Uvod i pokajnički čin
Vjera u uskrsnuće, temelj je našega vjerovanja. Današnja nam Božja riječ govori o uskrsnuću tijela i o preobrazbi svega stvorenoga. Bog neće dopustiti da ono što je on stvorio ostane nesavršeno i podložno propadanju. Ne možemo svojim ljudskim razumom pojmiti kako će se to dogoditi, ali vjerujemo da Kristovo spasenje obuhvaća svakoga čovjeka, ali i sve stvoreno. To je izvor naše nade i naše radosti. Da bismo u toj nadi i radosti mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, sve što si stvorio dobro jer si sve iz ljubavi sazdao. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, svojim uskrsnućem ti sve ljude i sve stvoreno prožimaš svojim spasenjem. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da živimo kao djeca svjetla, da bismo bili vrijedni tvojih vječnih darova. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa…
Na putu u Rim Pavao piše poslanicu kršćanima u tome gradu. Tom se poslanicom predstavlja Crkvi u Rimu. U ovoj poslanici, više nego u drugim poslanicama, sažima ono što je naviještao kao apostol. I, evo, danas, govori o neizostavnoj i veoma osjetljivoj temi: o patnji (Rim 8, 18-23). Otkako čovjek postoji na ovoj zemlji, patnja je uvijek bila prisutna. I danas, kao i prije dvije tisuće godina. Povjesničari bi rekli da je, objektivno gledano, u dalekoj prošlosti bilo i više nepravde i više nevolja i više patnje. Zasigurno je tako bilo i u Rimu među kršćanima kojima je Pavao pisao. Rim je i tada bio velegrad. Bilo je u njemu bogatih, uglednih i utjecajnih ljudi, ali je bilo puno, puno više običnih i siromašnih ljudi, odnosno, plebejaca, kako su se oni u starom Rimu nazivali. K tome, bilo je mnoštvo robova, ali i onih osobito siromašnih. Nije bilo govora o nekoj socijalnoj ili zdravstvenoj zaštiti. Osim toga, koliko je god rimsko pravo temelj današnjega prava, često i prečesto nije bilo pravde za obične i siromašne. K tome, već su počeli napadi na kršćane zbog njihove vjere. Lako je moguće da su se i među ondašnjim kršćanima javljala pitanja koja su i danas itekako prisutna: Zašto Bog dopušta tolike nevolje, zašto na svijetu postoji nepravda, zašto se oholica i silnik širi, a siromah trpi? Pavao na sve to ima jednostavan odgovor. Veli danas: Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.
To je ono ključno i temeljno. Evo primjera. Vjernik dođe župniku i iznese mu svoj strašni problem i svoju veliku nevolju, kao što je neizlječiva bolest, iznenadna smrt bliske osobe, propali brak, teški obiteljski razdori, veliki materijalni problemi, strahote raznih ovisnosti. U mnogima od tih slučajeva, šteta je već učinjena… I onda, težak zadatak za svećenika: ponuditi neki duhovni lijek, da se svi ti problemi riješe… Možda će neki svećenik i posegnuti za nekim brzopoteznim “lijekom”, međutim, nevolje ostaju… Što reći? Kako dati smisao takvom patničkom životu ispunjenom velikim nevoljama i velikim trpljenjem? Naravno, možemo i trebamo suosjećati, kako Pavao veli nešto kasnije u ovoj istoj poslanici: Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! (Rim 12,15). Međutim, nakon suosjećanja ostaje ono posljednje: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. To je ono što daje potpuni i jedini pravi smisao našem životu. Gledano očima vjere, neznatno je ono što trpimo, a neizmjerno je veliko ono što iščekujemo. Jer, i Krist je podnio veliku nepravdu, muku i smrt, da bi bio proslavljen slavnim uskrsnućem. I mi idemo njegovim putem. Zbog toga smo, puni nade unatoč naših nevolja. Tako Pavao na drugome mjestu veli: U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,8-10).
I stvorenje će se osloboditi robovanja
I sada Pavao govori nešto o čemu se često ne govori. Veli: Stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Pavao nas, dakle, poučava da Kristovo spasenje i otkupljenje obuhvaća ne samo nas ljude, nego i sve stvoreno. Konačno, fizičari i zvjezdoznanci nam jasno pokazuju da ništa u svemiru nije vječno: i naše će se sunce jednoga dana ugasiti, naša će se zemlja ohladiti i na joj će se utrnuti svaki život. Istina, to će biti tek za nekoliko milijardi godina, ali je to neumitnost. I sad Pavao govori, kako će Kristovo spasenje prožeti cijeli svemir. Ne možemo znati što to točno znači, ali znamo da je Bog sve stvorio po Kristu i u Kristu i da to već u njemu i po njemu želi obnoviti. Tako Ivan u viđenju već vidi tu novu stvarnost i piše u Knjizi otkrivenja. I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu (Otk 21,1). Mi možemo samo moliti Gospodina da nam dade barem naslutiti veličinu njegova spasenja, da se tako ispunimo mirom i radošću. Evo kako Pavao na jednom drugom mjestu izražava svoju želju svojim vjernicima ali i nama. Veli: Neka po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje (Ef 3,17-19). To je naša radost i to je naša nada.
I mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo…
I, na koncu, danas nam Pavao veli: I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Evo to je naš kršćanski nauk. Mi već jesmo sinovi i kćeri Božji. Mi smo već sada dionici Božjega kraljevstva. Mi smo otkupljenici, mi smo dionici božanske naravi Isusa Krista. Međutim, još uvijek smo na ovoj propadljivoj zemlji, još uvijek smo u tijelu. Zato još iščekujemo i otkupljenje svoga tijela. Kao što će cijeli svemir biti obnovljen, tako i mi očekujemo uskrsnuće svoga tijela. Kao što je Krist nakon svoga uskrsnuća proslavljen u svojoj ljudskoj naravi, tako i mi, kako govorimo u vjerovanju, iščekujemo uskrsnuće tijela. Temeljni je to članak naše vjere. Ne možemo znati kako će to izgledati, jer to nadvisuje naše ljudsko poimanje. Ali znamo, Krist nas otkupljuje cjelovite: u duhu i tijelu. Zbog toga se radujemo susretu s tolikim svetima u vječnosti, zbog toga govorimo o općinstvu svetih, to jest o povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Jer, kad toga ne bi bilo, kojeg bi smisla imalo naše životno kulučenje?
Neka nas po ovoj vjeri Gospodin utješi i ohrabri na našim trnovitim životnim putovima.
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3