25. nedjelja kroz godinu (B)
Mudr 2,12.17-20
Prvo nam čitanje dolazi iz tekstova Knjige Mudrosti koji izražavaju poticaje protiv planiranja životne egzistencije temeljene na zlu. Naš odlomak iznosi stavove bezbožnika uslijed kojih kreću progoniti pravednika. Bog upravo zato štone želi smrt i ne raduje se smrti nijednog bića, kaznit će opake. Kasnije će biti opisan njihov usud: na dan suda njima će neprijatelj biti sȃm Bog, oduzet će im temelj postojanja. O njemu do sada nisu vodili računa a tada će postati bjelodano da pravedni Bog postojanje daje samo pravednima – onima koji su vjerni pravednom Bogu. Stručnjaci smatraju da se termin bezbožnici u Knjizi Mudrosti ne odnosi na pogane nego na dio izraelske zajednice koja proživljava duboku unutarnju podjelu. To su oni koji su se odrekli otačke tradicije, napustili vjeru pradjedova koji su toliko puta iskusili prisustvo živoga Boga i Njegovu pomoć. Pogodujući svojim željama i usklađujući se sa modernim vremenom prihvatili su epikureizam – tada modernu struju helenističke filozofije – prema kojem ljudski život postoji samo u zemaljskoj fazi a smrt je kraj svemu, ukida svaki sud a stoga i potrebu za življenjem pravednosti. Dakako, bezbožnici idu i dalje od samog epikureističkog učenja pa progone pravednika. Ukoliko je slabiji, postaje žrtva progona i poruge. U konačnici, oni stavljaju u pitanje smisao religioznosti, a sveti pisac im odgovara da će se Božja pravda ispuniti ako ne na ovom, onda na onom svijetu: pravednici će uživati besmrtnost.
Jak 3,16 – 4,3
Drugo čitanje, preuzeto iz Jakovljeve Poslanice, izlaže principe (ne)reda u zajednici. Polazeći realistično od – za svaku crkvenu zajednicu – tužne činjenice odvijanjaratova i borbi među njima, autor kao glavne uzroke nereda naglašava zavist isvadljivost. Zavist je u svojoj osnovi nekontrolirana težnja za napretkom u materijalnom i društvenom pogledu – čovjek se nekritički odnosi prema inače legitimnoj želji za napretkom, gledajući u napredak drugoga dopušta si čeznuti za onim nad čime nema pravo i iz takve čežnje oblikovati svoje misli i stavove. Naravno, time je potkopano realno gledanje na stvari i prihvaćanje sebe i svijeta kakav on doista jest. To je kaos u srcu koji prijeti prijeći u konkretne odnose.Svadljivost je vanjsko očitovanje nutarnjeg nereda pri čemu pojedinac dopušta da vođen njime ulazi u sukobe s drugima. Stoga nije čudo da autor govori o ratovimameđu kršćanima. Ipak, Poslanica dezorijentiranim vjernicima progovara o mudrosti odozgor: postoji način gledanja na sebe i svijet koji je božanski nadahnut. Oni koji ga usvoje i slijede među sobom grade svijet temeljen na pravednosti i miru. Kao što je Duh Božji u početku od kaosa načinio kozmos, isto tako to čini u duši svakog čovjeka koji mu se otvori i preko njega gradi mir u nemirnom svijetu.
Mk 9,30-37
Nakon što je ukorio Petra, Gospodin je sve prisutne pozvao: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Istina je, njihovo poimanje Mesije bilo je sasvim drugačije, nisu očekivali da se neće predstaviti u trijumfalnom svjetlu nego da će trpjeti poniženje i ubojstvo. U njihovim se glavama ne može pomiriti činjenica da je netko pravednik, čak Sluga Gospodnji, sa određenjem da takva osoba treba trpjeti. No, iz činjenice da se priznaju učenicima i da slijede Isusa, zaključilo bi se kako su vjerni Njegovoj riječi. Međutim, uvid u stanje stvari daje nam današnji evanđeoski odlomak. Dok im Isus ponavlja lekciju o životu koji se predaje za druge, oni ne samo da ne slušaju nego raspravljaju o tome tko je najveći. Dok Učitelj ide u smrt, oni se bore za prva mjesta! Dok se On kao Sluga Gospodnji predaje za mnoge, oni su – prema poučku Jakovljeve Poslanice – potpali pod utjecaj zavisti i prave nered u zajednici.
Koliko god se može raspravljati i različito argumentirati glede njihova nesnalaženja, na drugoj strani ostaje bjelodanom činjenica njihove borbe za prva mjesta: ne odazivajući se Isusovom pozivu na nove kriterije ponašanja, ostaju u starim okvirima – dio su kaotičnog svijeta koji potpada pod zavist i svadljivost te iz tih motiva diže borbe i ratove koji razaraju. Koliko god izgledao nevjerojatnim i neostvarivim Isusov ideal o davanju života i služenju drugima, on se ispostavlja kao jedino rješenje za naš ranjeni i oboljeli svijet. Da, sluge će spasiti svijet (E. M. Ronchi). Samo oni koji kao prvu vrijednost vide dobro svijeta, dobro drugih i u nju ulažu svoje vrijeme i energije. Kao Gospodin koji je sama sebe predao za život svijeta.
Kako i kome služiti? Njihovoj dezorijentiranosti Isus pred oči stavlja dijete. U malenome djetetu kojega Učitelj grli učenik treba vidjeti sve bespomoćne, nesposobne brinuti o sebi, one najviše potrebne materijalne, duhovne i emotivne pomoći. Njih treba prigrliti. Od djeteta se ne može imati koristi, naprotiv ono traži brigu i ljubav. Ono je novi svijet pun mogućnosti koji tek treba biti podignut. Umjesto stavljanja sebe na prvo mjesto i podlaganja sebi svih drugih, uređenja svijeta prema sebi, Učitelj traži da sebe podlože djetetu, da služe novom svijetu Kraljevstva Božjega. Od njih ne traži da se „malo poprave“ nego da posvema promijene orijentaciju. „Misterij“ učenika je kako uspijeva sebe uvjeriti da, navodno, ide za Isusom a zapravo radi suprotno. Misterij Božje strpljivosti jest Njegova ljubav koja čeka učenikovo osvještenje i koja mu potom pomaže ustati i krenuti pravim putem. Jednog dana…