Četvrtak 3. vazmenog tjedna: Ja sam kruh živi

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,44-51

Na ovoj zemlji ni jedno nas jelo ne može trajno zasititi, ni jedno nas piće ne može trajno napojiti. Uvijek iznova jedemo i pijemo. Isto je tako s našim ovozemnim životom: trudimo se i pazimo na svoje tijelo, ali nam život izmiče i jednostavno ide svome kraju, jer ništa na ovom svijetu nije trajno. A evo, Isus nam donosi posve novu poruku. Kaže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“

Znamo i vjerujemo: nema nam spasenja doli po Kristu. Veli apostol Petar: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12). Krist nas je spasio po vazmenom otajstvu svoje smrti i svoga uskrsnuća i to je otajstvo među nama živo, nazočno i djelatno na poseban način u euharistiji, odnosno u svetoj pričesti. Mi koji slavimo svetu misu i pristupamo njegovom stolu u pričesti, već smo sada dionici vječnoga, trajnoga života, već smo sada u punome smislu nebesnici. To samo Isus može i to samo Isus čini. Po svetoj pričesti već ovdje postajemo na najizvrsniji način dionici njegova spasenja, njegove proslave i njegove božanske naravi, postajemo nebesnici. Zato danas na poseban način zahvaljujemo Isusu za ove njegove riječi: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ Neka se to ostvari u svakome od nas.

Što priječi da se krstim: Dj 8,26-40

Kada roditelji ili pak svećenik upita dvoje mladih koji već dulje vremena „hodaju“, kada se namjeravaju vjenčati, često se čuje odgovor: „Još nismo spremni“. Pa se ta „spremnost“ često protegne iznad tridesetih godina njihova života. Izjava „Nisam još spreman“ odražava nesigurnost, neodlučnost, ali zapravo manjak volje da se ta „spremnost“ postigne. Oni u sebi misle ili pak jasno kažu: „Dobro nam je ovako…“ Neće to biti dobro. Ne bismo trebali živjeti na odgodu. Jer, nikad ne znamo koliko nam vremena preostaje i ne znamo što stoji ispred nas.

Božja nam riječ danas pokazuje posve drugačiji pristup. Etiopljanin, visoki dostojanstvenik na kraljičinu dvoru, vozeći se kolima, susretne đakona Filipa koji mu – u vožnji – navijesti Kristovo evanđelje. Nakon što su tako razgovarali – možda dva ili tri sata – došli su do neke vode i onda kaže Etiopljanin: „Evo vode! Što priječi da se krstim?“ Nakon dva ili tri sata vjeronauka! I Filip ga krsti, a Etiopljanin „radosno nastavi svojim putom“.

Malo toga u životu mi možemo sa sigurnošću znati. Ali zato možemo i trebamo povjerovati Božjoj riječi koja nas na nešto poziva. Evo najizvrsnijeg primjera. Anđeo Gabriel naviješta Mariji da ona ima roditi Sina Božjega. A Marija je tada bila veoma mlada. I kako Marija odgovora anđelu? Nije rekla: „Nisam još spremna“. Nije rekla: „Naiđi za koji mjesec, dok se posavjetujem s ovim ili s onim.“ Ne. Marija je posve mirno, s potpunim pouzdanjem rekla: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi!“ I to je bio početak našega spasenja u Kristu! Zato u jednoj našoj staroj crkvi stoji latinski natpis: Maria, mundi melioris origo to jest: Marija, početak boljega svijeta. Slično je bilo i s apostolima. Kad ih je Godspodin pozvao, istog su trenutka krenuli za njim.

Upravo tako. I nama Bog progovara po riječi koja nam se navješćuje u bogoslužju, progovara nam po svojim zapovijedima, progovara nam po nauku Crkve, progovara nam po našoj vlastitoj savjesti. Mi vrlo dobro znamo, što bismo u našem životu trebali mijenjati, a koje bismo dobre stvari u nama mogli još poboljšati. Kada s time započeti? Sada. Danas. I bit ćemo blagoslovljeni. Blagoslovljeni kao onaj Etiopljanin, kao apostoli i kao blažena Djevica Marija, prva vjernica i naš najsjajniji uzor i zagovornica.