Subota 2. vazmenog tjedna: Već se i smrklo
Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,16-21
Kaže pomalo zločesta mornarska poslovica: „Tko hoće drijemati, neka ide u crkvu. Tko hoće Boga moliti neka ide na more.“ Kad oluja zahvati pučinu, kad se brod valja na valovima kao orahova ljuska, onda čovjek pomisli kako je nebo visoko, a more duboko… Upravo je tako bilo Isusovim učenicima. Ušli su u lađicu i počeli veslati. Kaže evanđelje: „Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima.“ More se uzburkalo, mrkla je noć. Strah i tjeskoba. I onda – čudo. Isus im dolazi u susret hodeći po moru. Oni su se strašno preplašili, a Isus će im mirno: „Ja sam! Ne bojte se!“
Upravo je to kršćanski način gledanja. Opasnost je opasnost, pogibao je pogibao. Međutim, nije naglasak ne pogibelji, nevolji i patnji. Za nas je bitno da je Isus s nama. Nismo ostavljeni u svojim brigama, tjeskobama i u svojim naporima. Neki su vjernici zbog svoje vjere bili strašno proganjani, neki su i životom zapečatili svoju vjernost Bogu. Ali su uvijek imali svoj mir. Nisu sami. Isus je uz njih. Štoviše, Isus je na poseban način uz nas kada se osjećamo usamljenima, ostavljenima, kada doživljavamo nevolje i nepravde. Veli: „Ja sam! Ne bojte se!“ U to je vjeri i nadi živio sveti Pavao koji je pretrpio i šibanje i kamenovanje, koji je poduzimao naporna putovanja u gladi i žeđi, koji je bio i potvaran i zatvaran. U toj je radosnoj nadi živio i naš dragi kardinal Stepinac imajući pred očima svoje biskupsko geslo: „U tebe se, Gospodine, uzdam“. To može i treba biti i naš put.
De pronađite: Dj 6,1-7
Danas se u Crkvi rado govori o sinodalnosti, to jest o tome da bi laike trebalo čuti te da bi trebalo činiti ono što većina vjernika smatra dobrim. Treba li Crkva biti kao sabor neke države u kojoj se većinom glasova odlučuje što treba, a što ne treba činiti, odnosno je li ovo ili ono grijeh ili nije? Sjajan primjer pravog odlučivanja i djelovanja u Crkvi vidimo u današnjem odlomku iz Djela apostolskih. Evo. U Crkvi je nastao prijepor i nezadovoljstvo načinom na koji se dijeli pomoć siromasima (ah, tak Karitas!). Kršćani grčkog jezika pobunili su se protiv kršćana iz židovstva jer su smatrali su da se njihove udovice zanemaruju. I što čine apostoli? Ne žele oni posluživati kod stolova. Zato kažu: „De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom“.
Evo to. Vjernici između sebe biraju kandidate za đakone. Da se prisjetimo. U prvim je stoljećima puk birao čak svoga biskupa! To po sebi nije sporno. Međutim, apostoli su ti koji imaju zadnju riječ, oni su ti koji su odgovorni, oni su ti koji na izabranike polažu ruke. Ne zato što su najpametniji, ne zato što su najsvetiji, ne zato što bi oni bili plemenita roda, nego jednostavno zato što su – apostoli, to jest od Boga i Krista pozvani i postavljeni. Upravo tako bi trebalo biti i danas. Teološke rasprave su dobre. U njima može biti vrlo raznolikih mišljenja. Međutim, Crkva sa svojim Učiteljstvom – a to su biskupi u Crkvi sabrani oko rimskog biskupa – ima dužnost, pravo i obvezu čuvati poklad vjere i svetih otajstava, te onda odrediti što jest u skladu s Kristovim naukom i drevnom predajom.
Zato je važno da budemo i skromni i ponizni, da slijedimo nauk Crkve, da prihvaćamo ono što Crkva naučava, pa bilo to itekako „nekorektno“ i „konzervativno“, kao kada je, na primjer, pitanje svetosti braka, svetosti rođenog i nerođenog života, kada je u pitanju činjenica da je Stvoritelj stvorio muško i žensko. U poniznosti, u predanju Bogu, u molitvi, u slavljenju otajstava, u razmatranju Božje riječi otkrit ćemo pravu istinu, jer, kako veli apostol Jakov: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) U tome smislu ohrabruje nas ova Isusova riječ: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ Dao Bog da se to i na ovome naraštaju očituje.
