Je li kazneno zamjensko okajanje „nokautirano“
Tumačenje da je Kristova žrtva kazneno zamjensko okajanje oslanja se na Sveto Pismo, više crkvenih otaca i sv. Anselma koji je govorio o zadovoljštini, a bila je prepoznatljivi znak protestantskoga bogoslovlja. Donji članak upozorava na neosnovanost nastojanja da se i to odbaci.
Kako neki krivo shvaćaju djelo na Križu.
Početkom ovoga mjeseca američki samostalni pastor i autor bestselera John Mark Comer istaknuo je kako je knjiga „Lamb of the Free“ koju je 2024. objavio Andrew Remington Rillera, „nokautirajući udarac“ kaznenomu zamjenskomu okajanju.[1] Zamolio sam Thaddeusa Williamsa, docenta sustavne teologije na Sveučilištu Biola, da se osvrne na tu povijesnu kršćansku nauku koja se proglašava kroz cijelo Sveto Pismo i koju je zagovaralo nekoliko crkvenih otaca. Evo dr. Williamsa:
„Kazneno“ – kao u riječi „kazna“ – ukazuje na činjenicu da je, kako kaže kršćanski apologet Francis Schaeffer, „čovjek kriv pred Zakonodavcem svemira, čineći ono što je suprotno Njegovu značaju. … [Stoga] čovjek ima istinsku moralnu krivnju.“ Krivnja nije samo subjektivni osjećaj krivnje. Riječ je o našem objektivnom problemu pred Bogom Zakonodavcem i Sudcem, problemu koji treba rješenje, bez obzira na to želimo li to ili ne.
Da, Bog kao Sudac vrijeđa poslijemodernističke osjećaje u kojima je jedini javno priznati grijeh „grijeh“ osuđivanja drugih. Ali moramo se ugledati na Boga i Njegovu Riječ, a ne na gurue našega doba koji uče da se osjećamo dobro. Biblija više od 500 puta govori o pravednoj Božjoj srdžbi kada prekršimo Njegove dobre zakone.
Zamjenski dio kaznenoga zamjenskoga okajanja ono je što je Petar tražio kada opisuje Kristovu patnju kao „pravedna za nepravedne“ (Prva Petrova 3, 18). Tom zapanjujućom zamjenom mjesta odjekuje i Pavao: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (Druga Korinćanima 5, 21). Sâm Isus govori da je došao dati život svoj „kao otkupninu za mnoge“ (Marko 10, 45). Izaija 53, 5, za koji učenjaci kažu da „izgleda kao da je napisan pod Križem na Golgoti“, također jasno govori o zamjeni: „Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe.“
U svojoj knjizi Andrew Rillera nudi tri prigovora na kazneno zamjensko okajanje.
Prvo, mnogi smatraju da je kazneno zamjensko okajanje previše pravno i stoga neodnosno. Rillera brani „evanđelje ukorijenjeno u božanskoj dobrohotnosti i savezu, a ne u odmazdi i ugovoru“. Taj prigovor stvara lažni ili-ili od prekrasnoga i-i. Razmislite o braku. Brak je, između ostaloga, zakonski odnos. Ali mladenci ne kažu: „Tinta se osušila na našem vjenčanom listu. Veza je gotova.“ Ne. Pravna izjava pečati, ovjerava i promiče odnos. Isto se može reći i za zakonsko posvojenje. Ono što je Isus pravno postigao na križu ima sve veze s onim što možemo izreći, to jest da smo voljena djeca Božja i Kristova ljubljena zaručnica.
Drugo, Rillera tvrdi da „Isusova smrt nije čin zamjene“. Gledatelji ne bi trebali gledati Isusove patnje i smrt i misliti: „Uf! Isus je sve to učinio umjesto mene!“ Umjesto toga, trebali bismo „uprijeti pogled u Početnika i Dovršitelja vjere“ (Hebrejima 12, 2) i time oblikovati svoje živote nakon Razapinjanja. Ponovo nalazimo prekrasno i-i svedeno na lažno ili-ili. To je ljepota kaznenoga zamjenskoga okajanja. Ne isključuje, nego zrači drugim vidovima Kristove pomirbe kako bismo ih mogli cijeniti u potpunijem svjetlu. Herman Bavinck je rekao: „Kristovo djelo je toliko višestruko da se ne može uhvatiti u jednu riječ niti sažeti u jedan izraz.“ „Višestruko“ je upravo prava riječ za Križ. Priziva sliku dijamanta s više ploha.
Petar kaže kako je „i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama Njegovim“ (Prva Petrova 2, 21), a zatim se raduje što Isus „u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo“ (Prva Petrova 2, 24). Isusova smrt „umjesto nas“ dodaje značenje Njegovoj smrti „ispred nas“. Tu nema ili-ili. Isus koji uzima našu bol baca svjetlo na to kako možemo slijediti Njegov primjer na način koji ljubav ne svodi na nejasni sentimentalizam. Slično tome, Sveto Pismo uči da je Isus na križu nadvladao Sotoninu moć – shvaćanje kako je Krist Pobjednik (Christus Victor).[2] Pa ipak, ta pobjeda počiva na tome da smo „u Njemu“ jer nam je Isus oprostio kršenje zakona, poništio naš zakonski dug („izbrisao zadužnicu“) i pribio ga na križ (Kološanima 2, 11–15).
Zlatari imaju izraz za ravni vrh dragoga kamena koji služi kao prozor u sve donje plohe dijamanta kako bi one sjajnije svjetlucale. Zovu ga „stol“. Kazneno zamjensko okajanje jest „stol“ pomirenja. Upravo zato što je Isus umro namjesto nas, Njegova smrt pred nama i Njegova smrt protiv sila tame sjaji u istinskom biblijskom sjaju.
Treći je prigovor da kazneno zamjensko okajanje prikazuje Boga kao nekoga poremećena zlostavljača. Otac iskaljuje bijes na vlastitu Sinu kako bi se mogao smiriti i voljeti nas kao djecu, a ne mrziti nas kao zločince. Iako se, nažalost, na nekim propovjedaonicama to gura, srećom, kazneno zamjensko okajanje ne misli na to. Otac nije bio prepun mržnje prema nama do Velikoga petka, nego „je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Ivan 3, 16). Štoviše, pomirenje je Božji čin, odnosno cijeli Trojedini Bog – Otac, Sin i Duh – koji djeluje u savršenu skladu, nikada Otac protiv Sina.
Svakako, život, smrt i uskrsnuće Kristovo bili su više od kaznena zamjenskoga okajanja. Ali sigurno nije bilo ništa manje.
John Stonestreet
[1] Prevoditeljska napomena: Kazneno posredničko (zamjensko) okajanje (ispaštanje, naknada, zadovoljština, pomirba) (engleski penal substitutionary atonement, latinski expiatio) teorija je pomirenja kršćanske, osobito protestantske, teologije, koja tvrdi da je Krist, dragovoljno se podvrgnuvši planu Boga Otca, bio kažnjen u zamjenu, namjesto grješnika, zadovoljavajući tako zahtjeve pravde kako bi Bog mogao pravedno oprostiti grijehe čineći nas jedno s Bogom (pomirenje). Narav Isusove smrti tumači se kao zamjenska kazna.
Kao najstariji primjer zamjene navodi se Mojsijeva ponuda da on sâm umre namjesto izraelskoga naroda:
„Ipak im taj grijeh oprosti… Ako ne ćeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao“ (Izlazak 32, 32).
Zamisao posredne pomirbe donosi Izaija 53, 4–6.10.11:
„A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da Ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našega mira, Njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. Al’ se Gospodinu svidje da Ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane i Gospodinova će se volja po Njemu ispuniti. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.“
U Novom Zavjetu u tom su smislu ključna mjesta:
„Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove“ (Rimljanima 3, 23–26).
„Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (Druga Korinćanima 5, 21).
„Doista, koji su god od djelâ Zakona, pod prokletstvom su. Ta pisano je: Proklet tko se god ne drži i tko ne vrši svega što je napisano u Knjizi Zakona. Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu“ (Galaćanima 3, 10.13).
„On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ. Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi“ (Kološanima 2, 13–15).
„on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo“ (Prva Petrova 2, 24).
„i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu“ (Prva Petrova 3, 18).
„On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta“ (Prva Ivanova 2, 2).
Sv. Augustin piše: „Ljudi su po istočnome grijehu pod tom srdžbom. Ona je tim teža i štetnija što su ljudi nadodali veće i brojnije grijehe. Zato je bio nužan Posrednik, tj. pomiritelj koji je prinosom jedine žrtve kojoj sjenom bijahu sve zakonske i proročke žrtve utišao Božji gnjev. Stoga kaže Apostol: ‘S Bogom smo se izmirili po smrti njegova Sina kada bijasmo neprijatelji. Budući da smo sada izmireni po Njegovoj krvi, kudikamo ćemo se lakše po Njemu spasiti od srdžbe’ (Rimljanima 3, 9–10). Velimo da se Bog srdi. Ali time ne naznačujemo nikakvo njegovo poremećenje kakvo se zbiva u duhu razjarena čovjeka. Božje je kažnjavanje koje je posve pravedno dobilo naziv srdžbe. Pojam se preuzeo od ljudskih osjećaja. S Bogom se, dakle, izmirujemo preko Posrednika“ (Rukovet, Makarska, 1990., točka 33., str. 179–180).
Katekizam Katoličke Crkve uči da je Isus umro kao žrtva za okajanje ljudskih grijeha (br. 457, 604, 615–616, 1476 i 1992).
[2] Prevoditeljska napomena: Model Krista pobjednika kaže da je Kristovo djelo prije svega pobjeda nad silama koje drže čovječanstvo u ropstvu: grijehom, smrću i vragom. Nasuprot tomu, model zadovoljštine (sv. Anselmo) kaže da je Krist morao umrijeti kako bi vratio Božju čast koja je bila povrijeđena grijehom čovječanstva, a model kaznene zamjene (Luther i Calvin) da je Krist kažnjen radi pravednosti – da je Krist zadovoljio Božju pravednu kaznu za grijeh kako kazna ne bi pala na čovječanstvo.
