Utorak 2. vazmenog tjedna: Tako ima biti podignut
Meditacija uz Evanđelje: Iv 3,7b-15
U nastavku svoga razgovora s Nikodemom – svojim potajnim učenikom – Isus kaže: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.“ Ovo „podignuti“ očito se odnosi na to da će Isus biti razapet, to jest podignut na križ. Tako mi rado govorimo da nas je Isus spasio svojim križem. Međutim, to je tek pola istine. U grčkom originalu isti glagol „podignuti“ uzima se i za Isusovo uskrsnuće. Kao što je Isus podignut na križ, tako će biti podignut iz groba, to jest tako će uskrsnuti. Prema tome, Krist nas je spasio svojim uzdignućem na križ, ali i svojim „uzdignućem“, to jest uskrsnućem iz groba.
To je ta dvojakost našeg kršćanskog putovanja. Ako smo podignuti na križ svojih nevolja i patnji, time smo istovremenu i uzdignuti s Isusom, koji je po svome poniženju i po svojoj strašnoj smrti dospio do slave uskrsnuća te i nas pridružuje svojoj proslavi. Zato Pavao – koji je ljudski govoreći prolazio kroz strašne nevolje – vedro govori: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje” (2 Kor 4,8-10). Zbog svega toga na naše životne nevolje i nedaće gledamo ne samo kao na kušnju – a i to može biti dobro i spasonosno – nego i kao na način na koji se mi po našim nevoljama i patnjama pridružujemo raspetom Isusu, da bismo bili dionicima i njegove proslave. Poradi toga svećenik uvijek iznova ostaje zadivljen kada, obilazeći teške bolesnike, čuje kako neki od njih s puno mira i pouzdanja kažu: „Isus je trpio, pa mogu i ja…“ A sve to u nadi vječnosti s Kristom. Neka nam Bog podari takvu vjeru i takvo pouzdanje.
Jedno srce i jedna duša: Dj 4,32-37
Današnje izvješće govori: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.“ Je li stvarno moguće da su svi oni bili posve složni, jednodušni, i baš „jedno srce i jedna duša“? Zvuči previše dobro da bi bilo posve istinito. I stvarno. Ista Djela apostolska na drugom mjestu izvješćuju kako su se Pavao i Barnaba sukobili oko toga, trebaju li sa sobom u jednom apostolskom pohodu povesti i Marka. Kako je završilo? Ljudski govoreći, očekivano: „Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar, a Pavao sebi izabra Silu pa od braće povjeren milosti Gospodnjoj proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve.“ (Dj 15,39-41) Obojica apostoli! Obojica sveci!
Kako to razriješiti? Evo. Nije potrebno, a nije ni zdravo da dva čovjeka u svemu imaju isto mišljenje i iste stavove. To nemaju ni jednojajčani blizanci. Međutim, i ovdje je važno razlikovati bitno od nebitnoga. Zato staro mudro pravilo kaže: „Trebamo biti u bitnome jedinstveni, u nebitnome različiti, a iznad svega treba biti ljubav.“ Evo, u nekim posve praktičnim pitanjima Pavao i Barnaba su se razišli. Međutim i jedan i drugi su naviještali evanđelje i jedan i drugi su doprinijeli rastu Crkve, a Marko, kojega Pavao nije htio sa sobom uzeti, jest isti onaj Marko koji je kao pratitelj svetoga Petra napisao evanđelje! Tako i mi. Dajmo slobodu jedni drugima u nekim životnim odabirima i načinima djelovanja ili pak u oblicima duhovnosti i načinima molitve. Bitno je da se ovako i onako proslavlja ime Isusovo. A onda ostaje ono treće: da iznad svega treba biti ljubav.
