32. nedjelja kroz godinu (C)

32. nedjelja kroz godinu (C)

isus-i-saduceji


Jednom je psalmist uzviknuo Gospodinu: Tvojom svjetlošću mi ćemo svjetlost vidjeti! I dobro je rekao, bez Božje pomoći ništa ne vidimo, pa ni svjetlo! Kolika su velika otkrića pokazala kako mi površno gledamo: sjetimo se otkrića penicilina do kojeg je došlo zahvaljujući spremačici koja se umiješala među bočice i „pomogla“ znanstveniku, sjetimo se slikara Paula Sezanne-a koji je najveći dio života slikao poklanjajući slike prijateljima da bi tek u starosti postao priznat i čak smatran ocem modernog slikarstva. Gdje su nam oči bile? Što je radila „struka“? Može li struka sve rješavati?

Kad je Isus pričao prispodobu o sakrivenom blagu, gdje je blago bilo sakriveno? Da, Bog je tako dobar da ga nije sakrio u nekakav šiprag ili guduru. Stavio ga je blizu, na njivu, tamo gdje bismo mi ljudi ionako trebali raditi, prekapati, gdje bismo ga morali vidjeti… Ali, opet ne vidimo…

Danas u Evanđelju (Lk 20, 27-38) Isusu dolaze saduceji, učeni ljudi, svećenstvo, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Trudili su se sastaviti je u stilu „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu sa Zakonom tj. sa Riječju Božjom. Eto, što mi ljudi radimo: imamo stav i onda se trudimo opravdati ga. Bolje bi im bilo da nisu unaprijed zauzeli tako čvrst stav, a ako ih već nešto muči, trebali su se truditi tražiti istinu; trebali su početi kopati – ta blago je blizu! Na njivi, tamo gdje se radi. Samo, tko radi – tko je na njivi?

Htjeli bi voditi narod a ne vide. U Mojsijevom Petoknjižju vide da Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, iako su ti ljudi već prije 1600g pomrli. Što to znači? Da je Bog Bog mrtvih, „Bog onog čega nema“? Nipošto! Bog nije stvorio smrt i ne raduje se smrti živih bića (usp. Mudr 1,13). Ništa što makar samo „miriši“ na smrt Njemu se ne može približiti, pa ni grijeh koji je put ka smrti (zato se ispovijedamo) – On je oganj koji sažiže svu nečist.

Ako je On Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, onda sigurno nije Bog mrtvih. Da je stvorio ljude i pustio da njihova sudbina zauvijek ostane prah zemaljski, onda bi On bio tvorac projekta smrti a ne života. Nakon pojave epidemije grijeha, sebi izabire Izraela kao svoj izabrani narod. Nije moguće da ih uzima sebi da bi skončali u prahu zemaljskom. Onda bi Bog postao karikatura. Nespojivo s onim što Bog već u SZ čini za čovjeka jest da bi pored njega čovjekova vječna sudbina mogla biti smrt. U dlan sam te svoj urezao, ako te otac imati ostave ja tebe ostaviti neću. Ljubavlju vječnom, ali i ljubomornom, kako sam kaže, on gori za svoj narod. Upravo činjenica da je Njegova ljubav vječna i ljubomorna govori koliko čvrsto drži svoj narod!

Kad im je to Isus podastro, nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. Kako je jasna Božja Riječ i pred njom onda prestaju ljudska trabunjanja! A zašto su trabunjali, zašto nisu odmah pošteno istraživali pa ne bi otišli u krivom smjeru? Evo, to je pitanje naše ljudske prirode! Što je to u nama da smo tako često površni? Da često idemo za nekim svojim stavovima (a gdje smo ih samo pokupili i zašto su postali toliko naši da ih se jedva možemo otarasiti?) umjesto da stanemo i to pretresemo, preispitamo i možda, prekapajući tako, pronađemo blago na njivi! Pažljivo uho san je mudracu (Sir 3,29).

A što njima, a i nama, Isus kaže o uskrsnuću? Istina je da nema onakvog uskrsnuća kakvog čovjek sebi zamišlja. Što god si zamišljali, to sigurno neće biti tako. Jedino što sada zasigurno možemo shvatiti jest da onaj život neće biti jednostavni nastavak ovoga. Što oko nije vidjelo i uho nije čulo..! Dok je čovjek u prenatalnoj fazi, tj. u utrobi majke on je pravi čovjek sa svim organima. Zamislimo: samo još 5min pa će se roditi! Ali, on ne zna što ga čeka kad izađe van; ondje ga čeka potpuno novi svijet. Sve će biti drugačije nego što je bilo samo prije 5 min. Za nekoliko dana će moći prepoznati onu koja ga rađa! Do sada to nije mogao jer je bio u tami, nije vidio svjetlo… Od sada će vidjeti i ostale ljude o kojima do sada pojma nije imao. Vidici se nakon porođaja neizmjerno proširuju!

Koliko je život nakon uskrsnuća drugačiji vidimo po Isusovim učenicima. Ništa od onoga što su znali i čuli o Isusu i uskrsnuću nije im pomoglo. Kad su vidjeli Uskrslog nisu Ga prepoznali. Makar je to On, isti – čak i sa ranama od razapinjanja – sve je toliko drugačije da ni ono što svojim očima vide, ne mogu razumjeti i prepoznati. Uskrsli život jest drugačiji način postojanja i življenja.  Ali ipak neobjašnjivo ugodan, privlačan život: Gospodine, ostani s nama jer zamalo će večer…nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio..? Onaj drugi život zaista je drugi, drugačiji i bolji. Bog je ipak Bog živih!

Nemojmo si dozvoliti da se uspavamo kao saduceji, vođe naroda, iz današanjeg Evanđelja. Budimo sigurni da će, dok mi dremuckamo i prenemažemo se, ne jedan ateist, deklarirani bezbožnik, kad mu umre netko od bliskih osoba zastati i boriti se s pitanjem: zar je moguće da je to bilo sve, da od toga čovjeka nema više ništa, više nikada i nigdje? I sa čuđenjem će priznati da ga to pitanje proganja više nego što je očekivao. Priznat će da mu je neobično teško, skoro nemoguće reći: nigdje i nikada više! Jer čovjek negdje duboko u sebi nosi osjećaj vrijednosti ljudske osobe i neobjašnjive nade. Jean Paul Sartr koji je cijeli život dokazivao sebi u drugima apsurdnost i besmislenost svega, neposredno pred svoju smrt je izjavio pred svojim šokiranim sljedbenicima: ja se ipak nadam!

Mi, zajednica Isusovih učenika trebamo u ovom svijetu biti čuvari i glasnici Radosne vijesti o Njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Ovom svijetu mi trebamo nositi navještaj o nadi budućeg života. U ovaj svijet mi trebamo unositi ponešto od mirisa, svjetla onog svijeta. Ako smo i sami nesigurni, zbunjeni i ne snalazimo se, neka nam današnja riječ Božja bude svjetionik. Neka bude ohrabrenje za kopanjem i traženjem blaga nade koje je udaljeno od nas možda samo nekoliko koraka.