Skip to content

Učiti od svetoga Tome – Benedikt XVI. o sv. Tomi Akvinskom (III.)

Nakon prve i druge, u trećoj katehezi o sv. Tomi Akvinskom (1225.–1274.) papa Benedikt XVI. govorio je o njegovoj Sumi teologije i propovijedima.


Angelico Gospa Isus Akvinac

Blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico), Sveti razgovor: Gospa s Isusom i sveti Toma Akvinski sa Sumom teologije i zlatnom zvijezdom, detalj freske 196 x 184 cm iz 1435. godine, za spavaonicu samostana Sv. Dominika u Fiesolu, sada u Ermitažu u Sankt-Peterburgu.
S ovom freskom slikar-teolog počeo je razvijati trijezan i mistični stil; ispušta dekorativne elemente da bi povećao promatračevo religiozno sudjelovanje. Minimalna zastupljenost događaja i detalja stimulira i obogaćuje jer poziva gledateljev um da se uključi. Ujedinjujuća je uloga svjetlosti koja jasno osvjetljuje likove i draperije stvarajući osjećaj božanskoga prosvjetljenja.
Brat Toma, urešen jasnim svjetlom božanskoga znanja, potpuno se posvetio molitvi i Svetomu Pismu. Stalno učeći od Krista i o Kristu, sam je postao učitelj kršćanske vjere i ćudoređa.

Draga braćo i sestre,

htio bih danas, ovim trećim dijelom, dovršiti svoje kateheze o svetom Tomi Akvinskom. I više od sedam stotina godina nakon svoje smrti, on nas može mnogo čemu naučiti. Podsjetio je na to i moj prethodnik papa Pavao VI. koji se u govoru održanom u Fossanovi 14. rujna 1974., prigodom sedme stoljetnice smrti svetoga Tome, pitao: „Koju nam pouku može dati učitelj Toma?” I odgovorio ovako: „Pouku povjerenja u istinitost katoličke religiozne misli koju je on branio i izlagao otvoren spoznajnoj sposobnosti ljudske pameti”.[1] Istoga dana u Aquinu, govoreći ponovno o svetom Tomi, ustvrdio je: „Svi mi koji smo vjerni sinovi Crkve možemo i moramo, bar u određenoj mjeri, biti njegovi učenici”.[2]

Stupimo, dakle, i mi u školu svetoga Tome i njegova remek-djela, Sume teologije.I Premda je ostala nedovršena, ona je ipak veličanstveno djelo: sadržava 512 pitanja i 2669 članaka. Riječ je o sažetom razlaganju u kojem ljudski um pristupa otajstvima vjere s jasnoćom i dubinom, ispreplićući pitanja i odgovore u kojima sveti Toma produbljuje učenje koje dolazi iz Svetoga Pisma i od crkvenih otaca, najviše svetoga Augustina. U tom misaonom osvrtanju, u susretu s pravim pitanjima svojega vremena, koja su često i naša pitanja, sveti Toma, koristeći i metodu i misao drevnih filozofā, osobito Aristotela, dolazi do preciznih, bistrih i primjerenih određenja vjerskih istina, gdje je istina dar vjere, blista i postaje dostupna nama, našem razmišljanju. Ipak, taj napor ljudskoga duha – kao što Akvinac podsjeća svojim životom – uvijek je prosvijetljen molitvom, svjetlom koje dolazi odozgor. Samo onaj koji živi s Bogom i s otajstvima može također razumjeti što oni govore.

U Sumi teologije sveti Toma polazi od činjenice da postoje tri različita načina Božjega bitkaII i bȋti.III Prvo, Bog postoji u samom sebi, On je početak i svršetak svega, zbog čega sva stvorenja proizlaze od Njega i ovise o Njemu. Zatim: Bog je nazočan kroz svoju milost u životu i djelovanju kršćanina, svetaca. Konačno, Bog je na posve osobit način prisutan u Kristovoj osobi, stvarno sjedinjenoj s čovjekom Isusom, koja djeluje u svetootajstvima [sakramentima] što potječu iz Njegova otkupiteljskog djela. Stoga je ustroj toga monumentalnoga djela,[3] istraživanje Božje punine „teološkim pogledom”,[4] raščlanjeno u tri dijela što je sȃm Zajednički naučitelj [Doctor communis] – sveti Toma – objasnio ovim riječima: „Glavna zadaća svete nauke je priopćiti nam spoznaju o Bogu, i to ne samo s obzirom na to što je on u sebi nego također ukoliko je počelo i svrha svih stvari, a napose razumskog stvorenja. Pristupajući izlaganju te nauke prvo ćemo raspravljati o Bogu, drugo o težnji razumskoga stvorenja prema Bogu i treće o Kristu koji je kao čovjek put naših težnji prema Bogu.”.[5] Postoji krug: Bog u sebi samom, koji izlazi iz samoga sebe i uzima nas za ruku, tako da se s Kristom vraćamo Bogu, sjedinjeni smo s Bogom i Bog će biti sve u svima.

Prvi dio Sume teologije istražuje, dakle, o Bogu u Njemu samom, o otajstvu Trojstva i o Božjem stvarateljskom djelovanju. U tom dijelu nalazimo i duboko razmišljanje o izvornoj zbilji ljudskoga bića kakav je izašao iz Božjih stvarateljskih ruku, kao plod njegove ljubavi. S jedne smo strane stvoreno, ovisno biće, ne potječemo od samih sebe; ali, s druge, imamo pravu samostalnost, tako da nismo samo nešto prividno – kako tvrde neki platonski filozofi – nego zbilja koju je Bog htio kao takvu, i s vrijednošću u sebi.

U drugom dijelu sveti Toma promatra čovjeka, potaknuta milošću, u njegovoj sklonosti da upozna i ljubi Boga kako bi bio sretan u vremenu i u vječnosti. Pisac najprije predočava bogoslovna načela ćudorednoga djelovanja, proučavajući kako se u slobodnom čovjekovu izboru da čini dobra djela, upotpunjuju razum, volja i čuvstva, a njima se pridodaje snaga koju daruje Božja milost po krjepostima i darovima Duha Svetoga kao i pomoć koju isto tako pruža ćudoredni zakon. Čovjek je stoga dinamičan bitak koji traži samoga sebe, pokušava postati čovjekom i u tom smislu nastoji činiti djela koja ga izgrađuju, koja ga uistinu čine čovjekom; a tu dolazi ćudoredni zakon, nastupaju milost i vlastiti razum, volja i čuvstva. Na toj osnovi sveti Toma daje obris fizionomiju čovjeka koji živi po Duhu i koji tako postaje Božja slika. Tu se Akvinac zaustavlja na proučavanju triju bogoslovnih krjeposti – vjere, nade i ljubavi, nakon čega pristupa oštroumnom istraživanju više od pedeset ćudorednih krjeposti, ustrojenih oko četiriju stožernih krjeposti – razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti. Završava potom razmišljanjem o raznim zvanjima u Crkvi.

U trećem dijelu Sume, sveti Toma proučava otajstvo Krista – puta i istine – po kojem se ponovno možemo pridružiti Bogu Ocu. U tom svesku piše gotovo nenadmašive stranice o otajstvu Isusova utjelovljenja i muke, dodajući zatim opsežno izlaganje o sedam svetootajstava jer u njima utjelovljena božanska Riječ širi dobročinstva utjelovljenja radi našega spasenja, za naš hod vjere prema Bogu i vječnom životu, kao da tvarno ostaje prisutna sa stvarnostima stvaranja, dotiče nas tako u intimi.

Govoreći o svetootajstvima, sveti se Toma iscrpno zadržava na otajstvu Euharistije, prema kojem je gajio vrlo veliku pobožnost tako da je, prema drevnim životopiscima, običavao oslanjati glavu na Svetohranište, kao da je želio osjetiti Isusovo božansko i ljudsko Srce kako kuca. U jednom djelu tumačenja Pisma, sveti nam Toma pomaže shvatiti uzvišenost svetootajstva Euharistije kad piše: „Budući da je Euharistija svetootajstvo muke našega Gospodina, u sebi sadržava Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato je sve ono što je učinak muke našega Gospodina ujedno i učinak ovoga svetootajstva, budući da ono nije ništa drugo nego utiskivanje Gospodinove muke u nas”.[6] Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi svetci slavili svetu Misu plačući iz suosjećanja prema Gospodinu koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosti i zahvalnosti.

Draga braćo i sestre, u školi svetaca zaljubimo se u to Svetootajstvo! Sabrano sudjelujmo na svetoj Misi da zadobijemo duhovna dobra, hranimo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju da nas božanska milost neprestance hrani! Rado i često se zadržavajmo u prisnom druženju s Presvetim Svetootajstvom!

Ono što je sveti Toma znanstvenom strogošću prikazao u svojim velikim sustavnim djelima kao što su Suma teologije i Knjiga o istini katoličke vjere protiv zabluda nevjernika [Summa contra gentiles, Suma protiv pogana] izlagao je i u propovijedima izrečenima studentima i vjernicima. Tijekom cijele korizme 1273., godinu dana prije smrti, propovijedao je u crkvi Svetoga Dominika Velikoga [San Domenico Maggiore] u Napulju. Sadržaj tih govora prikupljen je i očuvan: to su manja djela u kojima razlaže Apostolsko vjerovanje, tumači molitvu Očenaša, objašnjava Deset zapovijedi i izlaže Zdravomariju.IV Sadržaj propovijedi Anđeoskoga naučitelja gotovo u potpunosti odgovara rasporedu Katekizma Katoličke Crkve. Doista, u vjeronauku i propovijedanju, u doba nove zauzetosti za evangelizaciju kao što je ovo naše, nikad ne bi smjeli ponestati ti osnovni sadržaji: što ono mi vjerujemo – evo Simbola vjere; što ono mi molimo i evo Očenaša i Zdravomarije; što ono mi živimo kako nas uči biblijska Objava – evo Zakona ljubavi prema Bogu i bližnjemu i Deset zapovijedi kao razlaganja toga naloga ljubavi.

Htio bih podastrijeti poneki primjer jednostavnoga, bitnoga i uvjerljivoga sadržaja učenja svetoga Tome. U Izlaganju Apostolskoga vjerovanja objašnjava vrijednost vjere. Po njoj se, kaže, duša sjedinjuje s Bogom i rađa se kao zametak vječnoga života; život prima sigurno usmjerenje i mi lako pobjeđujemo napasti. Onomu koji prigovora da je vjera glupost, jer se vjeruje u nešto što ne potpada u osjetilno iskustvo, sveti Toma pruža vrlo razložan odgovor i podsjeća da je to neodrživa sumnja jer je ljudsko poimanje ograničeno i ne može sve znati. Samo kad bismo mogli potpuno poznavati sve vidljivo i nevidljivo, tada bi bila prava ludost prihvaćati istine po čistoj vjeri. Uostalom, jednostavno je nemoguće živjeti, primjećuje sveti Toma, ne pouzdavajući se u iskustvo drugih o onom što osobna spoznaja ne dosiže. Razumno je, dakle, povjerovati Bogu koji se objavljuje i svjedočanstvu apostolā: oni su bili malobrojni, jednostavni i siromašni, shrvani zbog raspeća svoga Učitelja, a ipak su se brojne mudre, plemenite i bogate osobe u kratkom vremenu obratile slušajući njihovo propovijedanje. Riječ je zapravo o povijesno čudesnoj pojavi za koju je teško dati drugi razuman odgovor nego da su se apostoli susreli s uskrslim Gospodinom.

Tumačeći članak Vjerovanja o utjelovljenju božanske Riječi, sveti Toma iznosi neka promišljanja. Tvrdi da se kršćanska vjera učvršćuje promatrajući otajstvo utjelovljenja. Nada se uzdiže pouzdanije pri pomisli da je Božji Sin došao među nas, kao jedan od nas, da priopći ljudima svoje božanstvo. Ljubav se ražiže jer ne postoji očitiji znak Božje ljubavi prema nama od onoga da vidimo kako je Stvoritelj svemira i sȃm postao stvorenje, jedan od nas. Na kraju, promatrajući otajstvo Božjega utjelovljenja, osjećamo kako se u nama rasplamsava želja prispjeti Kristu u slavi. Posluživši se jednostavnom i učinkovitom usporedbom, sveti Toma opaža: „Ako bi brat nekoga kralja bio daleko, sigurno bi žudio da može živjeti blizu njega. doći k njemu da kod njega prebiva. A Krist je naš brat: moramo stoga željeti njegovo društvo, postati jedno srce s njim”.[7]

Predstavljajući molitvu Očenaša, sveti Toma pokazuje kako je ona u sebi savršena, budući da ima svih pet značajki koje uspješna molitva mora imati: povjerljivo i spokojno predanje; prikladnost svoga sadržaja, jer – primjećuje sveti Toma – „vrlo je teško točno znati što je primjereno moliti, a što ne, jer je veoma teško znati što treba željeti”;[8] te zatim ispravan poredak molbi, žara ljubavi i iskrene poniznosti.

Sveti je Toma, kao i svi svetci, bio vrlo odan Gospi. Opisao ju je divnim imenom: TricliniumV totius Trinitatis [blagovalište cijeloga Trojstva], počivaljka blagovališta to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj počinak. Naime, kao ni u jednom drugom stvorenju, u Njoj, zbog utjelovljenja, tri božanske osobe prebivaju i kušaju užitak i radost živjeti u njezinoj duši punoj milosti. Po njezinu zagovoru možemo postići svaku pomoć.

Molitvom, koja se tradicionalno pripisuje svetomu Tomi i koja u svakom slučaju odražava sastavnice njegove duboke marijanske pobožnosti, i mi recimo: „Preblažena i preslatka Djevo Marijo, Majko Božja… preporučujem se tvojoj milosrdnoj blagosti sada i sve dane svoga života… Isprosi mi, premila Gospo, pravu ljubav da njome cijelim srcem ljubim našega Gospodina Isusa Krista i poslije njega tebe više od svega, a bližnjega u Bogu i radi Boga”.[9]


[pozdravi hodočasnicima: francuski]

Neka bismo mogli velikodušno slijediti put koji nam sveti Toma Akvinski pokazuje!

[njemački]

Sve vas sokolim da – svatko na svoj način – živimo kao Toma Akvinski, iz sile Duha Svetoga, da se hranimo Božjom riječi i svetootajstvima te tako kročimo putom pravoga života, putom zajedništva s Bogom i bližnjima.

[kastilski]

Sve vas pozivam da nasljedujemo svetoga Tomu Akvinskoga i da kroz studij i molitvu produbljujemo velika otajstva vjere.

U Vatikanu, na Trgu sv. Petra, u srijedu 23. lipnja 2010.


[1] Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974.], str. 833-834.

[2] Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974.], str. 836.

I Summa theologiae do danas je, uz Katekizam Katoličke Crkve, najtemeljitiji i najpouzdaniji iskaz katoličke teologije; najpoznatije Akvinčevo djelo; misaona i književna cjelina; sabirnica misli svijeta; izvrsna raspravljaonica čovječanstva; zdanje koje se po ustrojstvu može usporediti s monumentalnim gotičkim katedralama svojega vremena (XIII. stoljeća); zdravorazumsko, razložno, pravno, prirodoslovno, filozofsko i teološko sustavno i zaokruženo djelo koje teži sveobuhvatnom istraživanju istina katoličke vjere, izlaže društveno-humanističke znanosti i sintetizira cjelokupno znanje teologije i filozofije.

Suma znači ukupnost, bȋt; vrhunac, najviša točka, a kao književna vrsta, to je rasprava o određenom području ljudskoga znanja; sinteza cjelokupnoga znanja; naziv skolastičkih priručnika iz teologije i filozofije; sažetak bogoslovlja, mudroslovlja i kanonskoga prava koja se koristila kao udžbenik u sveučilišnoj nastavi i priručnik od srednjega vijeka. Nekim je povjesničarima prvi sumarij katoličkoga bogoslovlja Origenova Počela, drugima O Trojstvu sv. Hilarija iz Poitiersa, trećima Sveopće zrcalo Radulfa Ardensa iz XI. stoljeća. Odlika je klasične sume, koja je takav oblik dobila u XIII. stoljeću, iznošenje proturječnih stajališta, potvrdnih i niječnih, i veliki mar da na sustavan način objasni prividno proturječje između iznesenih sukobljenih mišljenja. Dijalektika kao sustav iznošenja razloga i objašnjenja u kojima se razrješava oprjeka između proturječnih činjenica i zamisli postala je sredstvo razjašnjenja filozofske i teološke istine.

Tomina Suma teologije sastoji se od dijelova: Prvi dio Prima pars, Prvi odsjek drugoga dijela Prima secundae, Drugi odsjek drugoga dijela Secunda secundae, Treći dio Tertia pars i Dopunski dio Supplementum. Prvi se dio bavi Bogom kao izvorom i stvoriteljem svega stvorenja; drugi dio čovjekovom i njegovim vraćanjem Bogu, a treći dio Kristom i svetootajstvima kao sredstvima pomoću kojih se čovjek vraća Bogu.

Unutar dijelova nalazi se više rasprava (traktata) koje obuhvaćaju više pitanja: Sveta nauka (I., 1. pitanje), O jednom Bogu (I. dio, 2.–26. pitanje); O Božjem Trojstvu (I., 27.–43. pitanje); Stvaranje (I., 44.–49. pitanje); Anđeli (I., 50.–64. pitanje); Šestodnevlje (I., 65.–74. pitanje); Ljudska narav (I., 75.–102. pitanje), Upravljanje stvorenjem (I., 103.–119. pitanje); Čovjekova svrha (I.–II., 1.–5. pitanje); Ljudski čini (I.–II., 6.–21. pitanje); Trpna svojstva (I.–II., 22.–48. pitanje); Sklonosti (I.–II., 49.–70. pitanje); Porok i grijeh (I.–II., 71.–89. pitanje); Zakon (I.–II., 90.–108. pitanje); Milost (I.–II., 109.–114. pitanje); Vjera (II.–II., 1.–16. pitanje); Nada (II.–II., 17.–22. pitanje); Razboritost (II.–II., 23.–46. pitanje); Pravednost (II.–II., 57.–122. pitanje); Jakost (II.–II., 123.–140. pitanje); Umjerenost (II.–II., 141.–170. pitanje); Darovi (II.–II., 171.–179. pitanje); Utjelovljenje (III., 1.–26. pitanje); Kristov život (III., 27.–59. pitanje); Svetootajstva (III., 60.–65. pitanje); Krštenje (III., 66.–71. pitanje); Potvrda (III., 72. pitanje); Sveta Euharistija (III., 73.–83. pitanje); Pokora (III., 84.–90. pitanje). Sveti Toma nije dovršio Sumu, pa ni raspravu o pokori, nakon mističnoga iskustva 6. prosinca 1273. o kojem je izjavio da mu se čini da je sve što je napisao kao slama prema onomu što je doživio. Ostatak Sume, poznat kao Dopunski dio, vjerojatno je sastavio pratitelj i prijatelj fr. Rajnald iz Piperna sažimajući Tomin Spis o Četvrtoj knjizi Mislī Petra LombarđaninaPokora – nastavak (1.–28. pitanje); Posljednje pomazanje (29.–33. pitanje); Sveti red (34.–40. pitanje); Ženidba (41.–68. pitanje); Uskrsnuće (69.–99. pitanje); Limb (jedno pitanje u dodatku) i Čistilište (dva pitanja u dodatku).

Veća tematska cjelina Sume zove se pitanje (questio, kvestija). U njegovu uvodu naznačuju se raspravna pitanja: „Je li…?“ (Utrum?), a svako od njih je naslov pojedine niže cjeline.

Osnovna književna i misaona jedinica sume je članak (articulus, artikul), a građen je po uzoru na Aristotelov prijepor, aporiju. Počinje prijeporom: „Čini se da…“ (Videtur…). Njih je obično više (drugi i sljedeći uvode se riječima: praterea, osim toga). Polemički dio članka s razlozima „za“ tvrdnju iz naslova završava iznošenjem najmanje jednoga suprotnoga mišljenja, proturazloga: „Ali protiv“ (sed contra…). Kad su dvije strane iznijele svoje razloge, Učitelj prelazi na prosudbeni dio članka u kojem iznosi vlastito mišljenje, rješavajući najprije opći problem članka: „Odgovaram“ (caput ili Respondeo dicendum…), a zatim pojedine razloge: „Odgovor na prvi razlog“ (Ad primum dicendum) i tako na svaki daljnji – prirediteljeva napomena.

II Latinski esse kao glagol znači biti, bivovati, nalaziti se, a kao imenica bitak (grčki tò einai; njemački Sein; francuski être; engleski being; talijanski essere). Razlikovati je biće (ens), bićevitost (entitas), bȋt (essentia), bitak (essentia) i postojanje (existentia). Prema sv. Tomi bitak je „zbiljnost svega zbiljskoga i stoga savršenstvo svih savršenstava“ (actualitas omnium actuum, et propter hoc est perfectio omnium perfectionumDe potentia, q. 7, a. 2, ad 9); „ono što je najprisnije u svačemu i što je najdublje prisutno u svemu, jer se prema svemu što je nazočnost u stvari odnosi kao oblikovnica“ (illud quod est magis intimum cuilibet, et quod profundius omnibus inest, cum sit formale respectu omnium quae in re suntSumma theologiae, I, q. 8, a. 1, respondeo).

Prema Akvinčevu učeniku fr. Tomi Verešu (1930.–2002.) bitak je „zagonetna zbiljnost koja prožima, usklađuje i ujedinjuje sva različita, pa i međusobno oprječna bića, a da pri tom ne ukida njihovu osebujnost, jedincatost. Iz toga proizlazi da su sva bića sazdana od dva osnovna ontološka počela: od ujedinjujućega bitka i uraznoličujuće bȋti. Bitak je po svojoj naravi beskrajni dinamizam koji usmjerava sva bića prema izvornoj punini bivstvovanja, dok je bȋt čimbenik ograničavanja toga iskonskoga poleta na djelomična i raznolika ozbiljenja ovoga svijeta“ (Stjepan Kušar, Srednjovjekovna filozofija, Zagreb, 1996., str. 461; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 56).

Anti Gavriću esse je „postojanje, zbiljnost bivstvovanja, najsavršenija zbilja koja se događa nekoj stvari, kojom se stvar i sve njezine sastojnice pokazuju zbiljski stvarnima“ (Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 392).

Kad Akvinac piše esse, prevodi se: actus essendi zbiljnost bivstvovanja; aequale esse biti jednak; coniuncta in esse bivstveno povezane stvari; desitio per primum esse rei svršetak; diffusivum esse priopćiti; biti razdaljiv; esse absolutum bitak sam u sebi (neovisno o bilo čemu); esse abstractum odvojeni način bivstvovanja; esse accidentale pripadni bitak; esse animatum produševljeni bitak; esse causale uzročni bitak; esse circa upogled; ticati se; odnositi se; esse completum potpuni bitak; esse concretum pojedinačan / stvaran / vidan bitak; esse corporale tjelesni bitak; esse corruptibile propadljivi bitak; esse debilissimum najslabiji bitak; esse essentiale bitni bitak; esse formale bitak u smislu lika; esse gloriae proslavljeni svijet; esse gratiae milosno bivstvovanje; milosni svijet; esse in actu bitak u zbiljnosti; esse in plus nešto više; esse in potentia bitak kao u zametku / u sjemenu / u mogućnosti; esse intelligibile umsko spoznatljiv bitak; misaono postojanje; esse naturae naravni sastav; prirodni svijet; esse participatum priopćeni bitak; esse per se bitonosni / svojebitni bitak; esse perfectum savršeni bitak; esse sensibilis osjetilni svijet; esse spirituale duhovni bitak; esse subsistens samostojni bitak; esse substantiale bivstveni bitak; esse totum simul sav bitak skupa; esse vitale životni bitak; habere esse bivstvovati; ipsum esse per se subsistens bitak utemeljen na samom sebi; ipsum esse sȃm bitak; necesse esse nužni bitak; non esse ništavilo; ne-bitak; prior esse biti prvi ili prvotni; imati prednost; producere in esse proizvesti u bitak; quod quid erat esse ono što bijaše biti; bȋt; secundum esse bivstveno; secundum primum esse prema prvotnom bitku; secundum quod sunt in esse ukoliko zbiljski postoje – prirediteljeva napomena.

III Latinski essentia, njemački Wesenheit; engleski i francuski essence; talijanski essenza. Svetomu Tomi bȋt je „ono što se označuje određenje stvari“ (illud, quod per diffinitionem rei significaturDe ente et essentia, 5.) Tako je čovjekova bȋt čovještvo (humanitas).

Bȋt je glavna i neodjeljiva odlika; bitnost; srž; suština; kakvoća koju stvar čini kakvom jest; ono što je trajno kao suprotno uzgrednoj sastavnici bića; osnovna, pojedinačna, stvarna ili krajnja narav stvari, posebno kao oprjeka njezinu postojanju; osnovno određenje nekoga bića, ono što čini bitnu narav bića, za razliku od nebitnoga, uzgrednoga; ono što je u nekoj stvari najvažnije; ono što u snažnom obliku sadržava posebne sastavnice stvari iz koje je uzeto;svojstva pomoću kojih se nešto može smjestiti u vlastiti razred ili utvrditi što je; ukupnost glavnih svojstava; poglaviti sadržaj.

Bȋt i narav u stvari su isto, a razlikuju se pojmovno jer je bȋt polazište bivstvovanja, a narav je polazište radnje.

Nepriopćivo osobno odličje po kojem se Bog stubokom razlikuje od svih drugih bića jest da je Njegova bȋt istovjetna s Njegovim bitkom. Istovjetnost Božje bȋti i Božjega bitka u konačnici znači da Bog nema bȋt, odnosno da je Njegova bȋt u tom da jest, pa je Njegovo naprimjerenije osobno ime: Onaj koji jest. Njemu ne pristaje ni pojam roda, ni vrste, ni definicija; On je neizrecivo Otajstvo.

Kad Akvinac piše essentia, prevodi se: bȋt; bivstvo; bitnost; srž; essentialis bitan; essentialis actus bitni čin; essentialiter po biti; bitno; per essentiam po bȋti – prirediteljeva napomena.

[3] Usp. Jean-Pierre Torrell, La « Somme de théologie » de saint Thomas d’Aquin, Paris: Cerf, 1998.; La „Summa“ di San Tommaso, Milano, 2003., str. 29–75.

[4] Usp. Summa theologiae, I. dio, 1. pitanje, 7. članak [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 280: „U svetoj se nauci o svemu raspravlja pod vidom Božjim (sub specie Dei)”].

[5] Usp. Summa theologiae, I. dio, 2. pitanje [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 286].

[6] In Ioannem, caput 6, lectio 6, br. 963.

IV Objavljeno na hrvatskom u knjizi: Stožeri kršćanske vjere, preveo Augustin Pavlović, Split : Samostan sv. Klare, 1981.: Izlaganje o Apostolskom vjerovanju, to jest o Vjerujem u Boga (str. 27–100), Izlaganje o Gospodinovoj molitvi, to jest o Očenašu (str. 101–138); O dvjema zapovijedima ljubavi i o deset zapovijedi zakona (str. 139–206); Izlaganje o Gospinu pozdravljenju, to jest anđeoskom pozdravu ili Zdravomariji (str. 207–220) – prirediteljeva napomena.

[7] Opuscoli teologico-spirituali, Roma, 1976., str. 64 [Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, Split, 1981., str. 55].

[8] Opuscoli teologico-spirituali, Roma, 1976., str. 120 [Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, Split, 1981., str. 104].

V Triklinij je starorimsko blagovalište, trpezarija koja se sastojala od tri ležaljke uokolo stola, s kojih se jede ležeći – prirediteljeva napomena.

[9] [O beatissima et dulcissima: v. Anđeo Šoljan, Treći red s. o. Dominika, Ljubljana, 1931., str. 338-340; Duhovni život /Zagreb/, III /1931./ 5, str. 296-297; Dominikanski časoslov, Zagreb, 2002., str. 719-721].

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uskladivost vjere i razuma – Benedikt XVI. o sv. T... U drugoj od tri kateheze o sv. Tomi Akvinskom (1225.–1274.) papa Benedikt XVI. prikazao je njegovo učenje o uskladivosti vjere i razuma. To...
Benedikt XVI. o sv. Tomi Akvinskom (I.) Donosimo dotjeran hrvatski prijevod prve od tri kateheze o sv. Tomi Akvinskom (1225.–1274.) u kojoj je papa Benedikt XVI. prikazao život toga svetca i...
Aktualni učitelj dijaloga Prije molitve Gospina pozdravljenja u nedjelju 28. siječnja 2007., vjernicima okupljenima ispred Apostolske palače na Trgu sv. Petra u Vatikanu Sveti ...
Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima Diraju poniznost, pozornost, oštroumnost, ljudska toplina i dostojanstvo pape Benedikta XVI. Njegove poruke valja proučiti, prihvatiti i provoditi...