosi samo na kožu, kosu, zube, nokte, odijelo, obuću, hranu; na sve što se poželi vidjeti, čuti, dotaknuti, okusiti, omirisati – nego i na oplemenjivanje duha, gojenje duše, usađivanje krjeposti.

Prije osam stoljeća, 30. studenoga 1215. Četvrti lateranski sabor proglasio je da je čovjek „zajedništvo uspostavljeno od duha i tijela“, koje je „Bog iz ničega stvorio kao ljudsko stvorenje“[3] i da je čovjek „sastavljen od razumske duše i ljudske puti“.[4] To je polog katoličke vjere i kršćanska antropologija za koju su predmet odgoja i duh i tijelo.

Sv. Toma Akvinski tumači da ljudska narav nije ni čisto duhovna, anđeoska, ni čisto tjelesna, raspadljiva, nego da je „složeno biće“, koje ima „jedan bitak umskoga bića i tjelesne tvari“, gdje je „duša po svojoj biti tjelesna oblikovnica“[5] ili forma, a tijelo tvar ili materija. Shvaćanjem da je duša bivstvena oblikovnica, supstancijalna forma tijelu, čuvaju se i razlika između bitnih sastavnica i jedinstvo čovjekova osobnoga bića. To treba obuhvaćati i odgoj.

Tijelo (sō͂ma, corpus, body, Leib, corps, corpo) jest ono što smo i tko smo u svojoj punini, označava organizam, shvaćen kao cjelina oblika i funkcija; ukupnost udovâ; sastavljenost, a ipak jedinstvenost. Kad se duša rastavi od pȕti, više ne postoji puteno tijelo, koje je duša uobličavala, nego samo duša, to jest duhovno tijelo. Tako je somatsko postojanje izdržljivo te traje i nakon smrti. Odgoj je vrjednosno oblikovanje tako shvaćena tijela.


3. Što je odgoj?


Odgoj je općeljudska potreba i ustanova svih vremena, rasa i kultura. Odnosi se na čitava čovjeka. U studiji Prognani odgoj prikupljeno je šezdesetak njegovih definicija u rasponu od dva i pol tisućljeća, od Platona do 2013.

Osobno bih rekao da je odgoj odlučivanje i oplemenjivanje, i to trajno:

  • pameti za istinu protiv izmišljotine,
  • srca za dobrotu protiv zloće,
  • očiju za ljepotu protiv ružnoće,
  • jezika, ruku i nogu za sklad protiv obijesti.

Određujući što je evanđeoski odgoj, bl. Pavao VI. piše: „Neka naše riječi […] budu u službi novoga poleta svih, a osobito onih koji nastoje oko poučavanja, kako bi svatko od njih bio onaj ‘koji ispravno reže riječ istine’ (Druga Timoteju 2, 15) […] i savršeno obavlja svoju službu.“ Prenošenje odgoja, odgajanje „nije nešto neobvezatno. […] Ono je nužno. Ono je jedinstveno. Nemoguće ga je nečim drugim nadomjestiti. Ne podnosi ni ravnodušnost, ni sinkretizam, ni prepravljanja. […] Ono ukazuje na ljepotu. Sadržava mudrost. […] Po sebi je kadro pobuditi vjeru. […] Ono je istina. Zaslužuje da mu apostol posveti sve svoje vrijeme, sve svoje sile“.[6]

Benedikt XVI. kaže da je odgoj:

  • „oblikovanje osobe kako bi se osposobila živjeti u punini i dati vlastiti prinos dobru zajednice“,[7] odnosno
  • „oblikovanje novih naraštaja;
  • skrbljenje o njihovoj sposobnosti da se usmjere u životu i da raspoznaju dobro i zlo;
  • skrb o njihovu tjelesnom i ćudorednom zdravlju
  • sve sa svrhom da nastanu postojane osobe, sposobne surađivati s drugima i dati smisao vlastitu životu“.[8]

Bavljenje odgojem, po nastanku pedagogije u drevnoj Grčkoj, kao i po svojem sadržaju, tijekom cijele ljudske povijesti, jest ropski posao. Ali vrijedan svoga truda.

Odgoj je ključan za očovječenje jer „samo odgojem čovjek postaje čovjekom“ (Kant). Naime, ljudsko se biće ne rađa odgojeno, nego s mogućnošću da postane odgojeno. Sv. Grgur Nazijanski (330.–389.) smatra da je odgoj „umijeće nad umijećima i znanost nad znanostima“,[9] a sv. Ivan Zlatousti (349.–407.) da je odgoj „umijeće od kojega ne postoji veće“.[10]

Grčki izraz za odgoj nastao je od vođenja (paidós agōgós, djetetov voditelj), njemački Erziehung potječe od ziehen: vući, potegnuti, izvlačiti, povlačiti, latinski ēdŭcātĭo od ēdūcō, ēdūcere: izvesti (narod iz Egipta), izvući (mač iz toka, vojsku u bojni red), pustiti (tovara na pašu, vodu iz stijene), tjerati (mladice, izdanke), rađati (plod). Jordan Kuničić zaključuje: „Kao da se hoće istaknuti kako je odgajanje neko izvlačenje skrivenih snaga kojima odgajanik raspolaže da se dovine vrjednotama znanja, moralnoga življenja, uopće kulturnoga vrjednovanja u svim njegovim dimenzijama. Nije li u samom tom izrazu označen i dvočlan ili dvopolan odnos, onoga koji izvlači i onoga iz kojega se izvlače snage?“[11] Baveći se izvlačenjem, odgoj mora odrediti što je neodređeno u ljudskim djelatnim sposobnostima, ispraviti sklonosti prema otklonima i učvrstiti u dobru.

Svrha odgoja jest dozrijevanje, zrelost; umni, emotivni, duhovni, spoznajni i svaki drugi rast.


4. Nositelji


U prvom hrvatskom udžbeniku pedagogike, od prije 150 godina, stoji: „Tri su velika zavoda naobrazivanja (odgajanja i obučavanja): dom, država i Crkva“.[12] Drugim riječima ovlašteni nositelji odgoja jesu: obiteljska, školska i župna zajednica. A njihovih ruku djela: kućni odgoj, odgoj u školi i odgoj crkvenosti danas su jako ugrožene kategorije.

U skladu s priznavanjem dječjih prava, može se reći da su spomenute ustanove zapravo plodna mjesta u kojima odgajanik prima i prihvaća ponuđeno mu odgojno djelovanje te se sâm uključuje u taj tijek. Tako se otiskuje u velebnu životnu pustolovinu, opremljen odgojem kao pravilno izgrađenom savješću i plodonosnim navikama, poput vrhunskoga odijela, zaštitne opreme, štita, pojasa, kacige, zublje, pojasa za spašavanje…

Tri su dobročinstva koja roditelji pružaju djetetu: podrijetlo, sve potrebno da preživi i odgoj. Drugim riječima, dijete od roditelja prima: život, njegu i odgoj. Roditeljstvo je potpuno tek kad se ništa od toga ne izostavlja. Zato su roditelji prvi i poglaviti učitelji svoga djeteta. To nalaže naravno pravo, to uči kršćanska vjera, to određuju međunarodno pravo i hrvatski Ustav. U molitvi zadušnici za pokojnoga otca, odnosno majku, vjerni Židovi, naši otci u vjeri, cijelu korotu i kasnije na sve godišnjice smrti ponavljaju: „Spomeni se, Bože, duše moga otca i učitelja, koji se preselio u bolji svijet“, odnosno: „Spomeni se, Bože, duše moje majke i učiteljice…“.[13] Otac i majka, dakle, zaslužuju poseban spomen zato što su nas začeli i rodili, a odmah nakon te krvne veze, DNK-a koji su prenijeli, abrahamovska predaja ističe da su vrijedni, jer su nam bili učitelji – to je više i vrjednije nego što su bili udomitelji, uzdržavatelji, razvozači, kuhari, perači, skrbnici, bankomati. No, koliko djece danas doživljava svoje roditelje – učiteljima? Mislim na sve nas, jer smo i sami bili djeca. Današnja djeca to ne mogu naučiti bez nas. Pobudimo tu zahvalnost, naučimo vrjednovati učiteljsku sastavnicu roditeljstva.

Učitelj, kao takav, nije dostojan toga imena ako je samo prenositelj znanja, on je nužno odgojitelj, onaj koji formira, a ne samo informira. Kako roditelj – kućni učitelj, tako i nastavnik – školski učitelj. Ne bojmo se otkriti vrijednost i dubinu učiteljskoga poziva. Uostalom, sam je Božji Sin to smatrao najtoplijim naslovom kojim su mu se suvremenici obraćali.


5. Roditeljska prava i obveze


Roditelji imaju pravo i obvezu odgajanja svoga djeteta sukladno naravnomu pravu – koje onda kodificiraju i međunarodno, i kanonsko, i ustavno i građansko i kazneno pravo. Prema naravnom pravu roditelji to pravo prenose na učitelje u školi kad im s povjerenjem i očekivanjima povjeravaju svoju djecu. Država, skrbeći supsidijarno – a to znači samo ako roditelj zakaže ili ne može ili ne će – nudi roditeljima svoju pomoć u vidu društveno organizirane skrbi za odgoj i obrazovanje, ali ni država ni pravne osobe s javnim ovlastima pri tom nemaju pravo i ne smiju istisnuti roditelje. Obnova te svijesti ključna je da se odgoj u Hrvatskoj spasi od izumiranja. Prema shvaćanju američkoga Vrhovnoga suda u predmetu oregonske škole: „Temeljna misao slobode na kojoj počivaju sve vlasti isključuje bilo koju općenitu ovlast državi da standardizira svoju djecu prisiljavajući ih da primaju pouku samo od javnih učitelja. Dijete nije puki stvor države; oni koji ga njeguju i usmjeravaju njegovu sudbinu imaju pravo, povezano s uzvišenom obvezom, odgojiti ga i pripremiti za dodatne dužnosti“.[14]

Dijete postaje odgajanik u dobi kad nije svjesno ni svojih prava ni obveza, a kako dozrijeva samo svakim danom postaje sve odgovornije za svoj odgoj. Bilo koje i bilo čije pravo vezano je uz obveze, pa pri isticanju prava uvijek treba otkrivati i drugu stranu medalje – obveze, koje to pravo sa sobom donosi ili odgovornost koja proizlazi iz pojedinoga prava.

Naravni zakon i IV. Božja zapovijed sa Sinaja nalažu djeci da poštuju roditelje, ali i roditeljima da ljube svoju djecu kao krv od svoje krvi i skrbe se o njima.[15]

Ljubav prema djeci usadio je sâm Bog, stvoritelj ljudske naravi. Ona je prirodno toliko jaka da čini čuda od požrtvovnosti i samozataje. I zato njezino pomanjkanje neobično nagrđuje onoga komu nedostaje. Prava je roditeljska ljubav produhovljena, a ne isključivo tjelesna; dubinska, iskreno istječe iz srca i duše, nošena je čitavim bićem, i djelotvorna, ne ostaje na riječima, nego prelazi u djelo kad djeci čini dobro i kad od njih odvraća zlo. Protiv te ljubavi griješi roditelj koji svoje dijete: ne trpi, mrzi, psuje i proklinje; bezrazložno pretpostavlja jedno drugomu toliko da neko od njih zbog toga strada i trpi; kad mu želi i nanosi zlo, okrutno ga tuče i ranjava, muči žeđu, glađu, ponižavanjem; kad njegove mane i pogrješke nepotrebno iznosi na javu i tako ga ozloglašava. Tada griješi i protiv ljubavi i protiv pravednosti, jer i dijete ima pravo na dobar glas i osobnu nepovrjedivost.

Vjerski i ćudoredni odgoj djece najveće je i najozbiljnije roditeljsko pravo i dužnost, koje imaju i udomitelji, i skrbnici i posvojitelji. Njega se pruža djetetu od najranije mladosti; ne samo niječno, odbijajući od dječje duše sve što je protivno katoličkoj vjeri i ćudoređu, nego i potvrdno, usađujući mu u dušu vjerske i ćudoredne istine. Dobar se odgoj ne odvija samovoljno, nego obzirno i promišljeno, u skladu s konačnom svrhom ljudskoga života i prema djetetovim duševnim sposobnostima. Obuhvaća skrb o djetetovoj pouci od krštenja, poučavanje da se moli, sâmo i zajednički, i da upoznaje svoju svrhu na ovom svijetu i u vječnosti. Zatajiti djetetu njegova anđela čuvara strašna je izdaja odgoja.

Taj odgoj uključuje i usađivanje ljubavi i želje za čestitim ponašanjem; buđenje udivljenja za skromnost, pozornost nad društvom u koje djeca dolaze, neumorno odvraćanje od sklonosti na poroke gdjegod ih se opazi. Ogrješuje se o svoje dijete roditelj koji zanemaruje njegov kršćanski odgoj i šalje ga u bezvjerske škole bez dostatnih zaštitnih mjera.

Mlade treba poučiti da se boje Boga i da se čuvaju grijeha. Knjiga o Tobiji 4, 5–19 kaže:

„Svakoga dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti Njegove zapovijedi. Čini pravedna djela svega svog vijeka i ne kroči putovima nepravde. Jer ako činiš po istini, uspijevat ćeš u djelima svojim, kao svi oni koji čine pravdu.

Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog ne će okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. […]

Čuvaj se, sine, svakoga preljuba. […]

Ljubi svoju braću i nemoj se uzoholiti u srcu pred svojom braćom, ni pred sinovima i kćerima svoga naroda! U oholosti leži mnoga propast i nemir, a od dangube samo je šteta i bijeda, jer je nerad majka gladi.

Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah. Budeš li služio Bogu, platit će ti se. Razmišljaj, sine, o svakome svom djelu i lijepo se vladaj.

Ne čini nikomu što bi tebi samomu bilo mrsko.

Ne pij vina do pijanosti; neumjerenost uklanjaj sa svoga puta.

Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto. […]

Obraćaj se uvijek onome tko je mudar i ne odbacuj korisna savjeta.

U svakoj prilici hvali Gospodina Boga i moli Ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe“.[16]

Sv. Ivan Pavao II. piše:

„Premda su roditelji u svojem odgojnom radu suočeni s poteškoćama, danas više nego prije, moraju s pouzdanjem i odvažnošću oblikovati svoju djecu za bitne vrjednote ljudskoga života. Djeca trebaju rasti u pravednoj slobodi prema materijalnim dobrima, prihvaćajući stil jednoga i stroga života, uvjerena da čovjek više vrijedi po onom što jest, negoli po onom što ima. […] Moraju postići osjećaj za istinsku pravednost, koja jedina vodi poštovanju osobnoga dostojanstva svakoga čovjeka. Još i više: moraju zadobiti osjećaj prave ljubavi, prožete istinskom pozornošću i nesebičnim služenjem drugima. […] Roditelji su pozvani svojoj djeci pružiti jasan i delikatan spolni odgoj. Nasuprot kulturi koja velikim dijelom banalizira ljudsku spolnost, jer je tumači i živi osiromašeno i prosto, povezujući je jedino s tijelom i sebičnim užitkom, roditeljska odgojna služba mora biti potpuno usredotočena na osobu: spolnost je, naime, bogatstvo čitave osobe – tijela, osjećaja i duše – i svoje najdublji smisao očituje kad osobu dovodi do sebedarja u ljubavi. […] Spolno obavješćivanje koje ne mari za ćudoredna načela nije ništa drugo doli uvođenje u doživljavanje zadovoljstva i lako može mlada čovjeka navesti da izgubi vedrinu, otvarajući mu put porocima“.[17]

Pružanje dobra primjera. Staro je načelo da riječi potresu, a primjeri ponesu – izgovoreno potiče, ali pokazano privlači, vuče. Kaže narod: kakav otac – takav sin, kakva mati – takva kći. Mnogoj je duhovnoj propasti najviše kriva rodna kuća, jer je primjer loša otca i zle majke skrenuo dijete prema nesreći. Nikad se stoga ne može dosta isticati roditeljima da jako paze što govore, a pogotovo što čine pred djetetom.

Nadzor. Bez obraćanja pozornosti na djetetov život i rad svi dobri roditeljski savjeti mogu biti posve uzaludni. Internet, televizija, društvo, mediji, kemijski pripravci mogu biti izgradnja, ali i razgradnja. Zabava i zatupljivanje koje nude pametni telefoni i mrežje mnogima su izvor: informacija koje ih deformiraju, ovisnosti, internetizma, pornografije i drugih poremećaja; tjelesnoga i umnoga kržljanja. Društvene mreže kao Facebook i komunikacija na njima nerijetko su mjesto javnoga, ali nepromišljenoga iznošenja osobnih, pa i privatnih podataka i fotografija bez mjere i mjerila. Roditeljska je dužnost odvraćati od djeteta svaku opasnost zdravlju i životu, na vrijeme istrgnuti dijete iz pogibeljnih prilika, ako u njih upadne, i marljivo se brinuti da se to ne ponovi. U odnosu na suvremenu tehniku, to znači da roditelj treba ograničiti i nadzirati djetetov pristup internetu i objave na društvenim mrežama, uz česte razgovore o primjerenosti i granicama pretraživanja, jer su golemu većinu vremena djeca sklona provoditi na mreži nepotrebno, pa i štetno. Mudrim odabirom i služenjem internet može biti od pomoći u učenju; a mobitel u službi javljanja i dogovora razgovorom i porukom, ali je pitanje svrhovitosti i razmjernosti: što će učeniku u osnovnoj školi sve ostale dodatne mogućnosti koje nude pametni telefoni?

Kažnjavanje. Dječje prijestupe i pogrješke valja kažnjavati ozbiljno i obzirno. Najprije, dakako, riječju, iz ljubavi koriti i opominjati, a ako to ne koristi, načinom koji će dijete prema svojoj dobi smatrati kaznom (oduzimanje igračke, uređaja, pristupa mreži; uskrata zabave, izlaska, omiljena jela ili napitka). Odlučnost i dosljednost učinkovitiji su od hirovitosti, a posebno od nesuglasna djelovanja roditelja. „Otac ne daje svojemu djetetu uvijek ono što traži, ako nije primjereno, ali ga uvijek pomiluje. To znači prihvatiti granice našega izražavanja“.[18] Iako Sveto Pismo dopušta i tjelesno kažnjavanje: „Tko štedi šibu, mrzi sina svoga, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje“ (Mudre izrjeke 13, 24), ono upozorava i na potrebu razmjernosti: „Otčevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne klonu duhom“ (Kološanima 3, 21).

Tjelesni odgoj. Osim hrane, roditelji su dužni osigurati djetetu odjeću, obuću, stan, dapače dom, obiteljsko dostojanstvo i liječenje sve dok dijete ne stane na vlastite noge. Ta obveza ne prestaje ni u slučaju djetetove nevaljalosti i neposluha. Pomaganje u materijalnoj bijedi ili duhovnom stradanju poslovno sposobne punoljetne djece nije zakonska, nego samo ćudoredna obveza.

Građanski odgoj. Sv. Pavao podsjeća: „Djeca nisu dužna stjecati roditeljima, nego roditelji djeci“ (Druga Korinćanima 12, 14). Na roditeljima je pobrinuti se za djetetovu opismenjenost, pomoći mu u odabiru zvanja da se jednoga dana osamostali, svije vlastito gnijezdo, osnuje svoju obitelj, živi kao čestit i koristan čovjek, građanin i vjernik. Roditelji i drugi odgojitelji imaju djetetu otvoriti oči za sve što mu treba u životu u zajednici. Postupno i obzirno, ali stvarno i s razumijevanjem, da nauče poznavati život, običaje, prava i dužnosti svoje i ljudi s kojima će dolaziti u dodir; da nauče ispravno cijeniti vlastite i tuđe potrebe, štedjeti i stjecati, štititi svačije pravo i pravično zahtijevati svoje pravo.

Roditelji prema učiteljima trebaju biti otvoreni, spremni na suradnju, ali i odlučno protiv istiskivanja iz odgojno-obrazovnoga tijeka i ometanja slobode misli, savjesti i vjere.


6. Učiteljska prava i obveze


Obitelj je prva, ali ne jedina i isključiva odgojna zajednica.

Učitelji u školi djeluju kao opunomoćenici roditeljâ koji su im povjerili djecu na odgoj i naobrazbu, pa su im stoga dužni polagati račune o tom kako obavljaju povjereni im posao. Prema roditeljima trebaju biti susretljivi, znati slušati, ali i predlagati što drže potrebnim za djetetovo dobro.[19]

Učitelji u školama nadomještaju roditelje u odgoju i naobrazbi djece, zato iz toga odnosa slijede gotovo jednake dužnosti učenikâ prema učiteljima i učiteljâ prema učenicima.

Učiteljski odnos prema učeniku očituje se u ljubavi koja je puno više od dobrohotnosti. Osim ljubavi, učitelji na sebe preuzimaju i obvezu na temelju pravednosti, kad za obavljanje svoje službe primaju plaću.

Kao i roditeljima, učenici učiteljima duguju ljubav, poštovanje i posluh.

Učitelji su dužni:

  • uložiti ozbiljan trud u odgoj i naobrazbu učenika i nastojati da učenici o svem potrebnom budu poučeni, a ne samo podučeni, te da izneseno gradivo usvoje i nauče za vlastitu korist,
  • voditi potreban nadzor i brigu nad ponašanjem i učenjem učenikâ te ih po potrebi upozoravati na pogrješke i kažnjavati za prijestupe,
  • prednjačiti dobrim primjerom učenicima u školi i izvan škole.

Zgriješit će prema tom učitelji koji nisu na visini u svojoj struci; ne mare za napredak i ponašanje učenika; zanemaruju odgoj, u nastavi namjerno iznose što može smutiti, zavesti i pokvariti učenika u pitanjima vjere i ćudoređa; nisu pravedni, nego pristrani u ocjenjivanju učenikâ, vođeni osobnim sklonostima ili čak korišću; svojim nedoličnim vladanjem (droga, pijanstvo, sablažnjiv govor i život, zavođenje, zlostavljanje) uzrokuju smutnju mladeži.

Učitelji visokih škola dužni su stručno i savjesno predavati, kloniti se nesigurnih izvora, ne predstavljati svoje posebno mišljenje u kojoj još nedokazanoj stvari (hipotezi) kao sigurnu znanstvenu spoznaju; sprječavati razmah zla i nemorala te nastojati unaprijediti duševni razvoj svojih slušača.

Nedolično je, nestašno, lakoumno, neozbiljno, a može biti i grješno, ako učenici s učiteljem zbijaju neukusne šale, izruguju mu se ili ga ismijavaju; ako mu se ne pokoravaju u školskim stvarima, ako su nemarni u učenju, osorni u nastupu, neiskreni u riječi.


Koga zanima više


Sv. Ivan Pavao II., Pobudnica Familiaris consortio (1981.), br. 36–41.

Katekizam Katoličke Crkve (1992.) br. 1783–1785 i 2214–2257.

Sažetak Katekizma Katoličke Crkve (2005.), br. 374 i 459–465.

Jorge Mario Bergoglio, O odgoju: Izazovi za kršćanske odgojitelje, Split: Verbum, 2015.

Paul C. Vitz, Psihologija kao religija: Kult samoobožavanja, Split: Verbum, 2003., 22011.

Robert Shaw – Stephanie Wood, Epidemija popustljivog odgoja, Zagreb: V.B.Z., 2009.

Papa Franjo, Naprijed vode uspravni, pošteni i nepodmitljivi, portal Vjera i djela, 14.2.2016.

Matija Grgat, Zamke humanističke psihologije kao temelja Cjelovite kurikulne reforme, portal Vjera i djela, 24.5.2016.

Snježana Majdandžić-Gladić, U Cjelovitoj kurikulnoj reformi odgoj je nepotreban, portal Vjera i djela, 18.8.2016.

Papa Franjo, Dobar obiteljski odgoj kralježnica je čovječnosti, portal Vjera i djela, 2.12.2016.

Darko Richter, Kako ostati roditelj, portal Vjera i djela, 4.12.2016.

Petar Marija Radelj, Prognani odgoj, portal Vjera i djela, 3.10.2016.; Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi, portal Vjera i djela, 8.10.2016.; Odgoj pred izazovima, portal Vjera i djela, 21.10.2016.


[1] „Caro salutis est cardo“ (Tertulijan, De resurrectione mortuorum, 8, 2: Patrologia latina, svezak 2, stupac 852; Corpus christianorum, series latina, svezak 2, str. 931). Cardo je stožer, crta međašnica, prekret (oko čega se što kreće), šarka, zglobnica, stožerna točka, ključ, prekretnica.

[2] „Nec anima sola, nec solum corpus, sed simul utrumque sit homo“ (sv. Augustin, De civitate Dei, XIX. knjiga, 3. poglavlje; O Državi Božjoj, preveo Tomislav Ladan, svezak treći, Zagreb, 1996., str. 18–19).

[3] „Sua omnipotenti virtute simul ab initio temporis… de nihilo condidit creaturam humanam, quasi communem ex spiritu et corpore constitutam“ (Henricus Denzinger, Enchiridion symbolorum, definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, n. 800; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 800, str. 225.

[4] „homo factus, ex anima rationali et humana carne compositus“ (Henricus Denzinger, Enchiridion symbolorum, definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, n. 800; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 801, str. 225).

[5] „substantia composita“, „unum esse substantiae intellectualis et materiae corporalis“ (sv. Toma Akvinski, Liber de veritate catholicae fidei contra errores infidelium (Summa contra gentiles), II. knjiga, 68. poglavlje, 3. i 4. odlomak; Suma protiv pogana, 1, preveo Augustin Pavlović, Zagreb, 1993., str. 651); „anima secundum suam essentiam sit corporis forma“ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I. dio, 76. pitanje, 1. članak; Izbor iz djela, 1, Zagreb, 1990., str. 45–51);

[6] Bl. Pavao VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.), br. 5.

[7] Benedikt XVI., Govor na otvaranju Skupa Rimske biskupije u Bazilici sv. Ivana Lateranskoga, 11. lipnja 2007.

[8] Benedikt XVI., Pismo Biskupiji i gradu Rimu o žurnoj zadaći odgoja, 21. siječnja 2008.

[9] „tékhnē tis eínai tekhnṓn, kai epistḗmē epistēmṓn – ars quaedam artium, et scientia scientiarum“ (Sanctus Gregorius Nazianzenus, Oratio II, Patrologia graeca, prir. prir. Jacques Paul Migne, svezak 35, Lutetiae Parisiorum, 1857., stupac 426 A).

[10] „tē͂s tékhnēs táutēs ouk estin állē meízon – hac arte nulla sit maior“ (Sanctus Ioannes Chrysostomus, In Matthaeum, homilia 59: Patrologia graeca, prir. Jacques Paul Migne, svezak 58, Lutetiae Parisiorum, 1862., stupac 584).

[11] Jordan Kuničić, Kršćanska pedagogija, Zagreb, 1967., str. 1; Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21970., str. 7.

[12] Stjepan Novotný, Gojitba i obća učba, U Beču 1867., str. 9–10.

[13] Šalom Miroslav Freiberger, Molitvenik, Zagreb, 1938., str. 365.

[14] Presuda Pierce protiv Družbe sestara, 1. lipnja 1925.

[15] Nastavak ovoga poglavlja, osim navodâ, preuzet je ili prilagođen iz: Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Zagreb, 1946., str. 218–221.

[16] Radi boljega promišljanja ovih savjeta, evo ih i u prijevodu Silvija Grubišića iz 1984.:

„Svih se svojih dana sjećaj, sine, Gospodina Boga! Ugušuj svaku grješnu želju i kršenje Njegovih zapovijedi. Vrši dobra djela svih dana svoga života i ne hodi po zlu putu. Budeš li radio pravo, svi će poslovi uspijevati ne samo tebi nego i svima, koji pošteno rade.

Daji milostinju od svojih dobara. Nemoj nikad okretati lica svoga od bilo kojega siromaha, pa se ni Božje lice ne će okrenuti od tebe. Sine, daji stoga milostinju u omjeru s onim što imaš. Ako budeš posjedovao veliko bogatstvo, dijeli od svoga obilja. Budeš li sâm imao malo, dijeli nešto i od toga. Nikad ne oklijevaj darivati! […]

Čuvaj se, sine, od svakog nećudoređa! […]

Sine moj, ljubi svoj rod! Nemoj se oholiti u srcu nad svojim rodom, sinovima i kćerima svoga naroda te se ne oženiti s kojom od njih. Od takve drskosti nastaje propast i nered. Tako isto, dangubljenje rađa rasipnost i skrajnje siromaštvo, jer je dangubljenje roditeljka gladi.

Nemoj preko noći zadržavati pri sebi zaradu bilo kojeg svog radnika, nego mu odmah isplati! Budeš li tako služio Bogu, nagrađivat će te. Pazi se, sine moj, u svemu, što radiš. Navikni se na red u svemu svom življenju.

Nikome ne čini, što sâm ne voliš. Ne pij vina do pijanosti, ne daj neumjerenosti pratiti te na putu.

Ustupaj gladnome nešto svoga kruha, a golome štogod od svoga odijela. Što ti god preteče, podaj u milostinji; ne budi mrka pogleda pri dijeljenju milostinje. […]

Savjetuj se sa svakim pametnim čovjekom i ne preziri nikakav dobar savjet.

U svako doba blagoslivlji Gospodina Boga i moli Ga, da ti sve staze drži ravnim i daje ti uspjeh u svim pothvatima i naumima tvojim“ (Tobitova knjiga 4, 5–19)

A evo ih i u prijevodu Bartola Kašića iz 1625.:

„u sve dnevi života tvoga imaj u pameti Boga i čuvaj se da nikadar na grieh ne pristaneš, ni propustiš zapovidi Gospodina Boga našega. […] nemoj odvratiti obraz tvoj od nijednoga ubogoga: ere će se tako učiniti da se ne će ni od tebe odvratiti obraz Gospodinov.

Kojiem načinom budeš moći, tako budi milosrdan. Ako budeš mnogo imati, obilno podaj: to li budeš malo imati, jošte malo dobrovoljno podieliti nastoj. Ere platu dobru tebi stičeš u dan od potrebe. […]

Ustručaj se ti, sinko moj, od svake bludnosti i osven žene tvoje nikad ne trpi znati grieh.

Oholast nikad u tvomu ćućen’ju ili u tvojoj rieči ne dopusti da gospoduje: u njoj bo početak uze svaka pogibia.

Tko godir ti uzbude učiniti kojigod teg, odparve platu vrati i plata od težaka tvoga pri tebi nikako da ne ostane.

Na što pomrziti uzbudeš da se od drugoga čini tebi, pazi da ti kadgod drugomu ne učiniš.

Kruha tvoga blaguj s gladniemi i potrebniemi; i haljinami tvojiemi pokrivaj nage. […]

Svjet vazda od mudroga išti.

U svako vrieme blagosivljaj Boga i prosi od Njega da pute tvoje upravi i svi svjeti tvoji u Njemu da ostaju“ (Pismo Tobie 4, 6–20).

[17] Sv. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. studenoga 1981.), br. 37.

[18] Jorge Mario Bergoglio, O odgoju: Izazovi za kršćanske odgojitelje, Split: Verbum, 2015., str. 32.

[19] Tekst u nastavku ovoga poglavlja sastavljen je prema: Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Zagreb, 1946., str. 195–203.

mr. Petar Marija Radelj

mr. Petar Marija Radelj

Teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga.
mr. Petar Marija Radelj

Latest posts by mr. Petar Marija Radelj (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Odgoj pred izazovima Prezentaciju o, najblaže rečeno, izazovima s kojima se suočava odgoj možete preuzeti ovdje. Ona je poslužila za izlaganje održano 21. listopada 2016. ...
Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi 1. Nova didaktička teorija obrogira pedagogiju Bavljenje odgojem (grčki παιδεία ) od samih je početaka ropski posao. Civilizacijski i s...
Prognani odgoj U raspravi se prikazuje važnost odgoja i problem njegova zanemarivanja u postojećoj odgojno-obrazovnoj politici, odgojnim znanostima i školstvu. Izlaž...
Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka I. Sažetak 1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz p...
Tko je zapravo ispod prosjeka? O netočnim izjavama vicepremijera Štromara Dana 26. kolovoza 2017. potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske Predragu Štromaru uputio sam donje pi...