Utorak 7. vazmenog tjedna: Proslavi Sina svoga
Meditacija uz Evanđelje: Iv 17,1-11a
Uoči svoje muke Isus moli svoga nebeskoga Oca: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.“ Znamo: Isus je bio ponižen, bičevan, trnjem okrunjen, izrugivan, od glavara odbačen, razapet. Kako možemo govoriti o Isusovoj strašnoj muci kao o proslavi? Evo. Bog se proslavlja u Kristu na posve neočekivan način. Isus se posvema podložio volji svojega Oca sve do strašne smrti na križu. On je vjerovao da je Bog u svojoj mudrosti izabrao ono što je najbolje. I Bog se doista u Isusu proslavio na dvostruk način. Prvo, Isus je uskrsnuo i time pobijedio smrt i ljudsku zloću. Drugo, još važnije, Bog je u Isusu pokazao da je ona najveća sila koja pokreće svijet jest ljubav. Bog nas je stvorio, jer nas je ljubio. I nakon ljudskoga pada, Bog je iz ljubavi prema nama slabima i grešnima poslao svojega Sina da postane čovjekom i da nam bude Spasitelje. Isus nas je spasio ne toliko svojim križem, nego svojom ljubavlju prema Ocu i prema nama. To je proslava Božje mudrosti.
Tko istinski ljubi Boga i bližnjega – do predanja samoga sebe – Božji je prijatelj, brat ili sestra Isusa Krista, u njemu počiva Duh Božji, postaje dionikom božanske naravi. I postaje nebesnikom u vječnom drugovanju s Isusom, s njegovom presvetom Majko i sa svima svetima. Sva druga iznašašća, sva druga postignuća, sve druge ljudske časti i počasti bez takve ljubavi – ništa su. Veli Pavao: sve ono što bismo bez ljubavi imali ili postigli bio bi tek „mjed što ječi ili cimbal što zveči“. Ništa. A ovako, nasljedujući Krista u njegovoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, mi se pridružujemo Kristovoj proslavi ovdje na zemlji ali i u nebesima. Zato molimo Boga sa svetim Pavlom da „ohrabri naša srca i učvrsti ih u svakom dobrom djelu i riječi“ (2 Sol 2,16). Dao Bog da tako i bude u našem životu.
Služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama: Dj 19,1-8
Koje je osobine imao Pavao da je njegovo naviještanje bilo tako uspješno? Moglo bi se pomisliti da je to zbog toga što je Pavao bio vrhunski intelektualac, govornik i pisac, što je imao posebnu osobnost da je mogao uvjeriti, oduševiti, povesti, što je bio rođeni vođa… Sve ovo mogu biti poželjne osobine. Sâm Pavao na to gleda posve drugačije. Kaže: „Služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše.“ Evo, ove dvije stvari. Pavao je služio Gospodinu sa svom poniznošću. Znao je da je on sâm nedostojan i slab, da je grešnik. On je to jasno i govorio i pisao. Sve njegove duhovne i duševne osobine za nj su bile čisti Božji dar, a ono što je nazivao posve svojim i samo svojim bile su njegove slabosti. Bio je toga posve svjestan i to je temelj njegove poniznosti. Nadalje, veli Pavao, njegovo je propovijedanje bilo povezano sa silnim kušnjama i suzama, tako da se na njemu u potpunosti ostvarilo ono što je Bog za njega rekao po onome učeniku Ananiji: „Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“ (Dj 9,16)
To je i naš put. Sa svom poniznošću primamo Božje darove kao darove, a ne kao nešto čime bismo se trebali hvaliti. U isto vrijeme prihvaćamo iz Božje ruke sve nevolje i kušnje, jer je to put Isusa Krista, koji je trpio i sebe za nas predao, da bi po muci i smrti dospio do slave uskrsnuća i nebeske proslave, kamo smo i mi zajedno s njime pozvani. To dvoje je bitno: poniznost i prihvaćanje nevolja. Time smo slični Kristu. Njega želim slijediti. Jer, kako veli Božja riječ: „Ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.“ (2 Tim 2,11-12) To je naša nada i naša radost.
