»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Biti popustljiv – razmišljanje uz Krštenje Gospodinovo (A)


Danas na blagdan Krštenja Gospodinova razmišljamo o kratkom evanđeoskom izvješću svetog Mateja kojim je opisao ovaj događaj kojim je Isus započeo svoje javno djelovanje (Mt 3, 13-17). Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji i da on nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti krštenju Ivanovu kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali tako da do kraja pokaže svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem poniznosti, pokore i obraćenja, kao što je posvetio i vode Jordana, kako bi potom voda njegovom snagom zadobila snagu krsne milosti koju primaju kršćani.

Kako vidimo iz opisanoga događaja, Ivan je bio pred Isusom gotovo nepopustljiv sve dok mu Isus nije rekao: Pusti sada! S time da je Ivan gotovo s razlogom bio nepopustljiv jer nije mogao podnijeti da se Sin Božji do te mjere ponižava spuštajući se pred noge običnoga čovjeka. Popustio je tek na Isusovo inzistiranje. Ovaj njihov spor, te Ivanovo popuštanje, slika su i primjer nepopustljivosti i popustljivosti s kojom se i sami svakodnevno susrećemo.

Nama ljudima, međutim, događa se da smo nepopustljivi kad je riječ o našim inatima. Ne odstupamo od svoga kad smo osobno povrijeđeni, kad nam je nanesena šteta, te nastupamo nepomirljivo. Isto tako utvrđujemo se u vlastitim ljudskim stavovima i nepopustljivi smo kad nam netko naviješta one Božje, te tražimo svaki mogući izgovor da ih osporimo. Smatramo čak i vlastitom kvalitetom kad tjeramo po svome, umjesto da razborito procjenjujemo što je ispravno. Tako uočavamo da čovjek našega vremena nije u stanju procijeniti u čemu treba biti čvrst i nepopustljiv, a u čemu razborit i spreman na dogovor. Gotovo redovito je nepopustljiv u svojoj oholosti i umišljenosti, te ne popušta pred Bogom niti milimetra. Štoviše, u svojoj uznositosti i drskosti bori se protiv njega i njegove volje, te se prema njegovu očinskom nauku odnosi krajnje bezočno. Čovjek našega vremena tako lako Boga udaljuje sa svoga obzorja kao da je protivnik, a ne Otac. I što je najgore, takve odluke drži tvrdo i nepopustljivo do mjere da je okorio u zlu i grijehu. Rečeno na drugi način: popustljiv je prema zlu i grijehu, a nepopustljiv prema Bogu koji u svojoj očinskoj ljubavi skrbi i iskazuje dobrotu ljudima.

To sve vrijedi i za svakoga od nas u određenoj mjeri. Lako se dademo uvjeriti od Zloga čijim sugestijama prebrzo popuštamo, ali zato teško popuštamo Isusovoj molbi da nas vrati na pravi put. Dok zlo sasvim slobodno ulazi u naše živote, dotle se Isus muči oko nas da mu otvorimo vrata svoga života. I dok olako dopuštamo zlu i grijehu da nas rastaču, dotle Isusu uskraćujemo da nam pristupi i blagoslovi nas. Tako znamo biti tvrdi u svom nepristupačnom stavu pred Isusom da mu i ne dopuštamo da nas razuvjeri i da nas omekša snagom i argumentima svoje ljubavi. A opet tolika nepopustljivost prema Gospodinu dokaz je kako samo vrlo popustljivi prema grijehu, kojemu bez otpora dopuštamo da snažno djeluje na nas i da nas odvaja od Boga i njegova života. S druge strane, nismo čvrsti kad trebamo izgraditi i odgojiti karakter za Boga, a još manje smo ustrajni u patnjama i protivštinama koje nas pogode.

Ivan je bio čovjek koji je sebe izgrađivao za Božju čvrstoću, neporočan i čvrsta karaktera, gorljiv i vjeran u vršenju Božjega zakona, a ipak je popustio pred Isusovom poniznošću. Time je i nama ostavio put kojim nam je ići: put poniznosti, to jest put popuštanja Gospodinu i dopuštanja da preko nas djeluje i vrši djelo spasenja. Zato se Ivan imao prigodu dodatno učiti poniznosti od Isusa, te je poučen primjerom i sam u poniznosti popustio pred Isusovim zahtjevom, zadivljen nad njegovom neizmjernom poniznošću. Neka stoga i nama krštenicima danas na Blagdan krštenja Gospodinova ovo bude pouka poniznosti koja se očituje kao popuštanje Bogu koji nas uvjerava svojom božanskom snagom kako do kraja prihvaćati Isusa učeći od primjera njegove poniznosti, kao što je učio i Krstitelj. Dopuštajmo Bogu da uđe u naš život i popuštajmo mu dok nas poučava, jer time stječemo dar najveće čvrstoće i nepopustljivosti prema svim negativnim utjecajima koji u nama ublažavaju osjećaj pripadnosti Bogu i usporavaju nas u hodu prema vječnome spasenju.