Utorak 3. vazmenog tjedna: Tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,30-35

Mi puno toga možemo spremiti i skladištiti, da imamo za više godina. Međutim, kada ožednimo, ne možemo se napiti vode tako da je ne moramo piti mjesecima. Koliko god popili vode, koliko se god najeli dobre hrane, već sutra bit ćemo i gladni i žedni. Takvi smo, tako smo sazdani, takvo je naše tijelo. Velik dio našega truda, našega vremena, naših sredstava ide upravo na hranu i piće. I uvijek smo iznova gladni, i uvijek smo iznova žedni. Međutim, čini se da je tako i u drugim stvarima. Što god ovdje na zemlji silno poželjeli, pa onda zadobili, što god postigli ili nabavili, brzo nas zasićuje. Nikad dosta. Takvi smo u ovome svijetu i u ovoj našoj zemaljskoj pameti. Veli pjesnik Preradović:

„Ljudskom srcu uvijek nešto treba, 
zadovoljno nikad posve nije.
Čim željenog cilja se dovreba,
sto mu želja opet iz njeg’ klije.“

I onda dolazi Isus i veli: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Krist je s nama. On sama sebe predaje nama u euharistiji. U njemu i po njemu mi već jesmo nebesnici, već sada smo dionici njegova sinovstva i njegova božanstva. Samo on ispunja naše srce trajnim i vječnim mirom. Zemaljskim očima i zemaljskim sjetilima mi to još ne vidimo, ali „kad se očituje, bit ćemo njemu slični i gledat ćemo ga kakav jest“. Zato Isus veli drugom zgodom: „Tada me nećete više ništa pitati.“

Sve to na najizvrsniji način doživljavamo u (ovom) euharistijskom slavlju. Neka nam Gospodin ispuni srce tom nadom i tom radošću.

Ne uzmi im ovo za grijeh: Dj 7,51 – 8,1

U vježbenici klasičnog grčkog jezika već na prvim stranicama stoji: „Sila silu rađa“, odnosno, nasilje rađa osvetom i tako u krug, dokle god ima dovoljno oružja, nasilnika i osvetnika. A evo, Božja nam riječ govori posve drugačije. Stjepan je bio Božji čovjek koji je propovijedao Kristovu istinu i spasenje u njegovu imenu. Njegovi protivnici „nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.“ I onda su ga, puni zavisti, osudili na smrt i kamenovali. Kamenovali su njega, koji nije na sebi imao nikakve krivice, njega, koji im je naviještao spasenje! I što čini Stjepan? Nije postupio prema onome da „sila silu rađa“. Ne. Prije nego što je izdahnuo, veli današnje čitanje, „baci se na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’“ Time se Stjepan izjednačio našemu Spasitelju koji je na križu molio za svoje ubojice: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)

Zastanimo nad tim. Zlo je zlo i zločin je zločin i to se ne može opravdati. Međutim, zločinac je čovjek, onaj za koga je Isus umro i uskrsnuo, onaj za kojega je Isus molio. Isus je tu jasan kada kaže: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“ (Mt 5,44) Pavao je to vrlo dobro znao. Prisjetimo se. Oni koji su kamenovali Stjepana odložili su svoje haljine do njegovih nogu. On je pristao da se Stjepan smakne. I ta molitva Stjepanova za svoje ubojice, kod Pavla je urodila plodom. Pavao se obratio, krstio i postao apostolom. Iz toga milosnog iskustva Pavao govori svima nama: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21) To je naš put. Važno je da bližnje svoje gledamo onako kako ih gleda Isus, da prema njima budemo dobrostivi, kakav je prema njima Isus, koji nas poučava: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11,29) Taj mir, taj spokoj imao je đakon Stjepan, taj su isti mir imali su svi kršćanski mučenici, među kojima se s osobitom ljubavlju spominjemo blaženoga Alojzija Stepinca. Neka nam oni budu uzor i zagovornici.