Za-govor

Vjernici se utječu Isusovoj majci Mariji ili pak nekome svecu da ih kod Boga zagovaraju, odnosno da mole za njih. Oni koji tako mole, svjesni su da oni samo nisu baš dostojni te da pred Bogom nisu zaslužni, pa se utječu onima koji su stvarno sveti, da se za njih mole. Oni se uzdaju u zagovor svetaca, jer znaju da su oni dobrostivi te da razumiju našu ljudsku slabost i naše ljudske potrebe.

Kad malo bolje pogledamo, i mi možemo i trebamo biti zagovornici. Evo, dogodi se da netko učini neku nesmotrenost kao, na primjer, da skrivi prometnu nezgodu u alkoholiziranom stanju. I onda se redovito događa da svi na njega bacaju „drvlje i kamenje“. I onda će se sjetiti svih prijašnjih grijeha i ludosti toga čovjeka, pa će ići još dalje i sjetiti se da se slično ponašao i njegov otac i njegov djed. A što čini dobrodušan, blag čovjek, Božji čovjek? Zlo koje je onaj alkoholizirani vozač počinio, ostaje zlo. Međutim, dobrodušan i blag čovjek – zagovara, odnosno opravdava toga čovjeka. Ne opravdava njegov loš postupak, ali toga čovjeka ne osuđuje, nego, naprotiv, pokazuje za njega razumijevanje i sućut. Jer, tko zna zašto i kako je to učinio, odnosno, u kojim okolnostima, te konačno ne znamo je li se baš tako zbilo kako se po ulici priča. Na onoga koji je učinio nešto loša blag čovjek gleda onako kako bi gledao svoje dijete. S razumijevanjem sućutno, s ljubavlju. Zato je i za nas važno da budemo ljudi za-govora a ne o-govora. Ogovor je zlurad, a zagovor je pun dobrote i ljubavi, one ljubavi koju bismo htjeli osjetiti kada smo mi sami u pitanju. Na koncu, sve se svodi na ljubav, na istinsku ljubav koja je, kako veli apostol Pavao velikodušna i dobrostiva. Jer, sve će jednoga dana proći, a ostat će samo dobra djela učinjena iz ljubavi. Na to smo pozvani.